Celibat — zašto nametnut?
CELIBAT je kao uvjet za svećenstvo sve manje i manje popularan među katolicima. Kada je papa Ivan Pavao II nedavno posjetio Švicarsku, anketa je pokazala da je samo 38 posto katolika u toj zemlji sklona prisilnom celibatu za svećenike. U SAD je 1983. anketa Gallupovog instituta pokazala da je 58 posto Rimokatolika bila sklona dopustiti svećenicima da se žene.
Papa Ivan Pavao II je također potvrdio zakon svećeničkog celibata, kao što je to već učinio papa Pavao VI u poznatoj okružnici “Sacerdotalis Celibatus” (Svećenički celibat), izdanoj 1967. Zašto Vatikan nastoji očuvati taj nepopularni zakon premda se pokazuje protivnim njegovim interesima?
Odakle potječe?
U predgovoru papske okružnice iz 1967. papa Pavao VI je priznao da “Novi zavjet, koji čuva učenje Krista i apostola, ... ne zahtijeva celibat svetih slugu.” Slično stoji u The Catholic Encyclopedia: “Ovi citati (1. Timoteju 3:2, 12; Titu 1:6) kobni su za bilo koju tvrdnju o obaveznosti celibata za prvobitno svećenstvo ... Ova sloboda izbora je izgleda trajala sve do onoga što možemo nazvati ... prvo razdoblje crkvenog zakonodavstva, a to je do vremena Konstantina i koncila u Niceji.”
Odakle potječe celibat, ako ga nije postavio niti Krist a niti apostoli?
“U stara poganska vremena celibat je bio držan u časti”, opaža M’Clintock i Strongova Ciklopedija. Ostala djela o porijeklu celibata pokazuju da “stara poganska vremena” sežu od starog Babilona i Egipta. Nova enciklopedija Britanica kaže: “S usponom civilizacija drevnih vremena, celibat se je pojavljivao u različitim kontekstima.” Bio je, na primjer, povezan s obožavanjem Izide, egipatske božice plodnosti, kao što zapaža Britanica: “Seksualno uzdržavanje bilo je apsolutan uvjet za one koji su slavili njezine svete misterije.”
Pored toga Aleksandar Hislop je zapazio u svojoj knjizi Dva Babilona: “Svaki učenik zna da je obožavanje Cybele, babilonske božice, uvedeno u poganski Rim u svom primitivnom obliku zajedno sa celibatom svećenstva.”
Zašto je Katolička crkva oponašala poganske religije i usvojila zahtjev o celibatu svećenstva?
Zašto je usvojen?
Kao prvo, celibat svećenstva daje snagu crkvenim autoritetima. To se očituje u tome što svećenici ne mogu baštiniti svoje funkcije nego se zamjene imenuju hijerarhijski. Čak i Katolička enciklopedija priznaje da je Rim koristio celibat kao sredstvo za “osiguranje podvrgavanja svećenstva centralnom autoritetu rimske Svete stolice.”
Naravno, bilo je i drugih razloga. Članak na sljedećoj stranici, koji prikazuje u glavnim crtama “povijest svećeničkog celibata” pokazuje, da je obavezni celibat postao dio kanonskog zakona tek u 12. stoljeću. Papa koji je uvelike pripremio put za njegovo usvajanje bio je Grgur VII (1073-1085). Zanimljivo je da se za njega kaže da je bolje od ostalih uvidio ogroman porast utjecaja koji će nastati od strogog celibata svećeničkog staleža.”
Zakon o svećeničkom celibatu je pored učvršćivanja hijerarhijskog sustava u Katoličkoj crkvi također davao svećeničkom staležu nadmoć nad običnim narodom. Georges Duby, jedan od vodećih francuskih povijesničara, nedavno je rekao za srednjovijekovne redovnike i svećenike da su zbog svog celibata bili na hijerarhijskoj ljestvici iznad drugih; imali su pravo dominirati nad ostalim članovima društva.”
Učinci celibata
S obzirom na učinke nevjerovanja o prednosti braka za svoje svećenike, Katolička eciklopedija kaže: “Mi nemamo želje da poričemo ili prikrivamo vrlo nisku razinu morala u različitim razdobljima svjetske povijesti i u različitim državama koje su se nazivale kršćanskima, na koje je povremeno tonulo katoličko svećenstvo.” Također je i danas svećenički nemoral u mnogim zemljama imao negativan učinak u očima poštenih ljudi.
Zakon svećeničkog celibata, koji je prisvojen od poganskih kultova, također je obezvrijedio brak, koji je časna priprema uspostavljena od samog Boga (Matej 19:4-6; 1. Mojsijeva 2:21-24; Jevrejima 13:4). Nova Britanska enciklopedija kaže: “Ideja kultne čistoće je pojačala težnju za obezvrijeđenjem braka i za demoniziranjem seksa, a dovela je do potrebe da svećenici i redovnici pažljivo ispitaju celibat, koji je stoljećima uzrokovao borbu unutar crkve.”
Svećenički celibat je usvojen prikrivenim motivima, koji objašnjavaju zašto je ostao nepromijenjen. On u stvari nije koristio ni katolicima ni kleru. Crkva je također pretrpjela štetu od kada se općenito vjeruje da je sadašnja nestašica svećenika uvelike prouzročena tim nebiblijskim zakonom.
Daljnje gledište Katoličke crkve na brak i seks bit će rasvijetljeno kada ispitamo dogmu o vječnoj Marijinoj nevinosti.
[Okvir na stranici 10]
“Novi zavjet ... ne zahtijeva celibat svetih slugu” (Papa Pavao VI).
[Okvir na stranici 10]
Povijest svećeničkog celibata
Prvo stoljeće: “Nigdje u Novom zavjetu nismo našli niti jedan znak da je celibat bio obavezan za apostole ili za one kojima su služili” (The Catholic Encyclopedia).
Četvrto stoljeće: “Najstarije svjedočenje o zakonu svećeničkog celibata je kanon 33 s koncila u Elviri (Council of Elvira) u Španjolskoj, oko 300. godine poslije Krista” (Dictionnaire de Théologie Catholique).
“Nicejski koncil (325. g.) je odbio postaviti taj zakon (Elvira Canon 33) za svu Crkvu” (A Catholic Dictionary).
Do desetog stoljeća: “Stoljećima je ovo pitanje svećeničkog celibata bilo predmet borbe unutar Crkve. Među svećenicima su vrvjeli zločini; njihova služba u devetom i desetom stoljeću doimala se kao da dopušta razuzdanost ... Mnogi svećenici su otvoreno živjeli u braku, premda su koncili stalno izdavali nove odredbe protiv njih” (M’Clintock and Strong Cyclopedia).
Jedanaesto stoljeće: “Pariški je sinod (koncil 1074) bez oklijevanja izjavio da je zakon o celibatu nepodnošljiv i neopravdan ... Međutim, u nekim je zemljama zakon ostao sasvim ili djelomično neprimjenjen. U Engleskoj je sinod iz Winchestera 1076. smatrao da ima pravo dopustiti, barem već oženjenim svećenicima na selu i u malim gradovima, da zadrže svoje žene” (A Manual of Church History (Catholic) od F. X. Funk).
Dvanaesto stoljeće: “Konačno je 1123. na prvom lateranskom koncilu prihvaćeno proglašenje zakona (potvrđeno mnogo jasnije na drugom lateranskom koncilu, kanon VII) koji je, dok sam po sebi nije vrlo jasno izrečen, objavio da su svi brakovi podđakona i svećenika nezakoniti ... Može se reći da je to značilo pobjedu celibata” (The Catholic Encyclopedia).
Do šesnaestog stoljeća: “U Latinskoj crkvi nije proglašavanjem zakona o celibatu bio kraj protivljenja. U 13. i 14. stoljeću mnoge se stručnjake kanonskog zakona, pa čak i biskupe pozivalo na prihvaćanje legislata (zakonodavstva) Istočne crkve koji je dozvoljavao svećenicima ženidbu. Našli su valjane razloge u opadanju svećenika i religioznog morala koje je bilo karakteristično u srednjem vijeku. Veliki koncil u Konstanci (1414-1418), Bazelu (1431-1439) i Trentu (1545-1563) u prisustvu biskupa i teologa pozivaju na ukinuće zakona o celibatu” (Encyclopedia Universalis).
Na koncilu u Trentu (1545-1563) nekoliko biskupa i car Karlo V skloni su ublažavanju celibatnih pravila. Ali većinom se glasova odlučilo da Bog ne bi uskratio dar spolne nevinosti onima koji se mole za njega, te je na taj način pravilo celibata konačno i zauvijek uspostavljeno u bogosluženju Rimokatoličke crkve” (M’Clintock and Strong’s Cyclopedia).
Dvadeseto stoljeće: “U vezi s drugim Vatikanskim koncilom (1962-1965) svećenički je celibat još jednom postao uzrokom previranja u Rimskoj crkvi. Poslije koncila jako je porastao broj svećenika koji nastoje napustiti svećenički stalež i oženiti se. Papa Pavao VI ipak je izdao papinsku encikliku (okružnicu) Sacerdotalis Caelibatus (Svećenički celibat, 23. lipnja 1967.) potvrđujući tradicionalni zakon o celibatu” (Encyclopedia Britannica).