Vjera ga je potaknula na djela

KAD je Jehova opunomoćio Mojsija da izvede naciju Izrael iz egipatskog ropstva, Mojsije se isprva izvlačio, govoreći: “Molim ti se, Gospodine, nijesam rječit čovjek, niti sam prije bio niti sam od kako si progovorio sa slugom svojim, nego sam sporijeh usta i spora jezika” (2. Mojsijeva 4:10). Da, Mojsije se nije osjećao sposobnim za tako težak zadatak.

Slično tome, danas se mnogi Jehovini sluge povremeno osjećaju nedoraslima da bi ispunili dužnosti koje su im dodijeljene. Naprimjer, jedan kršćanski nadglednik po imenu Theodore kaže: “Od svega što Jehova traži od mene, najteže mi je ići u službu propovijedanja. Kad sam bio mlad, brzo bih otišao do vrata, pravio se da zvonim a zatim bih tiho otišao, nadajući se da me nitko neće ni čuti ni vidjeti. Kako sam postao stariji, prestao sam to činiti, no bilo mi je doslovno zlo od same pomisli da idem od vrata do vrata. Čak i danas osjećam mučninu prije nego što krenem u službu, no ipak idem.”

Što je Mojsiju i suvremenim Svjedocima poput Theodorea omogućilo da izlaze na kraj s takvim strahovima? Biblija odgovara: “Vjerom ostavi [Mojsije] Egipat, (...) jer se držaše onoga koji se ne vidi, kao da ga vidjaše” (Jevrejima 11:27).

Da, zaista, iskazujući vjeru u Jehovu, Mojsije je mogao nadvladati osjećaj nedoraslosti i ispuniti dodijeljene mu dužnosti suca, proroka, nacionalnog vođe, posrednika saveza Zakona, zapovjednika, povjesničara i pisca Biblije.

Slično tome, kad budemo imali vjeru poput Mojsija, hodit ćemo kao da ‘vidimo onoga koji se ne vidi’. Takva vjera ulijeva hrabrost, omogućujući nam da preuzmemo svoje kršćanske odgovornosti — čak i kad se možda osjećamo nedoraslima.