Znači li odbijanje nekog načina liječenja odreći se života?
UPITAJ se: “Imam li ja pravo birati između različitih metoda liječenja ili ih potpuno odbiti?” Ovo važno pitanje zaslužuje da bude razmatrano, jer neki tvrde da onaj tko odbije od liječnika preporučenu terapiju, pokazuje pomanjkanje cijenjenja vlastitog života. Također možemo pitati postupaju li roditelji bez ljubavi ako odbiju određeno, preporučeno im liječenje njihovog bolesnog djeteta, nakon što su odvagnuli s tim povezane opasnosti.
Neki zauzimaju u toj stvari dogmatično stajalište, svodeći ga na tvrdnju: “Odbijanje terapije znači ne željeti život djetetu.” Dakle, lako je shvatiti koliko je pretjerano pojednostavljeno i površno takvo gledište. Ono je odraz osjećaja, pri čemu se prezire 1. savjest i osnovne moralne norme, 2. osobno i obiteljsko pravo, te 3. medicinski i zakonski aspekt spornog pitanja, kojem se danas poklanja pažnja diljem cijelog svijeta.
Savjest je osobni i nepovredivi dio svakog psihički zdravog civiliziranog čovjeka. Poznati katolički kardinal John Henry Newman zastupa gledište da je poslušnost prema savjesti otvorila put k svjetlu. Kad su se ratni zločinci iz vremena nacionalsocijalizma pozivali na to da su samo slijedili zapovijedi, prigovorili su pošteni ljudi u cijelom svijetu, da su ti zločinci trebali unatoč zapovijedi poslušati svoju savjest. Na isti je način papa Ivan Pavao II u svibnju 1982. podigao “svoj glas k Bogu, da se ne zatomljuje savjest”. Prisiljavanje nekoga da postupa protivno svojoj savjesti, označio je “najtežim udarcem dostojanstvu čovjeka. U određenom smislu to je nedostojnije nego prouzročiti nečiju fizičku smrt, veće zlo negoli ubojstvo.”
Njegova je izjava možda suglasna s tvojim osjećajem za pravdu, jer savjest igra važnu ulogu prilikom odlučivanja na području medicine.
Savjest i medicina
Navedimo sljedeći primjer: Ako smo katolici, vjerojatno znamo za zabranu u katoličkoj nauci, naime ne izvršiti pobačaj, čak ako bi trudnoća predstavljala opasnost za majku ili dijete. Razmislimo pred kakvim se problemom nalazi rimokatolički liječnik u zemlji u kojoj je pobačaj ozakonjen, primjerice u Italiji, gdje je 22. svibnja 1978. stupio na snagu zakon br. 194. Na osnovu tog zakona dozvoljeno je liječnicima da se na temelju savjesti izjasne jesu li za ili protiv pobačaja. Ipak, u članu 9 se kaže da liječnik “ne može postupati po savjesti” ako je ugrožen život neke žene. Za što da se odluči liječnik, koji je u isto vrijeme praktični katolik?
Da li bi se nekog liječnika moglo okriviti za ubojstvo, ako je, kad se nije našao u blizini nijedan drugi liječnik, učinio sve što je mogao, ne povrijedivši svoju savjest? S druge strane, bilo bi “veće zlo negoli ubojstvo” prisiliti liječnika da postupi protiv svoje savjesti, čak ako bi to tražila neka žena ili vlast. Sve nam to jasno predočava kako su odluke u vezi zdravlja i života povezane s pitanjem savjesti.
Roditelji, djeca i život
Jasnu sliku s tim u vezi posreduje nam i način postupanja prvih kršćana. Vjerojatno ti je poznato da su oni odbijali doprinositi kâd pred kipom vladara države, smatrajući to idolopoklonstvom. Stajalište koje su zastupali na temelju svoje religije i svoje savjesti, bilo je u neposrednoj vezi s njihovim zdravljem i životom, te zdravljem i životom njihove djece. Na koji način? Kad su se našli pred izborom: “Žrtvuj tamjan ili će tvoja obitelj umrijeti u rimskoj areni!” — kršćani nisu postupali protiv svog uvjerenja. Ostali su lojalni svom uvjerenju, čak ako bi put kojim su krenuli bio za njih i njihovu djecu opasan ili zlokoban.
Kršćani su bili iskušavani i u vezi s krvlju, jer Biblija sadrži zapovijed ‘uzdržavati se od krvi’ (Djela apostolska 15:20). Tertulijan, latinski crkveni pisac trećeg stoljeća izvještava da su epileptičari pili još svježu krv ubijenih gladijatora, što je navodno bilo za njih lijek. Jesu li i kršćani pili krv iz tih “medicinskih” razloga? Nikada. Osim toga, Tertulijan piše da kršćani nisu jeli niti životinjsku krv. Kad su rimske vlasti htjele saznati je li netko uistinu kršćanin ili ne, prisiljavale su ga da jede krvavice, znajući da ih pravi kršćanin neće jesti, čak niti pod prijetnjom smrti. To je vrijedno spomenuti zato jer kršćanski Jehovini svjedoci i danas odbijaju uzimati krv.
Sada bismo mogli pitati: “Jesu li prvi kršćani tako malo cijenili život ili su rado izigravali mučenike?” Ne, rimska vlast je njih i njihovu djecu prisiljavala na smrt. Ne sjećamo li se s poštovanjem predanih kršćana, koji su znali, kako je to papa nedavno rekao, da bi povreda njihove savjesti bila za njih nešto gore od smrti?
Ako tko misli da se ovdje radi o nečem drugom, a ne o odlučivanju na području medicine, neka obrati pažnju riječima koje je napisao dr D. N. Goldstein:
“Liječnici koji zastupaju to stanovište (prisiliti osobu na određeno postupanje, ako ona to odbije) poriču žrtvu svih mučenika koji su ukrasili povijest time što su se posvetili nekom idealu, čak pod cijenu vlastitog života. Jer ti pacijenti koji se radije odlučuju za sigurnu smrt, nego da zanemare svoja religiozna razmišljanja, izrezbareni su iz istog drveta kao i oni koji su radije platili životom svoje vjerovanje u Boga ... nego da se krste na prisilan način. ... Neka nijedan liječnik ne traži pomoć zakona da bi spasio tijelo, čime bi uništio njegovu dušu. Život pripada pacijentima” (The Wisconsin Medical Jorunal).
Izabrati stvarni život
Većina od nas vjerojatno je mišljenja da “život” znači više od samo biološkog postojanja. To je život koji se okreće oko ideala ili vrijednosti (politika, religija, znanost, umjetnost itd.) bez čega bi postojanje bilo bezvrijedno. Iz tog su razloga tijekom Drugog svjetskog rata patrioti oba spola žrtvovali svoje živote u obrani političkih ideala, kao što su demokracija, sloboda govora, vjeroispovijedi i sloboda savjesti. Obrana tih ideala imala je za posljedicu smrt mnoge djece, a bezbroj njih ostala su siročad.
To je došlo do izražaja i u slučaju poznatog talijanskog političara Alda Mora. On je godine 1978. bio ubijen na barbarski način, kad su vlasti odbile udovoljiti zahtjevima terorista. Očito je da ljudski životi bivaju povremeno žrtvovani za više interese.
Dakle, moguće je razumjeti da se čovjek koji zastupa visoka moralna temeljna načela može odlučiti da riskira svoje biološko trajanje (daljnje postojanje) radije nego da izda svoje ideale. Na taj način on izabire stvarni život, život u pravom smislu te riječi. Isto vrijedi za kršćanske ideale.
Kršćani smatraju čovječji život svetim, dragocjenim Božjim darom. Sjetimo se apostola Pavla, koji je bio inteligentan, obrazovan čovjek. Podnio je mnoge udarce, često se nalazio u po život opasnim situacijama, ali je rekao: “Pretrpio sam gubitak svih stvari i smatram ih hrpom otpadaka, da bih dobio Krista, ... ne bi li kako dostigao ranije uskrsnuće iz mrtvih” (Filipljanima 3:8-11, NS).
Možemo biti sigurni da apostol Pavao ne bi nikada sudjelovao u nečemu što Bog osuđuje. Nema sumnje da bi Pavao ikada stavio na kocku “stvarni život”, što je za njega značilo život na nebu, samo da bi svoj čovječji život produljio za nekoliko godina, ili da ne bi ugrozio svoje zdravlje (1. Tim. 6:19). Ipak, razmotri sljedeće:
Milijuni posjetilaca crkava gledaju danas puni očekivanja ususret životu na nebu; možda si i ti jedan od njih. Dakle, ako bi teško bolestan čovjek koji gaji nadu u budući vječni život, odbio terapiju koju prema njegovu mišljenju Bog zabranjuje, bilo bi sigurno nepošteno okriviti ga da se odriče života. On je godinama živio na Zemlji, a možda se čak oporavi i ostane živ. No, u svakom slučaju čak ako liječnici ne dijele njegovo religiozno uvjerenje, za njega bi bilo razumno da uzme u obzir svoj budući vječni život i da se u skladu s tim odluči za određeni način liječenja.
Ovo gledište liječnici rijetko uzimaju u obzir kad preporučaju određenu terapiju, bilo za tebe ili drage ti članove obitelji. Ipak, trebali bi te informirati u kojem odnosu stoji rizik prema očekivanoj koristi. Obavezan si sebi i svojoj obitelji uzeti sve to u obzir, jer će ti to pomoći donijeti mudru odluku i razumjeti kakova se mudrost skriva iza tuđih postupaka.
[Okvir na stranici 12]
Briga za zdravlje djece — gledište jezuita
John J. Paris, S. J., izvanredni profesor na College of the Holy Cross (SAD) govorio je na konferenciji o zakonskom i etičkom aspektu brige za zdravlje djece (1. travnja 1982). Izvijestio je o nekom židovskom sucu, koji je naredio da se jednom Jehovinom svjedoku dade transfuzija krvi. Profesor Paris je rekao: “Sudac je presudio u skladu sa svojom religijom, onako kako on smatra da je ispravno. Postupivši tako, povrijedio je vjeru pacijenta.”
Dodao je: “U kršćanskoj teologiji se ne polazi od toga da se život sastoji samo od disanja. U bolnici nitko ne umire; tamo se zaustavljaju sve životne funkcije ... (U bolnici) život nije svet, on je elementaran, a smrt je otkazivanje. Ali, u židovsko-kršćanskoj tradiciji smrt je dio ljudskog stanja, dio životnog putovanja. Ne možemo poricati da takvo shvaćanje određuje kvalitetu života. Ponekad je najbolje liječenje bez liječenja.”
[Okvir na stranici 14]
Vječnost mijenja prosuđivanje o nečem
Dr Ruth Macklin radi kao filozof na Albert Einstein College of Medicine (New York). U diskusiji o etici govorio je neki student medicine o pacijentu Jehovinom svjedoku, koji je obolio od “bolesti anemije, prihvativši rizik da iskrvari, ako ne primi transfuziju krvi”. Student je rekao: “Bio je to čovjek logičnog razmišljanja, neokrnjene sposobnosti zaključivanja. Kako ocijeniti kad religiozna gledišta govore protiv jedine moguće metode liječenja?”
Odgovarajući na pitanje dr Macklin je rekla: “Mi možemo biti čvrsto uvjereni da je taj čovjek učinio grešku. Ipak, Jehovini svjedoci smatraju da je transfuzija jednaka uzimanju krvi za jelo, a da jedenje (uživanje) krvi (može) dovesti do vječnog prokletstva. U medicini nije teško odvagnuti rizik i korist; međutim, ako vječno prokletstvo stavimo nasuprot produžetku života na Zemlji, potrebno je o tome prosuđivati iz sasvim drugog vidnog ugla” (The New York Times, 23. siječnja 1984).