Reformacija — može li se premostiti provalija

IAKO je Njemačka, domovina Martina Luthera danas politički podijeljena na Njemačku Demokratsku Republiku i Saveznu Republiku Njemačku, bio je u jednoj i drugoj godine 1983, u takozvanoj Luterovoj godini, proslavljen 500. rođendan tog reformatora.

Godine 1530, nekoliko godina nakon početka Reformacije, car Karlo V, kojem su prijetili Turci, sazvao je državni sabor u težnji da sačuva crkveno jedinstvo u svom carstvu. Da bi vijećali o toj stvari sakupili su se iste godine u Augsburgu knezovi izbornici, knezovi i državni stalež evangelističke i katoličke religije.

Tom su prilikom Luterovi pristaše predložili opsežno vjersko pismo, sastavljeno na način koji nije vrijeđao katolike. To pismo poznato kao augsburška vjeroispovijed igra sve do danas značajnu ulogu kao temelj protestantizma. U vjeroispovijed su prihvaćeni vjerski stavovi koje zastupaju kako luterani, tako i katolici, primjerice nauka o trojednom Bogu, dok je većina zloupotreba u katoličkoj crkvi, kojima protestanti prigovaraju, ostala nespomenutom. Protestanti su tražili samo neznatne reforme, na primjer da se svećenicima dopusti ženiti se, zatim da se pričest nudi u oba oblika — u obliku kruha i vina.

Ali car i katolički stalež odbijaju prihvatiti tu vjeroispovijed i tako rasprava ne dovodi do ujedinjenja.

Je li sada vrijeme za promjenu?

Godine 1980. u kojoj se slavio 450. jubilej augsburške vjeroispovijedi upriličen je susret predstavnika evangelističke crkve i pape, koji se u to vrijeme nalazio u Njemačkoj. Neposredno prije toga pojavio se komentar o augsburškoj vjeroispovijedi, kojeg su zajednički sastavili luteranski i katolički teolozi, a u kojem je između ostalog pisalo da “namjera vjeroispovijedi nije samo potvrđivanje zajedničke katoličke vjere, nego da se sadržaj izjava vjeroispovijedi u velikoj mjeri uistinu shvati kao izraz katoličanstva”. Da li će nakon 450 godina razdvojenosti uistinu biti moguće ponovno uspostaviti jedinstvo?

Riječi koje je papa izgovorio prilikom susreta s predstavnicima evangelističke crkve zvučale su veoma obećavajuće. On je objasnio: “Da vjerujemo u to zajedništvo i da ga priznajemo, mi postajemo uvijek iznova svjesni pri sjećanju na Confessio Augustana (latinski naziv za augsburšku vjeroispovijed) kao i prilikom bezbrojnih kontakata.” Ali, o prihvaćanju vjeroispovijedi nije uopće bilo govora. Umjesto toga, rečeno je da treba imenovati zajedničku komisiju, koja će ispitati mogućnost obnavljanja jedinstva. Stoga je za pristaše ekumenske stvari sastanak bio veliko razočaranje.

“Iako su neki gajili velike nade, 450. jubilej augsburške vjeroispovijedi nije urodio priznavanjem od strane Rima”, pisao je neki naučnik jezuitskog reda. “Pokusni balon pao je na zemlju.”

Niti činjenica bez presedana, naime, da je papa Ivan Pavao II prošlog prosinca posjetio jednu evangelističko-luteransku općinu u Rimu, ne može se smatrati dokazom da će u dogledno vrijeme doći do pomirenja. Papa je u svom govoru objasnio: “Mi težimo za jedinstvom i nastojimo ga postići, ne dajući se obeshrabriti teškoćama.”

Na jednu od teškoća ukazao je dekan Meyer, svećenik ove evangelističko-luteranske općine kad je, kako je javljeno, u nekoliko navrata naglasio da papin posjet ne znači ni na koji način priznavanje papinskog autoriteta.

Jedinstvo, pod koju cijenu?

Ti si možda poput mnogih drugih žalostan zbog toga što je kršćanstvo podijeljeno. Čak ako i nisi evangelist ili katolik, možda si razočaran zato što evangelisti i katolici ne mogu svladati zapreke koje ih razjedinjuju. Zar Biblija ne opominje kršćane da “svi budu jedinstveni u govoru i da budu primjerno sjedinjeni u istom razumu i istim mislima”? (1. Korinćanima 1:10).

To nas navodi na posebno važno pitanje: Što mora biti temelj kršćanskog jedinstva? Katolici kažu da je jedinstvo moguće ostvariti priznavanjem crkvenih nauka. Mnoge protestantske denominacije tvrde nešto slično, samo s razlikom što one traže prihvaćanje njihovih vjerskih nauka izloženih u augsburškoj vjeroispovijedi, kao i priznavanje njihova svećenstva.

Naravno, moguće je iznuditi jedinstvo na temelju od ljudi formuliranih nauka. Ali, što ako su ti nesavršeni ljudi u zabludi što se tiče osnovnih, posebno važnih kršćanskih vjerskih nauka? Od kakove bi koristi bilo takvo jedinstvo? Da li bi bilo dopadljivo Bogu? Kako bi to mogao biti slučaj, kad je Isus objasnio da Boga treba obožavati “duhom i istinom” (Ivan 4:23, 24). Iako su farizeji prvog stoljeća bili ujedinjeni u vjeri, Isus im je rekao da je uzaludno njihovo obožavanje “jer naučavaju ljudske zapovijedi” (Matej 15:9, NS).

Svi kršćani moraju biti ujedinjeni u vjeri, ali i njihove nauke moraju odgovarati istini. Žrtvovati istinu samo zato da bi se ujedinile različite crkve, bila bi previsoka cijena. Gdje se može naći istina? Ne u crkvenim vjerskim naukama, nego u Riječi Božjoj. To je potvrdio Isus u jednoj molitvi, rekavši svome ocu: “Tvoja Riječ je istina” (Ivan 17:17). Apostol Pavao je izrazio te misli slijedećim riječima: “Sve Pismo je nadahnuto od Boga i korisno za poučavanje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti” (2. Timoteju 3:16, NS). Norma za religioznu istinu može za kršćane biti samo Riječ Božja, Biblija.

Istina i augsburška vjeroispovijed

Što pokazuje uspoređivanje augsburške vjeroispovijedi i Biblije? Može li ta vjeroispovijed poslužiti kao temelj kršćanskog jedinstva? Da vidimo.

U članku “O Bogu” kaže se u augsburškoj vjeroispovijedi da “postoji jedno jedino božansko biće, nazvano Bog, da ono uistinu jest Bog, ali da su u tom jednom božanskom biću tri osobe, od kojih je svaka jednako moćna, jednako vječna; Bog Otac, Bog Sin, Bog sveti duh”. Ali, Biblija pokazuje da je Isus, Sin, jasno priznao: “Otac je veći nego ja” (Ivan 14:28, NS). Isus je također rekao: “Sin ne može ništa činiti sam po svojoj volji, nego samo ono što vidi da čini Otac.” To daje spoznati njegovu podložnost svom nebeskom Ocu, Jehovi Bogu (Ivan 5:19, NS).

U članku 9 augsburške vjeroispovijedi čitamo: “Treba krštavati i djecu.” Iz Biblije proizlazi naprotiv, da treba biti krštena samo osoba dovoljno stara da postane Isusovim učenikom (Matej 28:19; Rimljanima 10:13, 14).

U članku 16 se objašnjava: “Kršćanima nije grijeh sudjelovanje u ... legitimnim ratovima.” No, Isus je rekao: “Moje Kraljevstvo nije dio ovog svijeta. Kad bi moje Kraljevstvo bilo dio ovog svijeta, moji bi se pratioci borili da ne budem predan Židovima” (Ivan 18:36, NS). Rekao je također opominjući: “Vrati mač svoj u korice, jer svi koji se mača hvataju poginut će od mača” (Matej 26:52, NS).

Osim toga, augsburška vjeroispovijed sadrži i nebiblijsku nauku o paklenoj vatri. U članku 17 čitamo da će Isus Krist osuditi “bezbožne ljude ... i đavola na pakao i vječnu kaznu”. No, u Bibliji stoji: “Plaća za grijeh je smrt” — a ne vječne muke (Rimljanima 6:23). Biblija jasno pokazuje da umrli ne mogu biti mučeni, jer oni “nisu ničega svjesni” (Propovjednik 9:5, NS).

Činjenica je da je u augsburšku vjeroispovijed uzeta većina nauka srednjovjekovne rimokatoličke crkve. Danas priznaju mnogi katolički i protestantski naučnici da te nauke nije moguće naći u Bibliji. Takvo gledište je imalo za cilj olakšati katolicima 16. stoljeća prihvaćanje te vjeroispovijedi; ali danas je ona nesiguran temelj kršćanskog jedinstva.

Može li se premostiti provalija prouzročena reformacijom? Još je važnije pitanje: Treba li biti premoštena? Budu li se katolici i protestanti i dalje čvrsto držali nebiblijskih nauka, pokušaj uljepšavanja razlika između obje grupe neće ništa pomoći. Danas postoji duboka provalija između svih tih “kršćanskih” konfesija i Riječi Božje Biblije. Ona ne može biti premošćena, jer se sukob ne može riješiti kompromisom. Stoga se čitatelju Biblije preporuča u Otkrivenju 18:4: “Iziđite iz nje, narode moj.”