Ljubav prema onima koji su “s nama u vjeri”
PRAVI su kršćani međusobno povezani vezama koje su poput obiteljskih. Zaista, još od prvog stoljeća n. e., jedni se drugima obraćaju s ‘brate’ i ‘sestro’ (Marko 3:31-35; Filemonu 1, 2). To nisu samo riječi; ti izrazi opisuju ono što obožavatelji Boga osjećaju jedni prema drugima. (Usporedi 1. Ivanovu 4:7, 8.) Isus je rekao: “Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate [“budete imali”, NW] ljubav medju sobom” (Ivan 13:35).
Takva se ljubav očitovala u srpnju 1997. kad su u Čileu nakon dugotrajne suše uslijedili prolomi oblaka i poplave. Odjednom je mnogima bila potrebna hrana, odjeća i ostale potrepštine. Kad se dogodi neka katastrofa, Jehovini svjedoci nastoje slijediti Pavlov savjet upućen Galaćanima: “Za to dakle dok imamo vremena da činimo dobro svakome, a osobito onima koji su s nama u vjeri” (Galaćanima 6:10).
Stoga su se Jehovini svjedoci brzo organizirali kako bi pružili potrebnu pomoć. Hrana, odjeća i slične potrepštine bile su sakupljene, sortirane i spakirane, a zatim otpremljene na područje pogođeno katastrofom. Djeca su čak darovala igračke! Jedna je sestra bila zapanjena kad je vidjela Dvoranu Kraljevstva punu pošiljki humanitarne pomoći. “Stajala sam zbunjena, ne znajući da li da se smijem ili da plačem”, rekla je. “To je bilo baš ono što smo trebali.”
Zatim je potres neočekivano pogodio jedan dio područja koje je već prije nastradalo u poplavi. Mnogi su domovi bili uništeni. Da bi se udovoljilo nastalim potrebama, osnovano je još nekoliko odbora za elementarne nepogode. Regionalni odbori za gradnju, koji inače brinu o izgradnji mjesta za sastajanje Jehovinih svjedoka, prihvatili su se posla i dali svoj doprinos. Kakav je bio rezultat? Skromne kućice — koje su projektirala i izgradila braća — darovane su onima koji su ostali bez svojih domova. Iako to nisu bili raskošni domovi, itekako su se razlikovali od domova koje su na zajam ponudile svjetovne humanitarne organizacije i koji nisu imali ni podova ni prozora, niti su bili oličeni.
Neka su braća prevalila velike udaljenosti kako bi pružila pomoć. Predsjedavajući jednog Regionalnog odbora za gradnju dva je dana zaredom obilazio cijelo nastradalo područje — unatoč tome što je vezan za invalidska kolica. Jedan slijepi brat naporno je radio noseći trupce stolaru koji ih je rezao na željenu veličinu. Drugi je, gluhi brat, skupljao daske i dopremao ih tamo gdje je bilo potrebno.
Mnoge je promatrače impresionirala pomoć koju su braća pružila. U jednom je gradiću policijsko vozilo bilo parkirano u blizini kuće jedne sestre baš dok se kuća obnavljala. Policajci su bili znatiželjni. Jedan od njih pitao je jednog brata: “Tko su ti radnici koji izgledaju veoma sretni i koliko su plaćeni?” Brat mu je objasnio da su svi volonteri. Jedan od policajaca rekao je da svaki mjesec daje desetinu u svoju crkvu, no njegov ga pastor nije čak ni posjetio otkad ih je pogodio potres! Sljedećeg je dana sestru nazvao neki drugi policijski službenik. On je također promatrao radnike. Rekao je da ga se toliko dojmio entuzijazam tih radnika da im se zamalo i sam pridružio!
Akcija pružanja pomoći u Čileu zaista je bila radosno iskustvo za volontere i izvrsno svjedočanstvo onima koji su je promatrali.