Iskrenost — poželjna osobina, no je li i dovoljna?

JE LI doista poželjno da iskrenost bude odlika našeg svakodnevnog života? Iskrenost se može definirati kao odsutnost pretvaranja ili licemjerja; poštenje; otvorenost; istinitost. Stoga je očito da je to svojstvo korisno za jačanje dobrih odnosa s drugima. Apostol Pavao dao je sljedeći savjet: “U svemu slušajte one koji su vam gospodari u tjelesnom smislu, ne tako da služite samo kad vas se gleda, kao oni koji ugađaju ljudima, nego s iskrenošću srca, sa strahom Jehovinim” (Kološanima 3:22). Tko ne bi želio imati jednu takvu iskrenu osobu za svog radnika? Iskrene osobe danas uglavnom lakše pronalaze i zadržavaju posao.

Međutim, najvažniji razlog zbog kojeg je iskrenost poželjna osobina je način na koji ona utječe na naš odnos s Bogom. Drevni su Izraelci uživali Božji blagoslov dok su savjesno držali zakone i slavili praznike. Govoreći o čistoći skupštine, Pavao je potaknuo kršćane: “Slavimo praznik, ne sa starim kvascem, niti s kvascem zloće i pokvarenosti, nego s beskvasnim kruhovima iskrenosti i istine” (1. Korinćanima 5:8). Ako želimo da Bog prihvati službu koju mu vršimo, nije samo poželjno da smo iskreni već je to i neophodno. No zapazi da nije dovoljno samo biti iskren. Iskrenost mora biti dopunjena istinom.

Konstruktori i putnici Titanica, po svemu sudeći, iskreno su vjerovali da taj prekooceanski putnički brod ne može potonuti. Međutim, on je na svom prvom putovanju 1912. udario u santu leda, pri čemu je poginulo 1 517 ljudi. Neki su Židovi u prvom stoljeću izgleda iskreno vjerovali da Boga obožavaju na ispravan način, no njihova revnost ‘nije bila u skladu s točnom spoznajom’ (Rimljanima 10:2). Ako želimo da Bog prihvati službu koju mu vršimo, naša se iskrena vjerovanja moraju temeljiti na činjenicama. Jehovini svjedoci koji žive u vašem kraju rado će vam pomoći da istražite što znači služiti Bogu iskreno i u skladu s istinom.