Budućnost religije u ogledalu njene prošlosti

3. dio: 1942-1513. g. pr. n. e. — Egipat — bojište bogova

“Ispod i iznad svega u Egiptu je bila religija” (Will Durant, povjesničar i pisac iz 20. stoljeća)

PRVI naseljenici Egipta bili su potomci Noinog sina Hama, najvjerojatnije preko Hamovog sina Mizrajima, Nimrodovog strica (1. Mojsijeva 10:6-8). Nakon što su im pobrkani jezici u Babelu, rasuli su se bezuspješni graditelji kule da bi učinili novi početak, ponijevši sa sobom svoju babilonsku religiju. Neki od tih razočaranih graditelja naselili su se u područje koje je postalo poznato kao Egipat.

U djelu The Story of Civilization (Povjest civilizacije) Will Durant kaže da “neki specifični elementi egipatske kulture velikom sigurnošću ukazuju na sumersko i babilonsko porijeklo.” Tako je babilonska religija ostavila jasne tragove u Egiptu, da, religija je postala odlučujući činilac u životu Egipćana. New Encyclopoedia Britannica piše: “Kulturni i socijalni život bio je toliko prožet religioznim predodžbama da je nemoguće razumjeti egipatsku kulturu a da se ne razumije egipatsku religiju, i obratno”.

Nedosljedna i proturječna

Egipat je imao politeističku religiju sa preko 500 bogova ili možda čak dvaput toliko. “Posvuda u Egiptu grupa bogova nekog sela ili grada sastojala se obično od tri boga”, kaže egiptolog E. A. Wallis Budge. S vremenom se razvila jedna glavna trijada — sveta obitelj, koja se sastojala od Ozirisa, oca, Izis, majke i Hora, djeteta.

Politeizam je doveo do toga da su različiti Bogovi tvrdili da su ‘jedini bog’. Svećenici i teolozi očito nisu vidjeli problem u tome: vjerovati u jednog boga a istovremeno smatrati da postoji u raznim oblicima. Autor B. Mertz označio je to kao “primjer bezbrižne nedosljednosti koja je karakteristična za egipatsku religiju”.

Često su životinje prikazivale svojstva bogova ili same bogove. No, francuski autor Fernand Hazan tvrdi da su te životinje bile više nego samo simboli; smatralo ih se dostojnim obožavanja, “pošto su bile žarište dobrih ili opasnih božanskih snaga”. Stoga ne iznenađuje što je, kako se izvještava, jedan rimski građanin bio linčovan zato što je ubio mačku i što su u egipatskim grobovima pronađeni mumificirani psi, mačke, krokodili, sokoli i bikovi.

Obredi, tajno bogoštovlje i čarobnjaštvo bili su duboko ukorjenjeni u egipatskoj religiji. To je bio slučaj i sa religioznim slikama i simbolima, kao što je na primjer crux ansata, simbol života. Te su stvari bile toliko istaknute da, kako kaže New Encyclopoedia Britannica, “individualna vjera (tj. osobna pobožnost) nikad nije bila od prvorazredne važnosti”. Među likovima, dodaje se, najznačajniji je onaj koji prikazuje “Izis sa djetetom Horom u krilu — vjerojatno prototip Madone s djetetom”.

Egipćani su vjerovali u život nakon smrti. Mumificirali su mrtvace i čuvali leševe faraona u impresivnim piramidama. U starim grobovima su, kako se izrazio jedan autor, bile skrivene “tako pretjerane, ali značajne ništavosti kao što su palete sa šminkom, ogrlice, kao i posude u kojima je nekad bila hrana ili piće”.

Deset nevolja prethode uništenju

Godine 1728. pr. n. e. dogodilo se nešto što će imati loše posljedice po Egipat i njegovu religiju. Otprilike dva stoljeća nakon što je čovjek po imenu Abraham posjetio Egipat, preselili su se tamo njegovi potomci da bi izbjegli tešku glad (1. Mojsijeva 12:10; 46:6, 7). Ostali su tamo 215 godina, poznati kao Izraelci. To je dovelo do sukoba bogova, kod kojeg je mnoštvo egipatskih bogova stajalo nasuprot Jehovi, jedinom Bogu Izraelaca. Kad su Izraelci tražili dopuštenje da napuste Egipat kako bi obožavali svog Boga, situacija se zaoštrila.

Vladar Egipta, faraona — titula koja potječe od egipatske riječi za “veliku kuću” — odbio je njihovu molbu. Nato je Jehova objavio svoj naum: pokazati na čudesan način svoju moć u korist svog naroda (2. Mojsijeva 7:1-6; 9:13-16). Time što je Egiptu nanio niz od deset nevolja, izazvao je egipatske bogove na izravnu konfrontaciju (2. Mojsijeva 12:12).

Prva nevolja pretvorila je Nil, životnu liniju Egipta, u krv. Sve su ribe uginule, a Egipćani su bili prisiljeni kopanjem tražiti pitku vodu (2. Mojsijeva 7:19-24). Kakva sramota za Hapija, boga Nila!

Žaba je bila simbol plodnosti, a u knjizi The Gods of the Egyptians (Bogovi Egipćana) stoji da se “vjerovalo da su bog-žaba i božica žaba kod stvaranja svijeta igrali vrlo istaknutu ulogu”. Tako nisu samo bogovi plodnosti kao što su Oziris, Ptah i Sebek bili poniženi nevoljom žaba, nego i egipatski bogovi stvaranja (2. Mojsijeva 8:1-6).

Egipatski svećenici koji su prakticirali magiju nisu bili u stanju oponašati treću nevolju, kao što su prve dvije (2. Mojsijeva 8:16-18). Thot, zaštitnik čarobnjaka, izgubio je svoje magično obilježje. A Geb, bog zemlje, nije mogao spriječiti da se “prah zemaljski” pretvori u dosadne komarce.

Od četvrte nevolje bila je povučena pogranična linija između Gošena u donjem Egiptu, boravištu Izraelaca, i ostalog dijela zemlje. Nevolja obada nije zadesila Gošen, ali je upropastila druga područja Egipta (2. Mojsijeva 8:20-24). Buto, zaštitna božica, i bog Hor očito nisu više mogli vladati događajima u tom dijelu zemlje, za koji su bili odgovorni — naime u donjem Egiptu.

Hathor je bila božica sa kravljom glavom. Nut, božica neba, također je bila prikazana kao krava. Kakvo poniženje za obje kad je u petoj nevolji “sva stoka” uginula od kuge! (2. Mojsijeva 9:6).

O Thotu se kaže da je znao “sve čarobne riječi potrebne za ozdravljanje bolesnih”. I Amon-Ra, kako kaže 70. strofa poeme pisane u njegovu čast, bio je liječnik “koji prouzroči da nestanu patnje i koji otjera bolesti”. Ali, oba ova nadriliječnika nisu bila u stanju poduzeti nešto protiv ‘oteklina s čirevima’ koje su kod šeste nevolje ‘prekrile i ljude i životinje’ čak i ‘čarobnjake’ (2. Mojsijeva 9:10, 11).

Bogovi Šu, Rešpu i Tefenet pomagali su kontrolirati vrijeme. Ali kao i suvremeni meteorolozi, nisu bili u stanju spriječiti grmljavinu i tuču koja se kod sedme nevolje spustila na ljude, životinje i bilje i koja je polomila “sva stabla poljska” (2. Mojsijeva 9:25, ST). Što nije uništila tuča, pojeli su kod osme nevolje skakavci (2. Mojsijeva 10:12-15). Kakav poraz za Mina, boga žetve, koji je u desnici držao grom, te navodno kontrolirao munju i grom! Oboje mu je prilikom tih dviju nevolja iskliznulo iz ruke.

“Posta gusta tama po svoj zemlji Egipatskoj za tri dana” — deveta nevolja (2. Mojsijeva 10:21, 22). Bogu Sunca, Ra, božica Sekhmet, koja je nosila sunčev kolut, i Thotu, bogu mjeseca, doslovno se ugasilo svjetlo.

A kakva je vika nastala kad su prvorođenci Egipta bili iznenada pobijeni, “ne bješe kuće u kojoj ne bi mrtvaca”, uključujući “veliku kuću” faraona (2. Mojsijeva 12:29, 30). Pošto se faraona smatralo potomkom boga Sunca Ra, moglo se iznenadnu smrt njegovog prvorođenca izjednačiti sa smrću jednog boga. Kako ogroman poraz za Besa, čuvara kraljeve kuće i za Buto, kraljevu zaštitnicu!

Obeščašćeni i poniženi — ne samo jednom, nego deset puta — željni osvete, faraon i njegova vojska bezglavo su pojurili za Izraelcima (2. Mojsijeva 12:37, 41, 51; 14:8). U jednoj staroj poemi u čast malo poznatog faraona Ni-maat-Rea kaže se hvalisavo: “Borite se u korist njegovog imena... Nema groba buntovniku protiv veličanstvenog, njegov leš bacit će se u vodu.” Ali, faraon koji je doživio božanski udarac i uništenje, sam je završio u vodi i poginuo. “Faraon, utjelovljenje boga Hora ovdje na Zemlji, nasljednik kraljevstva Atuma, sin Boga sunca Ra”, kako je opisan u jednom priručniku, poginuo je u Crvenom moru od ruku izraelskog Boga, protiv čijeg veličanstva se pobunio (2. Mojsijeva 14:19-28; Psalam 136:15).

Da li se to zaista dogodilo?

Iako New Encyclopoedia Britannica tvrdi da izvještaj 2. Mojsijeve sadrži “elemente legende”, značajno je da ipak kaže da “današnji izučavatelji naginju mišljenju da se iza tih legendi skriva čvrsta jezgra činjenica”. S obzirom na teškoću vremenskog svrstanja egipatskih dinastija na temelju popisa kraljeva, Britannica osim toga kaže. “Slaba točka kod tih popisa kao povijesnih zapisa jest to što sadrže samo imena kraljeva koje se smatralo dostojnima časti; mnoge skromne i neke neomiljene vladare potpuno se previdjelo — izbrisalo ih se iz zapisa.”

Iznenađuje li naočigled tih povijesnih netočnosti i manipulacija činjenica da je taj ogroman poraz Egipta i njegovih bogova jednostavno ‘zbrisan’? Nesmijemo zaboraviti da su povjesničari pisali pod vodstvom svećenika, čiji glavni interes je očito bio obraniti svoj položaj i slavu svojih bogova.

S obzirom na te događaje starog vremena, budućnost ne može donijeti ništa dobro onima koji podupiru novovremeni pandan egipatske religije. Samo oni koji su tada vršili pravo obožavanje — Izraelci i određeni broj Egipćana koji su se njima pridružili — preživjeli su taj sukob bogova i ostali neozlijeđeni. Iz njih je trebalo postati nešto veliko: “Odvojeni narod — drugačiji od svih ostalih”. O tome će biti riječi u 4. dijelu ove serije.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 13]

Kako bi odgovorio?

Da li su Izraelci tokom svog boravka u Egiptu bili jedini koji su vršili pravo obožavanje?

Ne, jer je u susjednoj zemlji Uz, današnja Arabija, živio jedan čovjek “neporočan i pravedan, bojao se Boga i klonio zla.” Zvao se Job. Njegova besprijekornost bila je na teškom ispitu vjerojatno negdje nakon smrti Josipa 1657. godine pr. n. e. i prije nego što je Jehovin vjerni sluga Mojsije ustao kao prorok (Job 1:8, ST).

[Slika na stranici 14]

Faraone se smatralo utjelovljenim bogovima

[Slika na stranici 15]

Neke piramide bile su raskošne grobnice faraona