Hitler — otišao ali nije zaboravljen
BILO je toplo i sunčano tog četvrtka, 26. rujna 1980. u južnoj Njemačkoj. Ali navečer oko 22,15 prilično je zahladilo. Posjetitelji poznatog Münchenskog Oktoberfesta napuštali su ogromne šatore u kojima se točilo pivo i slijevali se prema izlazima. Odjednom je u blizini glavnog izlaza odjeknula zrakom snažna eksplozija, ostavivši za sobom 200 ranjenih i 13 mrtvih.
Kasnije se utvrdilo da je čovjek odgovoran za taj teroristički napad održavao vezu s neonacističkim grupama. Samo osam tjedana ranije sličan je zločinački napad desnih radikala odnio 80 ljudskih života, kad je bomba opustošila željezničku stanicu u Bologni. U isto je vrijeme Francusku preplavio val antisemitskog nasilja, najteži nakon II svjetskog rata.
Nacionalsocijalizam (ili neonacizam) i Hitler znače za većinu ljudi gotovo isto. Prije spomenuti događaji doprinijeli su tome da se Hitler spominje godinama, u najmanju ruku u sredstvima javnog informiranja. Osim toga, do tih je novih nacionalsocijalističkih nedjela došlo prije nego su stara pala u zaborav. U stvarnosti u prosincu 1983. prema pisanju Nürnberger Nachrichten radilo je u jednoj komisiji “35 ljudi, među njima 10 sudaca i državnih tužilaca na sakupljanju i ocjenjivanju materijala o nasiljima nacionalsocijalista, kako bi sastavili konačni sud o tome”. U tim se novinama moglo pročitati: “Još uvijek ... traje parnica u vezi 129 sudskih postupaka. ... U toku je još više od 1 700 procesa.”
Sve je to trebalo ostati nepoznato široj javnosti. Za razliku od toga, ostali su događaji na prilično djelotvoran način probudili sjećanja na nacionalsocijalizam, koja su milijuni ljudi pokušali izbrisati. Sjetimo se samo Holocausta — pred nekoliko godina emitirane televizijske serije. Drugi primjer je senzacionalna vijest iz 1983. godine, naime da je jedan poznati njemački časopis došao u posjed Hitlerovih dnevnika. Kad je ta vijest koju su neki prihvatili sa sumnjom, postala opće poznatom, ustanovilo se da su dnevnici krivotvorina. Ljut, a u isto vrijeme nezadovoljan, jedan je njemački građanin rekao: “Zar nas taj Hitler neće nikada prestati smatrati luđacima?”
Nedavno se u kanadskim novinama Toronto Star moglo pročitati: “Uvijek smo iznova zaprepašteni kad čujemo nešto o Führeru i njegovu režimu, no istovremeno smo očarani, da čak hipnotizirani”. Prema jednom njemačkom časopisu razlogom bi moglo biti slijedeće: “Unatoč sve većem vremenskom razmaku, poplava publikacija o Trećem carstvu, izgleda, raste umjesto da opada.”
Zašto je svijet tako očaran Hitlerom i Trećim carstvom? Je li očaravanje i “sve veća ratobornost” neonacističkog grupiranja, kako je rečeno u časopisu Der Spiegel, preteča ponavljanja povijesti? Neki su neonacistički časopisi hvalisavo objavili: “Mi nismo zadnji od jučer, nego prvi od sutra”. Stoga nije mali broj onih koji s pravom pitaju: Može li se ponovili nacistička diktatura?