Katoličko hodočašće — temelji li se na činjenici ili mitu?

Od dopisnika Probudite se! iz Španjolske

EVROPA je svakog ljeta svjedok golemog hodočašća. Milijuni se autobusima, automobilima i avionima kreću prema jugu u potrazi za morem i suncem. Njihova omiljena meka? Španjolske plaže. Međutim, većina ljubitelja plaže ne zna da neki od tih turista putuju istim putem kojim su stoljećima ranije putovali njihovi katolički praoci.

Naravno, srednjevjekovni hodočasnici bili su drugačijeg kova. Njihov cilj bilo je svetište, a ne sunčanje; njihova obećana nagrada božanski oprost grijeha, a ne preplanulost. Na tisuće seljaka, kneževa, vojnika i lopova s mukom je pješačilo više od 1 000 kilometara preko sjevernog dijela Španjolske, putujući prema Santiago de Composteli, malom, vlažnom gradu na udaljenom sjeveroistočnom vrhu Iberskog (Pirenejskog) poluotoka.

Kakav je častan cilj mogao navesti te ljude da se stotinama kilometara probijaju preko snježnih vrhova i žarkih ravnica, da prkose drumskom razbojniku i gladi, bolesti, pa čak i smrti? Vjerovalo se da je to svetište “Svetog” Jakova, Santiaga, “sveca” zaštitnika Španjolske. Njegove “svete relikvije” vršile su izuzetan utjecaj na vjernike diljem srednjevjekovne Evrope. Danas na tom mjestu stoji katedrala. Kako je sve to započelo?

Grad izgrađen na viziji

Započelo je sa jednom od onih “čudesnih” vizija koje se često neočekivano pojavljuju na stranicama španjolske povijesti. Jedne večeri 813. n. e., pustinjak imenom Pelagije vidio je nebesku pojavu. On je poslušno pozvao svog biskupa, tako da je konačno bio otkriven mramorni grob. Trupla koja su se nalazila u njemu bila su navodno označena da su nikoga drugog do apostola Jakova i dvojice njegovih učenika. Mjesni kralj, Alfons II, posjetio je to mjesto, objavio da su ostaci bili istiniti i proglasio Jakova za “Zaštitnika Španjolske”.

Tako je rođen “svetac” zaštitnik zemlje. Odabiranje trenutka za to otkriće bilo je povoljno za ugrožene “katoličke” izolirane pokrajine u sjevernoj Španjolskoj, okružene muslimanima. To je bila upravo ona relikvija koju su trebali kako bi pokušali otkloniti ‘ruku Proroka Muhameda’, smještenu u Cordobi u južnoj Španjolskoj, za koju se smatralo da Maure čini nepobjedivim. “Sveti” Jakov je ubrzo postao predvodnik oko koga su se ljudi mogli okupiti kako bi se borili protiv Maura, koji su zauzeli većinu poluotoka.

U 11. stoljeću bila je izgrađena katedrala iznad ukopnog mjesta, a na samom mjestu gdje je Pelagije vidio zvjezdanu viziju nastao je grad Santiago de Compostela (doslovno “Sveti Jakov zvjezdanog polja”). Santiago je u kratkom vremenu postao jedno od najistaknutijih centara hodočašća tzv. kršćanstva — nadmašivali su ga jedino Jeruzalem i Rim. Ali, zašto su kosti tog navodnog apostola stekle toliki značaj?

Stvaranje mita

Neobična mješavina legende, mita i religiozne predaje dodjeljuje “Svetom” Jakovu posebno mjesto u povijesti Španjolske. Prema nekim katoličkim povjesničarima, taj je apostol bio prvi misionar kršćanstva u Španjolskoj. Rečeno je da je, nedugo nakon Isusove smrti, mnoge godine proveo propovijedajući u Galiciji (sjeverozapadna Španjolska). No, posljedica te službe bilo je samo devet obraćenja. Vjerojatno obeshrabren tako malim uspjehom, krenuo je prema istoku i bio ohrabren spektakularnim pojavljivanjem Isusove majke Marije (koja je, međutim, još uvijek živjela u Palestini). Pojavila mu se na vrhu mramornog stupa i u “smrtnom tijelu” u rimskom gradu Caesaraugusti (kasnije poznat kao Zaragoza), na sjeverozapadu poluotoka. Legenda kaže da je stup ostao kad je ona otišla, a stoljećima kasnije taj je stup postao svetište hodočašća.a

Jakov se ubrzo nakon toga vratio u Jeruzalem, gdje je pretrpio mučeničku smrt od strane kralja Iruda (Djela apostolska 12:1-3). Njegovi učenici su, prema legendi, spasili truplo, odnijeli ga do obale i iz Jaffe ga ukrcali na čudnovati brod načinjen od kamena. Nakon putovanja koje je trajalo tjednima (dugo preko 5 000 kilometara!), stigli su u Galiciju, gdje su svog učitelja sahranili u neoznačeni grob, čiji se položaj konačno izgubio.   

Prošla su stoljeća prije nego je taj grob navodno otkrio pustinjak. A mit je postao stvarnost za “kršćanske” vojnike. Uskoro su i samog “Jakova” vidjeli kako se bori u korist “kršćana”. Prema tradiciji, pojavio se u odlučnoj bici kod Clavija i, jašući na bijelom bojnom konju, pomogao je da se poraze Mauri. Nakon te pobjede u narodu je postao poznat kao Santiago Matamoros (Sveti Jakov, ubojica Maura). (Usporedi Matej 26:52.)

Bile su mu pripisane i druge čudesne moći još dobrotvornije prirode. Jedna legenda govori o mladiću koji je uz obalu jahao konja, idući u susret svojoj nevjesti. Iznenada ga je progutao ogroman val, tako da je potpuno nestao. Njegova zaručnica se obratila “Svetom” Jakovu koji je susretljivo prouzročio da čovjek iziđe iz mora, sa odjećom pokrivenom bijelim školjkama. Tako su bijele školjke postale simbol Španjolskog “sveca” zaštitnika kao i hodočasnika koji su putovali u njegovo svetište.

Magija u pozadini

Ljude i vladare su kroz najveći dio srednjeg vijeka pokretale relikvije poznatih “svetaca”. Vjerovalo se kako one štite pobožne od nesreće — Vilim Osvajač je imao mnoge relikvije obješene oko vrata u bici kod Hastingsa, u kojoj je porazio engleskog kralja Harolda. Hodočasnici su bili uvjereni da će im dodir sa časnim “svetim” kostima zajamčiti božansko odobravanje.

Relikvije su vrijedile više od zlata, a nijedna katedrala tzv. kršćanstva nije bila potpuna bez njih. Razvila se cvjetajuća trgovina relikvijama, a bilo je i slučajeva očite prevare. Jedan opat iz 12. stoljeća protestirao je da, ako se dvije glave Ivana Krstitelja čuvaju u dvije različite crkve, ili je Ivan imao dvije glave ili je jedna lažna.

Bilo kako bilo, običan narod je vjerovao u relikvije i za njih se borio. Španjolske trupe su u ime “svetog” Jakova ratovale protiv Maura i drugih evropskih sila. One su kolonizirale Novi svijet u njegovo ime, a gradovi nazvani Santiago niknuli su diljem Latinske Amerike.

Srednjovjekovno organizirano putovanje

Jedan povjesničar primjećuje da su u srednjem vijeku “hodočašća u mjesta sa važnim relikvijama (...) postala glavni motiv putovanja”. Ne iznenađuje da su navodna svetišta čudotvoraca kao što je “Sveti” Jakov privukla vjernike sa svih strana. Tako je Španjolska, u vrijeme srednjevjekovnog vrhunca Santiaga, doživjela svoj prvi turistički bum.

“Kraljevi i prosti ljudi, biskupi i svećenici, sveci i grešnici, vitezovi i štitonoše” — pola milijuna njih svake godine — stjecalo se Santiagu iz svih krajeva Evrope, pretvarajući “Put Sv. Jakova” u jedan od najprometnijih evropskih puteva. To je bio ogroman broj, uzimajući u obzir da je evropsko stanovništvo u 11. stoljeću brojalo samo oko 30 milijuna i da je putovanje kroz Španjolsku trajalo mnoge mjesece.

Nakon prelaska Pirineja iz Francuske, hodočasnici su trebali prepješačiti još oko 1 000 kilometara preko krševitih planina i prašnjavih ravnica sjeverne Španjolske. Oni koji su izdržali taj maraton morali su prikupiti još ono malo snage što im je preostalo za završni sprint. Onaj koji bi prvi ugledao vrh tornja katedrale u Santiagu uzviknuo bi: “Mi gozo!” (Moja radost!) i bio bi postavljen za “kralja” grupe sa kojom je putovao. Tako su bila skovana imena mnogih obitelji. Nije mali broj onih koji se prezivaju King, König, Rey, Leroy ili Rex, a koji u velikoj mjeri mogu svoje prezime zahvaliti nekom drevnom pretku koji je još uvijek imao snage da potrči i uzvikne nakon mnogih mjeseci puta do Santiaga.

Danas se neki mogu diviti duhu tih ustrajnih putnika koji su žrtvovali tako mnogo svog vremena, zdravlja i novca na ono što je za mnoge značilo njihovo posljednje putovanje. Većina je nesumnjivo bila potaknuta iskrenim vjerovanjem, vjerovanjem u relikviju koju nikad nisu vidjeli — kosti su bile položene u ukrašeni lijes iza metalnih rešetki. Ustvari, tri stotine godina nisu bile tamo. Bile su sakrivene kad je svetište bilo ugroženo, a 1879. su donesene natrag.

Temelj za pravu vjeru

Isusovi apostoli su dosta putovali, ali ne da oforme ili posjete svetišta, već da propovijedaju evanđelje. Veliki dio svog vremena posvetili su proučavanju Božje riječi, nečega što će uistinu izgraditi trajnu vjeru. Takva vjera, temeljena na točnoj spoznaji, može nas zaštititi da ne postanemo žrtvom mitova i ljudskih tradicija, koje još uvijek zavode mnoge (Matej 15:9; 1. Timoteju 2:3, 4).

Ma kako da su privlačne vjerske tradicije i legende, one nisu zamjena za pravu vjeru. Biblija ne pruža razlog za vjerovanje da je Jakov ikada posjetio Španjolsku. (Vidi okvir.) Čak i ako jest i ako su njegove kosti donesene u Santiago, to ne bi bio razlog da im se iskazuje čast. Biblija nas potiče da položimo vjeru u živog, nevidljivog Boga i u njegovu Riječ, Bibliju, a ne u relikvije (2. Korinćanima 5:7; 1. Solunjanima 1:9; usporedi Matej 23:27, 28).

[Bilješke]

[Okvir na stranicama 26 i 27]

Da li je Jakov ikada bio u Španjolskoj?

1. Ne postoji biblijski zapis da je Jakov ikada propovijedao izvan Palestine. Pavao, čija je misionarska služba započela 49. n. e., postao je poznat kao “apostol neznabožaca”, a ne Jakov (Rimljanima 11:13; vidi i Djela apostolska 9:15; Galaćanima 2:7).

2. Godine 55. n. e., Pavao je, pišući kršćanima u Rimu, izrazio svoju ‘čast da ne propovijeda Radosnu vijest gdje je Krist već poznat’. Međutim, on je planirao poći u Španjolsku, jer za njega u Maloj Aziji i Grčkoj više nije bilo “polja rada”. To znači da Španjolska do tog vremena još uvijek nije bila u većoj mjeri primila vijest kršćanstva (Rimljanima 15:20, 23, 24, St).

3. U svojoj Historii de la Iglesia Católica (Povijesti katoličke crkve), jezuitski profesor Bernardino Llorca priznaje da za katoličke stručnjake, obzirom na boravak Jakova u Španjolskoj, “činjenica da do šestog stoljeća nakon tog događaja nisu bile pronađene nikakve pouzdane vijesti o tome, stvara veliku poteškoću u vezi vjerodostojnosti te istine” (122, 123. stranica).

[Karta na stranici 26]

(Vidi publikaciju)

ŠPANJOLSKA

Paris

Vézelay

Poitiers

Limoges

Arles

Toulouse

Pamplona

Burgos

Astorga

Santiago de Compostela

Atlantic Ocean

[Slike na stranici 25]

Katedrala u Santiago de Camposteli i (manja slika) Jakov na bijelom bojnom konju

[Zahvala]

Fotografija: Godo-Foto