“Riječ je tvoja istina” — Iv. 17:17

Nadab i Abiju — primjeri, koji služe za opomenu

BIBLIJSKA imena, Nadab i Abiju nisu tako poznata. Osim u rodoslovlju, još se kratko spominju u vezi triju događaja. Ipak, iz tih biblijskih izvještaja može mnogo naučiti svatko tko želi dopasti se Jehovi Bogu i postići vječni život.

Nadab i Abiju, kao i Eleazar i Itamar, bili su sinovi prvog prvosvećenika u Izraelu, Arona, brata Mojsijeva. Aronovi sinovi bili su također počašćeni, jer su služili kao njegovi svećenički pomoćnici. Osim toga, Nadab, kao prvenac, trebao je nakon smrti svoga oca, stupiti u prvosvećeničku službu (2. Mojs. 28:1).

Na početku lutanja Izraelaca po pustinji, Nadab i Abiju su primili naročitu prednost, da na neobičan način upoznaju Boga Jehovu. Jehova nije pozvao samo Mojsija, Arona i “sedamdeset starješina Izraelovih”nego i njih, da se popnu k njemu na goru Sinaj. Ti naročito izabrani ljudi imali su “viziju o Bogu i jeli su i pili”. Tom prilikom Nadab i Abiju su imali prednost biti u društvu mnogo starijih “izabranih” Izraelaca (2. Mojs. 24:1-11, NS).

Slijedeće godine Aron i njegova četiri sina bili su postavljeni za svećenike prilikom upečatljive ceremonije, koju je doživio i sav Izrael. Tako su Nadab i Abiju, njihova braća i njihov otac došli na istaknuto mjesto. Zatim su svi morali ostati sedam dana na ulazu u šator od sastanka. Osmog dana počeli su služiti kao svećenici time, jer su prinijeli žrtvu za Izraela (3. Mojs. 8:1–9:24).

Ali, prije završetka toga dana, Nadab i Abiju su očito postupili po svojoj volji. Nisu li možda olako shvatili svećeničke dužnosti, ili su zbog istaknutog položaja postali ponosni i častohlepni? Nadab i Abiju drsko “uzeše svaki po jednu kadionicu, metnuše oganj u njih i na oganj metnuše kâd — oni prinesoše pred Jehovom oganj tuđ, a to im on ne beše zapovedio. Tada dođe oganj od Jehove i udari ih” (3. Mojs. 10:1, 2, BA).

Kako skupo su morali platiti samo zato, jer nisu ispravno cijenili svoje mjesto! Vjerojatno im se dogodilo slično kao što se događa mnogim mladićima danas; oni misle kako znaju bolje od svojih očeva i da im zato nije potrebna njihova pomoć i vodstvo. Da su Nadab i Abiju voljeli i poštovali svoga oca, sigurno bi i uočili kakvo strahopoštovanje je imao prema obožavanju Jehove i nikada ne bi pomislili prinijeti tamjan na žrtvu, ako im to Bog nije zapovjedio.

Možda su u to vrijeme upravo popili vino ili neka druga alkoholna pića i zato su neozbiljno shvatili svećeničku službu. Možda je to razlog da su postali nerazumni i postupili drsko i nerazborito, prinoseći neposvećenu vatru. U svakom slučaju, izgleda da na to indirektno ukazuju odredbe, koje je kratko nakon tog događaja Jehova dao Aronu: “Vina i silovita pića nemoj piti ti ni sinovi tvoji s tobom, kada ulazite u šator od sastanka da ne izginete. To neka vam je uredba vječna od koljena na koljeno. Da biste mogli raspoznavati što je sveto što li nije, i što je čisto što li nečisto, i da biste učili sinove Izraelove svijem uredbama koje im je kazao Jehova preko Mojsija” (3. Mojs. 10:8-11).

Apostol Pavao nas potiče: “Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima (na kraju sustava stvari).” Što možemo, dakle, naučiti iz primjera Nadaba i Abije? (1. Kor. 10:11, ST).

Mnogo toga. Prvo: sinovi — prvenci, ne bi trebali suviše visoko misliti o sebi. Sasvim je moguće, da je Nadab, prvenac, predvodio u tom djelu. Među mnogim drugim lošim prvencima nalazili su se: Kajin, Adamov prvenac; Ezav, Izakov prvenac; Ruben, Jakovljev prvenac i Amnon, prvenac kralja Davida.

Iz ovoga izvještaja mogu, prije svega, mladi izvući sljedeću pouku: trebali bi poštovati i slušati svoje roditelje, naročito tada, ako imaju bogobojazne roditelje. Mladi bi trebali paziti, da ne nastane jaz između njih i roditelja, kao i drugih starijih osoba, jer ih to može odvesti na krivi put. Božja Riječ daje mladima jasan savjet: “Poštuj oca svojega i mater svoju.” “Čuvaj, sine moj, zapovijest oca svojega, i ne ostavljaj nauke matere svoje.” Da su Nadab i Abiju imali takav stav, ne bi sebi naškodili (2. Mojs. 20:12; Pr. Sal. 6:20).

Osim toga, izvještaj nas opominje, da ne postanemo ponosni, jer slijedeće načelo zorno prikazuje: “Kad dođe oholost, dođe i sramota” (Pr. Sal. 11:2). Kad nam se povjere naročite službene prednosti ili dođemo na odgovorno mjesto, zbog toga se ne bismo smjeli uobraziti. Često puta takove osobe pokušavaju učiti svoje pretpostavljene što trebaju raditi, umjesto da skromno priznaju, da je i njima potrebno vodstvo.

I na kraju, ovaj izvještaj nas opominje da ne bi dozvolili, da na nas djeluju alkoholna pića tako da se počnemo nedolično ponašati. U Bibliji čitamo, doduše, da je Bog dao ljudima vino da ono “razveseli srce čovjeku” i da se da “vino onima koji su tužna srca”. Osim toga, znamo da malo vina dobro djeluje protiv želučanih poteškoća i drugih oboljenja (Ps. 104:15; Pr. Sal. 31:6; 1. Tim. 5:23).

Ali, da li je mudro piti vino ili neko drugo alkoholno piće, dok obavljamo neke važne zadatke, kad moramo razborito misliti i vladati fizičkim i duhovnim snagama? Dr. M. A. Blok, stručnjak na tom području je rekao da “osoba koja podliježe alkoholu, napušta stvarnost i predaje se nekom sanjarenju”i da “vozač koji ima alkohola u krvi vjeruje, da bolje vozi iako u stvari lošije upravlja svojim vozilom” (Vital Speeches of the Day od 15. septembra 1969).

Alkoholna pića smanjuju reflekse i krnje duhovne funkcije. S pravom je rekao mudri kralj Salamun: “Vino (kada se uzima u pretjeranoj količini) je potsmjevač i silovito piće nemirnik, i ko god za njim luta neće biti mudar.” Kršćani stoga moraju brižljivo paziti kada i u kojoj količini će uzimati alkohol. Bilo bi mudro prije i za vrijeme službe propovijedanja ne piti alkoholna pića, da ne bi došlo do spoticanja (Pr. Sal. 20:1).

Zaista, mnogo toga možemo naučiti iz primjera Nadaba i Abija, koji se nalazi u Božjoj Riječi, Bibliji i služi nam za opomenu.