Ljudska vladavina na vagi

6. dio: Crne košulje i kukasti križevi

Fašizam: Diktatorska vladavina koja se odlikuje državnom kontrolom privrede, društvenim organizacijama i ideologijom ratobornog nacionalizma. Nacizam: Fašizam kako ga je prakticirala Nacionalsocijalistička radnička partija Njemačke pod Hitlerom.

RIJEČ “fašizam” u općenitom budi predodžbu o talijanskim vojnim jedinicama u crnim košuljama i njemačkim jurišnim odredima u smeđim uniformama sa kukastim križevima. No, i druge su zemlje imale iskustva s fašizmom.

U 1930-im godinama fašizam se pojavio u Mađarskoj, Rumunjskoj i u Japanu. Za vrijeme španjolskog građanskog rata fašisti su pomogli Franciscu Francu da osvoji vlast u Španjolskoj, iako većina povjesničara ne smatra diktaturu Franca (1939-1975) pravom fašističkom. No, diktatura u Argentini, uspostavljena od Juana D. Peróna (1943-1955), bila je fašistička.

Obožavanje države

Pojam “fašizam” potječe od talijanske riječi fascio, a odnosi se na starorimski simbol vlasti. Latinski se nazivao fasces i bio je snop pruća sa sjekirom u sredini — odgovarajući simbol jedinstva naroda pod vrhovnom vlasti države.

Iako fašizam vuče korijene iz vremena Niccola Machiavellia, tek je 1919, odnosno 450 godina nakon njegovog rođenja, Benito Mussolini prvi puta koristio tu riječ. Machiavelli je tvrdio da bi se politička korupcija njegovog vremena mogla svladati samo autoritativnim vladarem, koji bi koristio moć nemilosrdno ali razborito.

Želi li fašistička vladavina nešto postići, treba upravo takvog jakog, oportunističkog i karizmatskog vođu. Tako su Mussolini i Hitler bili jednostavno poznati kao “vođe” — Il Duce i der Führer.

Fašizam uzdiže državu iznad svakog drugog autoriteta, bilo religioznog ili civilnog. Francuski pravnik Jean Bodin (16. stoljeće), engleski filozof Thomas Hobbes (17. stoljeće), kao i njemački filozofi Johann Gottlieb Fichte, Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Heinrich von Treitschke (18. i 19. stoljeće), svi su oni uzvisivali državu. Prema Hegelu, država ima nadređeni položaj, a najveća dužnost pojedinca je da je lojalno podupire.

U prirodi je svake vladavine da provodi autoritet. No, fašističke države idu u krajnost time što traže slijepu poslušnost. Za von Treitschkea ljudi su jedva bili više od robova države. Rekao je: “Svejedno je što misliš, samo dok si poslušan.” Svojstveno je da je fašizam zamijenio lozinku francuske revolucije “sloboda, jednakost, bratstvo” talijanskom parolom “vjerovati, slušati, boriti se”.

Fašizam veliča rat

Boriti se? Da! “Samo rat dovodi ljudske snage do najvišeg stupnja napona i udara žig plemenitosti narodima koji su dovoljno hrabri da se suoče s njim”, rekao je jednom Mussolini i dodao: “Rat je za čovjeka što je majčinstvo za ženu.” Trajni mir je označio “potiskivanjem i nijekanjem svih temeljnih vrlina čovjeka”. Tim je riječima Mussolini samo odražavao shvaćanja von Treitschkea, koji je tvrdio da je rat potreban i odstraniti ga iz svijeta ne bi bilo samo vrlo nemoralno, nego “bi time i zakržljale bitne i uzvišene snage čovječje duše”.

Na temelju te pozadine rata i diktature, ne iznenađuje da mnogi povjesničari traže porijeklo suvremenog fašizma u Francuskoj kod Napoleona I. Bio je diktator početkom 19. stoljeća, no fašist, doduše, nije bio. Ipak su mnoge načine njegova političkog postupanja, kao primjerice stvaranje tajne policije, spretno korištenje propagande i cenzure štampe, kasnije preuzeli fašisti. I sigurno je njegova odlučnost da ponovo podigne slavu Francuske karakteristična oznaka nacionalističke uobraženosti po kojoj su kasnije postali poznati fašistički vođe.

Godine 1922. fašisti su u Italiji bili toliko jaki da su bili u stanju ustoličiti Mussolinija za predsjednika vlade, koji je položaj ubrzo iskoristio kao odskočnu dasku kako bi postao diktatorom. Što se tiče zarade, radnog vremena i proizvodnih ciljeva, privatna je industrija bila pod strogom kontrolom vlade. Privatna poduzeća podupirala su se samo utoliko ukoliko su koristila interesima vlade. Političke stranke, osim nacionalsocijalističke, i radnički sindikati bili su zabranjeni. Vlada je vješto kontrolirala medije, a protivnike je ušutkala cenzurom. Posebno se pazilo na indoktriniranje (ideološko poučavanje) omladine, a osobna je sloboda bila vrlo ograničena.

Njemački fašizam

“Usprkos vremenskom podudaranju puteva ka moći”, kaže knjiga Fascism od A. Casselsa, “talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam znatno su se razlikovali u svojoj ćudi i pogledu na budućnost”.

Pored već spomenutih njemačkih filozofa koji su bili prethodnici fašističkog mišljenja, i drugi su, poput njemačkog filozofa 19. stoljeća Friedricha Nietzschea, pripremali put obliku fašizma koji je niknuo samo u Njemačkoj. Ne, Nietzsche nije bio fašist, ali se zalagao za nadmoć vladajuće elite, nadljudske rase. Pri tome, međutim, nije mislio na neku određenu rasu ili naciju, pogotovo ne na njemačku, o kojoj nije imao najbolje mišljenje. No, neke su njegove misli bile bliske onome što su nacionalsocijalistički ideolozi smatrali idealom Nijemca. Ove su ideje bile preuzete, dok su druge, koje nisu bile u skladu s nacističkim učenjem, bile odbačene.

Na Hitlera je jako utjecao njemački kompozitor Richard Wagner. Prema ekstremnom nacionalistu i patriotu Wagneru, Njemačkoj je bila predodređena velika uloga u svijetu. “Za Hitlera i nacističke ideologe, Wagner je bio savršeni heroj”, kaže Encyclopedia of the Third Reich, i objašnjava: “Kompozitor je prikazao veličinu Njemačke. Prema Hitlerovu mišljenju, Wagnerova je muzika opravdavala njemački nacionalizam.”

Autor William L. Shirer dodaje: “Nisu to bila njegova [Wagnerova] politička književna djela, nego njegovo snažno operno djelo koje je tako živo dozivalo predodžbu o Njemačkoj starog vijeka s njenim junačkim mitovima, ratobornim poganskim bogovima i junacima, demonima i zmajevima, sa svojim krvnim zavadama i primitivnim plemenskim zakonima, svojim osjećajem za sudbinu, veličanstvenost ljubavi i života i plemenitost smrti, to je djelo utjecalo na mitove u suvremenoj Njemačkoj i pridalo germanski Weltanschauung [nazor o svijetu], koji su usvojili Hitler i nacionalsocijalisti.”

Mišljenje Nietzchea i Wagnera oblikovao je Joseph Arthur, grof od Gobineaua, francuski diplomat i etnolog, koji je između 1853. i 1855. napisao Essai sur l’inégalité des races humaines (Esej o nejednakosti ljudskih rasa). Tvrdio je da je rasni sastav odlučujući za sudbinu civilizacija. Upozorio je da će razvodnjavanje rasnih oznaka arijskih društava konačno dovesti do njihova sloma.

Rasizam i antisemitizam, koji su se razvili iz tih ideja, bili su tipični za njemački fašizam. U Italiji su obje oznake bile manje značajne. Zapravo su mnogi Talijani smatrali pojavu antisemitizma u Italiji znakom da je Hitler smijenio Mussolinija s položaja prevladavajuće snage u fašizmu. S vremenom je doista rastao Hitlerov utjecaj na politiku talijanskog fašizma.

U težnji za postizanjem nacionalne veličine, talijanski i njemački fašisti gledali su u suprotnim pravcima. Pisac A. Cassels objašnjava: “Dok je Mussolini bodrio svoje zemljake da oponašaju postupke starih Rimljana, nacionalsocijalističko preobražavanje duha ciljalo je na to da bodri Nijemce ne samo da oponašaju postupke drevnih teutonskih giganata, nego da postanu takvim plemenskim junacima, utjelovljavajući ih u 20. stoljeću.” Drugim riječima, talijanski se fašizam trudio obnoviti prošlu slavu time što je htio, takoreći, dovući industrijski nerazvijenu Italiju u 20. stoljeće. Njemačka je naprotiv željela povratiti prijašnju slavu time što se povlačila u mitološku prošlost.

Čime je omogućen

U većini zemalja fašizam je došao na vlast poslije neke nacionalne katastrofe, sloma privrede ili vojnog poraza. To je vrijedilo i za Italiju i za Njemačku. Iako su se te zemlje tijekom prvog svjetskog rata borile na suprotnim stranama, obje su izašle iz borbe vrlo oslabljene. Nacionalno nezadovoljstvo, privredni poremećaj i pojačavanje klasne borbe mučilo je obje zemlje. Njemačka je proživljavala galopirajuću inflaciju i brzi rast nezaposlenosti. Osim toga, demokratski je princip bio slab, još uvijek ometan vojnom i autoritativnom pruskom tradicijom. I posvuda je bila prisutna avet sovjetskog boljševizma.

Predodžba Charlesa Darwina o evoluciji i prirodnoj selekciji bila je daljnji značajni uzrok uspona fašizma. Knjiga The Columbia History of the World govori o “ponovnom buđenju socijalnog darvinizma u ideologijama fašista, izražavanih kako od Mussolinija tako i od Hitlera”.

Encyclopedia of the Third Reich slaže se s tom procjenom i objašnjava da je socijalni darvinizam bio “ideologija koja je stajala iza Hitlerove politike genocida”. U skladu s učenjem Darwinove evolucije, “njemački su ideolozi tvrdili da bi moderna država, umjesto da troši snagu za zaštitu slabih, trebala istiskivati manje vrijedno žiteljstvo u korist jakih, zdravih elemenata”. Oni su tvrdili da je rat u borbi za preživljavanje najsposobnijeg opravdan i da “pobjeda pripada jakima, dok se slabi moraju odstraniti”.

Jesu li prihvatili pouku?

Prošli su dani talijanskih crnih košulja i smeđe uniformiranih njemačkih jurišnih odreda s kukastim križevima. No, čak i 1990. godine ima ostataka fašizma. Prije dvije godine upozorio je časopis Newsweek na to da praktički u svakoj zapadnoevropskoj zemlji “snage ekstremne desnice nanovo dokazuju da prikriveni rasizam i poziv nacionalističkim i autoritarnim vrijednostima još uvijek mogu naći iznenađujuću podršku”. Bez sumnje je Nacionalna fronta Jean-Marie Le Pena u Francuskoj jedan od najdinamičnijih od ovih pokreta s porukom koja je u osnovi gotovo “ista kao ona koju su imali nacionalsocijalisti”.

Je li razumno uzdati se u neofašističke pokrete? Jesu li korijeni fašizma — Darwinova evolucija, rasizam, militarizam i nacionalizam — solidan temelj dobre vladavine? Ili ne moramo li se složiti s time da je fašizam, poput ostalih ljudskih vladavina, kad je vagnut na vagi, nađen prelaganim?

[Okvir na stranici 14]

Fašizam — ima li pouzdan temelj?

Darwinova evolucija: “Sve veći broj znanstvenika, osobito rastući broj evolucionista (...) tvrdi da Darwinova evolucija uopće nije prava znanstvena teorija” (New Scientist, 25. lipnja 1981, Michael Ruse).

Rasizam: “Jaz među ljudskim rasama i narodima, tamo gdje postoji, psihološke je i socijane prirode; nije genetske prirode!” (Genes and the Man, profesor Bentley Glass).

“Ljudska bića svih rasa (...) potječu od istog prvog čovjeka” (Heredity and Humans, znanstveni pisac Amram Scheinfeld).

Militarizam: “Dovitljivost, trud i sredstva utrošena za to (...) ludilo doista zapanjuju. Kad se ljudi više ne bi učili ratu, ne bi postojalo ništa što čovječanstvu ne bi bilo moguće” (Herman Wouk, američki pisac i dobitnik Pulitzerove nagrade).

Nacionalizam: “Nacionalizam dijeli čovječanstvo na međusobno netrpeljive jedinke. Stoga ljudi u prvom redu razmišljaju kao Amerikanci, Rusi, Kinezi, Egipćani ili Peruanci, a tek u drugom redu — ako uopće — kao ljudska bića” (Conflict and Cooperation Among Nations, Ivo Duchacek).

“Mnogi problemi s kojima se danas susrećeno nastali su ili proizlaze iz krivih gledišta — neka od njih preuzeta su gotovo nesvjesno. Primjerice, uskogrudan nacionalistički stav: ‘Moja domovina, bila u pravu ili ne!’ ” (Bivši generalni sekretar UN-a U Thant).

[Slike na stranici 13]

Stari religiozni simboli poput kukastog križa i gesla “Bog je s nama” nisu mogli spasiti Hitlerovu vlast

Fasces, Mussoliniev simbol fašizma, prikazan je na nekim američkim kovanicama