Haida — jedinstven narod na “otocima magle”

Od našeg dopisnika iz Kanade

PRIJE otprilike 200 godina evropski istraživači i trgovci bili su ugodno iznenađeni svojim prvim susretom sa Haiđanima, jedinstvenim stanovnicima novootkrivene skupine otoka ispred zapadne obale Kanade.

Ti prvi susreti protekli su s puno dostojanstva i prijateljstva. Muškarci i žene, koji su pored ostalog nosili lijepu odjeću od tuljanova krzna, izlazili su u rukom istesanim kanuima od cedrovine pred trgovačke brodove da ih pozdrave. Jednom prilikom su ljudi u jednom kanuu počeli pjevati i, kao izraz prijateljstva, jedan čovjek je ustao i po vodi razbacao perje. (Orlovo perje smatralo se znakom prijateljstva i dobrodošlice.) Drugom prilikom približio se neki poglavica i zapjevao solo dobrodošlice, a oko 200 glasova sa obale pjevalo je refren.

Haida Gwaii, tj. domovina Haiđana, je arhipelag od 150 otoka u obliku bodeža, koji se nalazi oko 100 kilometara zapadno od obale Britanske Kolumbije (Kanada). Danas se ova grupa maglovitih otoka naziva Queen Charlotte Islands (Otoci kraljice Šarlote). Topla morska struja od Japana, kurošio, ublažuje klimu na otocima. Ipak, usprkos blagih temperatura, otoci mogu biti pogođeni jakim vjetrovima i olujama.

Tko su Haiđani?

O porijeklu Haiđana i o tome kako su dospjeli na Otoke kraljice Šarlote ne zna se mnogo, jer se o njihovoj povjesti i kulturi nikada nisu pravili zapisi. Kao što su otoci obavijeni u maglu, tako je i njihova prošlost. Prema mišljenju nekih, Haiđani su došli iz Azije preko Beringovog prolaza, dok su drugi mišljenja da su pomoću kurošio struje stigli na kanuu. Međutim, postoji samo jedan skup usmenih predaja, kod kojih su istina i bajka međusobno isprepleteni. Prema jednoj priči, Haiđani su izašli iz ogromnog oklopa školjke, koju je otvorio gavran i to u Rose Pointu na sjeveroistočnom vrhu Graham Islanda, najvećeg otoka arhipelaga.

Mnogobrojni mitovi i legende slabo rasvjetljavaju porijeklo Haiđana, ali interesantno je da se u različitim pričama opisuje veliki potop kojim su preplavljeni najviši vrhovi, i samo gradnjom velike splavi natovarene zalihama bilo je moguće preživljenje. Jedan starješina Haide iz Skidegatea rekao je potvrđujući: “Mnogi od nas znaju priču o općem potopu, jer je ona istinita. To se zaista dogodilo pred mnogo, mnogo godina.”

Samouvjereni, dosjetljivi i krajnje kreativni Haiđani već su davno prije 1774, kad su došli Evropljani, imali složenu socijalnu strukturu. Narod je bio podijeljen u dvije glavne grupe, na pleme Orla i pleme Gavrana, pri čemu se pripadnost određivala po majčinoj liniji. U tom društvu po majčinoj liniji djeca su uvijek pripadala majčinom plemenu. Bračni partner je morao biti izabran samo iz suprotnog plemena, a vjeridbu je često priredila majka ako su sin ili kćerka bili još jako mladi.

Stupovi totema — njihovo značenje

Obiteljski ili plemenski grbovi sa životinjama ili mitskim bićima kao simbolima bili su dragocjeno vlasništvo koje je služilo za osobnu identifikaciju. Na grbu od plemena Orla nalazili su se izrezbareni ili naslikani orlovi, kormorani, dabrovi i mali morski psi, dok su se na grbu plemena Gavrana nalazile planinske koze, kitovi ubojice, grizli medvjedi i duge. Ti grbovi nisu služili samo za ukras, nego su prikazivali porijeklo, blagostanje i status obitelji, kao i privilegije, pjesme i priče plemena.

Doduše, izrezbareni stupovi nisu bili idolizirani, međutim neki od simbola grbova imali su mitski ili vjerski značaj i predstavljali su same pretke sa magičnim silama, koji se preobrazuju u životinje a onda se opet mogu natrag preobraziti. U razdoblju manjem od 100 godina, otprilike od 1840. pa nadalje, bilo je vrlo omiljeno rezbarenje i postavljanje stupova. Sada ti visoki stupovi od cedra, koji su uslijed utjecaja vremenskih prilika izblijedjeli i poprimili srebrno sivu boju, postepeno trule i padaju. Neki od stupova bili su skoro 20 metara visoki i metar i pol široki.

Haiđani su od proljeća do jeseni bili zaposleni skupljanjem i skladištenjem hrane. More je dalo obilje ribe, školjki, haringine ikre i algi. Lovili su tuljane zbog masti i mijenjali za mast ribe eulahona, koja se ne pojavljuje u vodama otoka. Eulahonova mast još se i danas cijeni kao vrlo ukusni dodatak različitim jelima. Ptičja jaja, divlje jagode, korijenje i meso ulovljenih životinja osigurali su raznovrsnu ishranu.

Haiđani se ne bave poljoprivredom, ali kad je sa kopna donesen krumpir, uspješno su ga uzgajali i trgovali njim na kopnu. U zimskim mjesecima bilo je potlatchea, radosnih okupljanja, na kojima su se obitelji često oblačile u svečanu odjeću od lijepog tuljanovog krzna. Potlatch je bio povod dijeljenja i poklanjanja, prilika da se sa drugima podijeli blagostanje ili da se postigne ugled u zajednici. To su bili dani kad se jelo, plesalo, pjevalo i kad su pričane priče.

Ono što je preostalo od haiđanskih sela, koja su raštrkana svuda po otocima, svjedoči o tome da je nekada znatno stanovništvo živjelo na Otocima kraljice Šarlote. Početkom 19. stoljeća otoci su imali otprilike 7 000 stanovnika. Ali bijeli čovjek je svojim dolaskom donio svoje bolesti i svoj alkohol, što je dovelo do široko rasprostranjene zloupotrebe alkohola. Sela su bila napuštena kad su Haiđani pokušali pobjeći pred jednom opasnom epidemijom boginja. Do 1885. stanovništvo je opalo na 800 ljudi.

Vikinzi pacifičkog sjeverozapada

Pošto je domovina Haiđana opkoljena vodom, oni su se na moru uvijek osjećali kao kod kuće, naročito u svojim lijepim kanuima. Neki od tih kanua bili su duži nego jedrenjaci evropskih istraživača. Bilo je kanua dužih od 20 metara, u kojima se moglo prevesti 40 osoba i dvije tone tereta, i manjih, 8 metara dugih kanua za svakodnevnu upotrebu u blizini obale. Većim kanuima Haiđani su izvodili gusarske napade i imali su trgovački monopol od Aljaske sa sjevera do Puget Sounda na jugu. Ulili su strah i strahopoštovanje plemenima na kopnu i nazvani su vikinzima pacifičkog sjeverozapada.

Iako Haiđani danas imaju moderne, dobro opremljene brodove, prvobitni kanui od crvenog cedra nisu pali u zaborav. Još uvijek se grade za posebne svrhe, kao naprimjer za kanadsku svjetsku izložbu Expo 86, koja je održana u Vancouveru (Britanska Kolumbija). Meko drvo velikog crvenog cedra izvanredno je pogodno za izradu kanua. Drvo je ravno, lako se obrađuje, a i trajno je.

Što donosi budućnost?

Haiđani sada žive još u dva sela — Old Masset i Skidegate — i mnogi se pitaju što će donijeti budućnost njihovoj kulturi i lijepim “otocima magle”. Zloupotreba alkohola i bolesti ostavili su žalosne tragove. Draži gradskog života dovele su do toga da se mlađa generacija odselila u kopnene gradove Prince Rupert i Vancouver. Iako industrijsko krčenje šume stvara mnoga radna mjesta, to kod onih koji u tome vide opasnost za svoj voljeni otok budi podozrenje i zabrinutost.

Tzv. kršćanstvo je također imalo negativan utjecaj na način života Haiđana. Misionari se u svojoj revnosti obraćanja i moći skoro nisu ni brinuli za staru, čvrsto ukorijenjenu kulturu. “Nikada nisu pokušali razumjeti Haiđane, njihov način izražavanja, njihove misli i njihove vrijednosti”, piše u jednom povijesnom djelu. Misionari su zabranili jedno za drugim: potlatchee, plesanje, stupove totema i šamane (medicinare). Prilikom krštenja izvršene su promjene imena. Omiljena, značajna imena odbačena su i zamijenjena anglosaksonskim prezimenima kao što su Smith, Jones i Gladstone. Novo davanje imena upravljalo se po sistemu očinstva, umesto po sistemu materinstva, koji su Haiđani poznavali. Misionari su im oduzeli njihove stare vrijednosti, ali ih nisu zamijenili biblijskim.

I pored toga, Haiđani su blagoslovljeni u novije vrijeme dolaskom jedne druge vrste misionara — Jehovinih svjedoka. Njihova vijest je apelirala na dobre osobine Haiđana i posreduje im pravu nadu za budućnost. Dok ti kršćanski misionari na otocima idu od kuće do kuće i ponekad koriste ribarske čamce i avione da bi stigli do udaljenih naselja od Cape St. Jamesa do Langara Islanda, osupnuti su relativno netaknutom ljepotom Otoka kraljice Šarlote, kao i srdačnošću i ljubaznošću njihovih stanovnika.

Kao i istraživači od prije 200 godina, tako su i Jehovini svjedoci među Haiđanima pronašli prave prijatelje, jer su na savjestan način svakoj obitelji na otoku prenijeli dobru vijest o Božjem uspostavljenom Kraljevstvu. I mnoge obitelji sa Haide povoljno su reagirale, jer su raspoznale zvuk istine iz Božje riječi, Biblije. Proučavanjem Biblije sa Jehovinim svjedocima naučili su kakav odnos čovjek treba imati prema Bogu, svojim bližnjima i prema životinjama.

Upoznali su ime “najvišeg bića”; za njih to više nije “Sila sjajnog neba”, nego Jehova Bog. Oni su naučili da su svi ljudi braća, da su pred Jehovom posredstvom Isusa Krista svi jednaki (Djela apostolska 10:34, 35). Sisavci, ptice i ribe su svi duše, kao što je i čovjek duša. Oni ne posjeduju besmrtnu dušu, a ni nadnaravne snage koje im pripisuju stari haiđanski pripovjedači (3. Mojsijeva 24:17, 18; Propovjednik 3:18-21; Ezehijel 18:4, 20).

Deset različitih vrsta kitova nalazi hranu u vodama bogatim planktonima. Na stjenovitim uzvišenjima sve vrvi od Stellerovih morskih lavova. Pola milijuna ptica koje žive po stjenovitim obroncima, među kojima su rijetki sivi sokol, bjeloglavi štekavac i gavrani. U priobalnim vodama, rijekama i jezerima nalaze se ribe najrazličitijih vrsta. Najvećim borovnicama na svijetu prošarane su mahovinom obrasle šume, u kojima ima drveća starog tisuću godina, npr. ogromna sitkanska smrča, crveni cedar i američke jele.

Čuvari prirode zabrinuti su što će se Otocima kraljice Šarlote s njihovom nedirnutom ljepotom i bogatstvom vrsta dogoditi isto što i drugim područjima koja su zbog privrednog čovjekovog lošeg gospodarenja postala pusta zemljišta. Ipak, Haiđani, koji su upoznali obećanja Jehove, Najvišega, gledaju s povjerenjem u budućnost, jer njegova obećanja nikada ne iznevjere (Jozua 23:14). Naš veličanstveni Stvoritelj je obećao da će cijela Zemlja pod pravednom upravom Božjeg Kraljevstva postati rajem. Tada više neće biti ugrožena ljepota “otoka magle” (2. Petrova 3:13).

[Slike na stranici 25]

Desno: Živopisni “otoci magle”

Sasvim desno: Stupovi totema u Ninstints Villageu (Anthony Island)

Dolje: Stellerovi morski lavovi na Cape St. Jamesu

[Slike na stranici 26]

Lijevo: Kraljevska dvorana u Queen Charlotte Cityju

Gore: Džbun žutilovke u cvatu