10 Gadi mi se moj život!+
Dat ću oduška svom jadu.
Govorit ću s gorčinom u duši.
2 Reći ću Bogu: ‘Nemoj me proglasiti krivim!
Kaži mi zašto se raspravljaš sa mnom.
3 Imaš li koristi od toga što me ugnjetavaš,
što odbacuješ djelo svojih ruku,+
a blagonaklono gledaš na namjere zlih?
4 Gledaš li ti ljudskim očima?
Vidiš li ti kao što smrtni čovjek vidi?
5 Jesu li tvoji dani kao dani smrtnika
i tvoje godine kao čovječje godine,+
6 pa istražuješ moje prijestupe
i tragaš za mojim grijesima?+
7 Ti znaš da nisam kriv,+
a iz tvoje me ruke nitko ne može izbaviti.+
8 Tvoje su me ruke oblikovale i načinile,+
a sada me želiš sasvim uništiti.
9 Sjeti se, molim te, da si me od gline načinio,+
a sada me vraćaš u prah.+
10 Nisi li me stavio u majčinu utrobu
i oblikovao me ondje?
11 Odjenuo si me kožom i mesom,
protkao si me kostima i tetivama.+
12 Podario si mi život i iskazao vjernu ljubav.
Brižno si čuvao moj duh.+
13 Ali potajno si mi namjeravao nanijeti nevolju.
Znam da sva ova zla dolaze od tebe.
14 Da zgriješim, ti bi me vidio+
i ne bi me oslobodio mog grijeha.
15 Ako sam kriv, teško meni!
A ako sam nevin, ni tada ne mogu podignuti glavu,+
jer sam posve osramoćen i shrvan.+
16 Ako podignem glavu, ti me progoniš kao lav,+
opet iskazuješ svoju moć napadajući me.
17 Dovodiš nove svjedoke protiv mene
i još se više gnjeviš na mene.
Snalazi me nevolja za nevoljom.
18 Zašto si me izveo iz majčine utrobe?+
Da sam bar umro prije nego što me itko vidio.
19 Tada bi me iz majčine utrobe odnijeli u grob,
i bilo bi kao da nikad nisam ni postojao.’
20 Nije li mi preostalo još malo dana?+ Neka me on pusti na miru,
neka skine svoj pogled s mene, pa da barem nakratko osjetim olakšanje+
21 prije nego odem onamo odakle se neću vratiti,+
u zemlju guste tame,+
22 u zemlju najcrnje tmine,
zemlju mrklog mraka i meteža,
gdje je i svjetlost nalik tmini.”