Bio sam kradljivac dijamanata

HATTON GARDEN, londonska trgovačka četvrt s trgovinama dijamanata, vrlo je opasna meta za kriminalce. Visoko iznad ulice postavljene su kamere uz pomoć kojih policija stalno nadgledava cijelo to područje. Unatoč tome, lipnja 1973. krenuli smo tamo moj suučesnik i ja, noseći sa sobom sakriveno vatreno oružje i spray sa amonijakom. On je bio odjeven kao trgovac, a ja sam imao na sebi bijelu kutu, kakvu nose naučnici koji se uče brusiti dijamante.

Taj smo razbojnički prepad planirali vrlo brižljivo, pazeći posebno na to da izaberemo pravo vrijeme, kako bismo mogli brzo pobjeći. Određenog dana slijedili smo čovjeka, koji je trebao postati našom žrtvom, nakon što je podigao svoje dijamante iz trezora u banci. Nosio je robu vrijednu najmanje milijun funti (4 500 000 DM) i to u dva kovčega. Srušili smo ga na pod, oteli mu kovčeg i pobjegli automobilom, koji nas je čekao. Sve je trajalo samo sekundu.

Nakon nekoliko blokova kuća, promijenili smo automobil i odvezli se izvan Londona, da bi sakrili plijen, dok se ne stiša uzbuna. Potom smo uz pomoć lažnih pasoša odletjeli na tjedan dana u Španjolsku. Nakon povratka podigli smo dijamante i pohranili ih u trezore neke banke na ime jednog znanca, koji se nije nalazio na popisu policije. Ali, činjenica da smo viđeni u društvu tog čovjeka, došla je do ušiju gangstera, koji nam je dao nalog za napad. On očito nije nikada namjeravao dozvoliti da mi zadržimo dijamante. Stoga je tako uplašio našeg znanca, da mu ih je izručio. Moj partner i ja nismo nikada više vidjeli to drago kamenje.

Pljačka dijamanta bila je vrhunac sedmogodišnjeg iskustva i školovanja za kriminalca. Bilo mi je tek 16 godina kad sam prvi put upao u ozbiljne teškoće, jer sam u nekom razračunavanju zabio nož u jednog čovjeka. No, budući da ranije nisam bio kažnjavan, sud se zadovoljio novčanom kaznom i strogom opomenom, ali to me nije prestrašilo. Nakon toga stalno sam dolazio u sukob s policijom.

Osamnaest mjeseci nakon tučnjave s noževima sudjelovao sam s bandom u razračunavanju, kojom je prilikom bio ubijen jedan čovjek. Bili smo optuženi zbog ubojstva, no optužba je povučena, jer se nije moglo točno utvrditi tko ga je zapravo ubio. Ipak, odveden sam u Borstal (zatvor za maloljetnike). Prije pljačke dijamanata odsjedio sam tri kazne zatvora, a više puta bio sam kažnjavan novčano ili ukorom. Sve je to bila igra, u kojoj se prema riječima kriminalaca profesionalaca, “nešto dobiva, a nešto gubi”.

Dijamanti ili “biseri” — za što ću se odlučiti?

Kad sam se nakon pljačke dijamanata vratio u Englesku, moje se ime, naravno, nalazilo na vrhu policijske potjernice. Stoga sam potražio konak u jednoj mirnoj ulici na rubu Londona, daleko od kuće i od ranijih skrovišta. Vlasnica kuće je, što sam kasnije saznao, svaki tjedan proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima — jednom grupom za koju nisam nikada ranije niti čuo. Ona mi je pričala o Svjedocima, ali to me nije diralo (interesiralo). Ja sam se i dalje družio s kriminalcima, trgovao s drogom, sudjelovao u igrama na sreću i mnogo pio. Ali, jedva je prošao koji dan, a da mi nije pričala nešto o Bibliji.

Jednog me dana pozvala da prisustvujem razgovoru sa Svjedocima, koji su proučavali s njom. Isprva sam bio nepovjerljiv, planirajući bijeg u slučaju potrebe kroz stražnji izlaz u vrtu, a zatim preko željezničke pruge — sigurno je sigurno! Kasnije sam se zainteresirao i suglasio se da moja gazdarica vodi sličan studij sa mnom. Njeni “biseri” biblijske mudrosti počeli su djelovali. Moja žeđ za upoznavanjem Boga i njegovog Kraljevstva, rasla je munjevitom brzinom. Uskoro smo proučavali tri puta dnevno.

Moja je prijazna kućevlasnica, iako još nije bila krštena Svjedokinja, posjećivala sastanke u obližnjoj Kraljevskoj dvorani (mjesto sakupljanja Jehovinih svjedoka). Često me je pozvala da pođem s njom, i tako sam konačno krenuo da vidim što se tamo događa. Bio sam, blago rečeno, krajnje iznenađen. Izvan očekivanja, nije mi bilo nimalo dosadno ili jednolično. Toplina i ljubav koju sam osjetio bila je očito prava, istinska. A cijenjenje duhovnih stvari, koje izgleda svi posjeduju, bilo je nešto izvanredno. Počeo sam redovito posjećivati sastanke, uvjeren da sam pronašao istinu. Želio sam pripadali tim ljudima, dijeliti s njima pouzdanje, radost i nadu. Želio sam razviti jednaki odnos sa Jehovom, kakav su oni posjedovali.

Da li da se prijavim policiji?

Shvatio sam da moram svoj život dovesti u red. Savjest mi je govorila da se moram prijaviti policiji, računajući s posljedicama, bez obzira kako teške bile. Plašila me i pomisao na to, jer sam znao da bi to moglo značiti i do 15 godina zatvora. Prije svega morat ću podnijeti prezir i ruganje svojih nekadašnjih prijatelja, koji su bili na odsluženju kazne za razna nasilja.

Ali, drugog puta nije bilo. Najprije sam odstranio drogu, iako je to značilo veliki novčani gubitak. Oprostio sam dugove svima, koji su mi bili dužni još od vremena mog ilegalnog djelovanja.

Prije odlaska na policiju želio sam u svakom slučaju vidjeti svoju majku i ispričati joj zašto sam odlučio tako postupiti. Jako sam je volio. Ona je dala sve od sebe, da bi nas, djecu sačuvala od kriminala, no mi smo omalovažavali njene savjete, počevši već kao tinejdžeri sakupljati iskustvo po zatvorima. To ju je boljelo u srcu, jer gotovo neprekidno se jedan ili drugi sin nalazio u zatvoru. Ipak, uvijek nam je pomagala.

Brat me je odvezao kući da bi je još jednom vidio. Bila je to riskantna vožnja, jer je policija pazila na naš roditeljski dom, radi mog slučajnog posjeta. Namjeravao sam se prijaviti tek kada sredim neke stvari. Prignječen na podu malog automobila, sigurno sam stigao kući. Majka je osjetila olakšanje, saznavši da prekidam život kriminalca, te da sam našao nešto solidno i vrijedno, na čemu ću graditi ostatak života. Bile su mi tek 24 godine. Za kratko vrijeme koliko je trajala posjeta, ispričao sam joj koliko mi je bilo moguće o Božjem Kraljevstvu. Tada još nisam znao da mi je to jedina prilika, jer dok sam se nalazio u zatvoru majka je umrla.

Reagiranje policije na moje priznanje

Siječnja 1974. krenuo sam na policiju u pratnji advokata i svog brata. Kad sam se predstavio službeniku policije kao Alfred Scully, piljio je ukočeno u mene, kao da ne vjeruje vlastitim ušima. Tražili su me već šest mjeseci.

Slijedećih dana bio sam satima saslušavan, jer dijamanti nisu još uvijek bili pronađeni. Službenici policije su bili nepovjerljivi prema motivu mog priznanja. Poučeni, nesumnjivo dugogodišnjim iskustvom, mislili su: Jednom lopov, zauvijek lopov. Dok sam im pokušavao pričati o promjeni svog načina gledanja na život, samo su me ismijavali. Poslali su me u istražni zatvor u Brixton, gdje sam 6 mjeseci čekao na raspravu.

Moje poznavanje Biblije bilo je ograničeno samo na osnovne stvari, jer čitao sam je tek dva mjeseca. Obzirom da sam imao na raspolaganju puno vremena, počeo sam dublje kopati po njoj, i to uz pomoć literature, koju sam dobivao od Svjedoka. Moji prijatelji iz Kraljevske dvorane dobro su me opskrbljivali potrebnim gradivom. I dok su prolazili tjedni, bivao sam u duhovnom pogledu sve jači.

3. lipnja 1974. moj slučaj dolazi na sud. U moju korist govorio je jedan starješina iz Kraljevske dvorane, kao i otac moje gazdarice, jedan počasni službeni socijalni radnik, koji se posebno zanimao za kažnjiva djela. Sudac je odvagnuo njihove zagovore, činjenicu da sam se sam prijavio, kao i motiv za to. Bio je vrlo obazriv prema meni, osudivši me samo na pet godina, umjesto na dugu kaznu. Odahnuo sam. Uz skraćenje kazne zatvora radi dobrog ponašanja, mogao bi biti oslobođen za tri godine. Želio sam iskoristiti vrijeme za nastavak biblijskog studija i objavljivanje dobre vijesti svima, do kojih bi u zatvoru došao.

Dijeljenje “bisera” u zatvoru

Najprije sam bio u zatvoru Wormwood Scrubs, u zapadnom dijelu Londona. Tu su vladale neprijatne okolnosti, ustanova je bila prenatrpana, ali sve je to u neku ruku bilo nadoknađeno činjenicom da sam se nalazio ovdje, u Londonu, gdje su me često posjećivali moji prijatelji, Svjedoci, na čemu sam im vrlo zahvalan. U toj smo ustanovi bili 23 sata na dan zatvoreni u ćeliji. Tada sam iskusio koliko može ojačati tiha molitva.

Tijekom dnevnog jednosatnog obilaženja, nastojao sam svoje biblijske “bisere” dijeliti s drugim zatvorenicima, tražeći one koji su željeli više saznati. Vidjevši to, moji nekadašnji prijatelji, kriminalci, stali su mi se rugati. Nekoliko mjeseci kasnije bio sam odveden u dobro čuvani zatvor u Maidstone (Kent), gdje sam dobio zaduženje da vodim brigu o biblioteci. To je bio ne samo lijep posao, nego mi je i omogućavao da stupim u vezu s većinom zatvorenika, i da razgovaram s njima o svom vjerovanju. Imao sam u tome uspjeha, jer su najmanje dva zatvorenika bila krštena po izlasku iz zatvora.

Je li lako ići pravim putem?

Dok sam se nalazio u zatvoru, Svjedoci su me redovito posjećivali, a nastavili su mi pomagati i nakon otpuštanja iz zatvora. Tri mjeseca kasnije krstio sam se na jednom kongresu u Londonu, simboliziravši tako predanje Jehovi, koje sam učinio mnogo ranije, još u zatvoru. Sada, šest godina nakon toga, ja sam sretno oženjeni suprug, otac dvoje djece. Imam i dobro radno mjesto.

Promjena načina života nije mi lako pala. Osim tučnjava, pranje automobila bio je najteži fizički posao koji sam ikada radio. Sada sam se morao prisiliti da radim osam sati dnevno, a da nakon toga pomažem i u kućnim poslovima. Nikada nisam živio po nekoj šabloni, a sada je bilo važno živjeti uredno. Uvijek sam prezirao stegu bilo koje vrste, a sada je trebalo uvažiti činjenicu da nisam uvijek u pravu. Uvijek sam raspolagao s mnogo novaca, a sada sam trebao pažljivo postupati sa zarađenim novcem, da bih mogao zbrinuti svoju obitelj.

Ne želim reći da je sve to bilo lako, ali sigurno se je isplatilo. Ljubav moje supruge, odgovornost za djecu, prijaznost mog poslodavca i pomoć kršćanske braće — sve mi je to pomoglo učiniti taj prijelaz. A prije svega pomogao mi je Jehova kroz svoju Riječ, Bibliju, kao i time što je saslušao moje molitve.

To me ispunjava velikom zahvalnošću. Pobjegao sam od besmislenog života kriminalca i naučio kako mogu biti uistinu sretan. Kad se osvrnem unatrag, prošlost mi izgleda praznom i besplodnom. Koliko su samo istinite riječi iz Biblije, koje glase: “Mudrost i znanje spasonosno su blago, a strah Jehovin njegovo bogatstvo”. Da, to blago — biseri mudrosti, daleko su dragocjeniji od svih ukradenih dijamanata! (Izaija 33:6, ST). (Izvještaj Alfreda Scully-a).

[Slika na stranici 16]

Zatvorenička fotografija Alfreda Scully-a iz 1975. godine

[Slika na stranici 18]

Alfred Scully danas, sa ženom i djecom