Stajali su čvrsto usred nacističkog progonstva

NEUSTRAŠIVA besprijekornost Jehovinih svjedoka u nacističkoj Njemačkoj ističe se kao potpuna suprotnost stavu koji su zauzele crkve kršćanstva. To je zabilježio profesor povijesti John Weiss u svojoj knjizi Ideology of Death (Ideologija smrti). On piše:

“Godine 1934. evangelička je crkva inzistirala na tome da mora ‘luteranstvo srdačno dočekati’ naciste i zahvaliti ‘Gospodinu Bogu’ jer je dao Nijemcima ‘pobožnog i vjernog vladara’. (...) Jedan protestantski biskup napisao je svom svećenstvu: ‘[Hitler] nam je poslan od Boga.’” Weiss nastavlja: “Njemačka metodistička crkva (...) složila se s biskupom Dibeliusom da je Hitler spasio Njemačku od neminovne boljševičke revolucije, donoseći mir i stabilnost (...). Mormonska crkva upozorila je svoje vjernike da je protivljenje Hitleru kršenje mormonskog zakona.” On dodaje: “Katolicima je rečeno da je sveta dužnost poslušnost novoj državi, dužnost koja nikada nije opozvana, čak ni nakon što je svećenstvo saznalo za sve strahote na istoku.”

No što je s Jehovinim svjedocima? Profesor Weiss ističe da su se “kao grupa samo Jehovini svjedoci oduprli nacistima”. Tisuće njih bilo je zatvoreno, nastavlja profesor Weiss, “iako je svaki Svjedok poslan u koncentracioni logor mogao biti otpušten nakon običnog potpisa dokumenta kojim se odriče svoje vjere.”

S obzirom na besprijekornost Jehovinih svjedoka, profesor Weiss komentira: “Njihov primjer pokazuje jedinstvenu odlučnost i junačku snagu koje je rano kršćanstvo imalo prije nego što su institucionalizacija i odanost društvenom poretku nadvladale želju da se živi beskompromisnim životom. Kao što je jedan protestantski pastor napisao o njima: ‘Oni koji su prvi stali protiv gnjeva nacističkog demona i koji su se usudili protiviti se u skladu sa svojom vjerom, nisu bile velike crkve, nego ljudi koje su drugi klevetali i rugali im se.’”