Istina me oslobodila
MOJ je otac umro kad sam imao sedam godina, a moja je sirota majka ostala sa šestero djece koju je trebala podizati. Odrastali smo u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici. Kao dječak, nisam se radovao društvu drugih. Znate, ustezao sam se od pričanja zato što sam strašno mucao.
Međutim, taj hendikep mi je pomogao da razvijem druge sposobnosti. U školi sam često dobivao najbolje ocjene kad je naš razred pisao pismene sastave. Ponekad bi nastavnici čak čitali moje sastave drugim razredima. Isto tako, mucanje nije utjecalo na moju sposobnost da pjevam. Kod kuće sam većinu svog slobodnog vremena provodio u spavaćoj sobi svirajući gitaru i pjevajući.
Konačno me počela zanimati samo glazba. Čeznuo sam da sviram u rock grupi, što je utjecalo na moje školske zadatke. Ustvari, napustio sam školu bez završenog osnovnog obrazovanja. Osnovao sam grupu, te smo gotovo svaki vikend provodili svirajući na različitim mjestima oko Johannesburga. Ubrzo mi je narasla kosa i počeo sam piti previše alkohola.
Sjećam se da smo nekoliko tjedana svirali u jednom noćnom klubu u Johannesburgu. Jedna od namještenica, koja je bila lijepa žena, zavoljela me i kupovala mi je piće. Kako sam se odvratno osjećao kad sam ustanovio da je ta osoba bila muškarac obučen poput žene! Da, taj noćni klub je skrbio naročito za zabavu homoseksualaca. Da bismo se držali radnog vremena tog noćnog kluba, od 21.00 do 5.00, šest noći tjedno, postali smo ovisni o halucinogenim drogama.
Nakon pet godina sviranja u grupi, dogodilo se nešto što me navelo da počnem ozbiljno razmišljati o religiji. Jedan katolički svećenik je pozvao našu grupu da svira za organizaciju mladih u njegovoj crkvi. Bilo je prisutno preko 500 tinejdžera, a katolički svećenik je bio blagajnik. Svirali smo zaista divlju glazbu, a mnogi mladi su bili pod utjecajem alkohola. No, moju pažnju privukla je jedna druga grupa mladih. Oni su sjedili u krugovima na prostoru za ples i među njima je kružila droga. Počeo sam se pitati da li Bog zaista postoji.
Postoji li Bog?
U svojoj potrazi, išao sam do adventista sedmog dana, metodista, katolika i drugih crkava. No, osjećao sam da nemaju ništa za ponuditi, pa sam ih uskoro prestao posjećivati. Moj osjećaj razočaranja bio je potvrđen onim što se dogodilo jedne nedjeljne večeri u disko klubu. Svjetla su bila prigušena i glazba glasna, a moje oči su ugledale barmena, koji je bio mjesni katolički svećenik. Nosio je traperice, potkošulju bez košulje i veliki križ oko vrata. Pomislili smo da nije ništa bolji od nas i nazvali smo ga hipi svećenik.
Zainteresirao sam se za budizam i kupio sam mali kip Bude, koji sam stavio u svoju sobu do kreveta. Svaki dan bih kleknuo pred njim i rekao: “Budo, molim te, pomozi mi.” Također sam vjerovao da ljudi imaju astralnu dušu privezanu s tijelom srebrnim užetom i da na taj način osoba može putovati kroz svemir kamo god želi.
To krivo vjerovanje u besmrtnost duše utjecalo je na našu glazbu. (Usporedi Propovjednik 9:5, 10 i Ezehijel 18:4.) Počeo sam pisati pjesme pod utjecajem droge. Grupa je naučila svirati moju glazbu, te smo je profesionalno snimili. Snimak je trajao dva sata, a pjesme su slijedile temu života jednog astralnog putnika. Jedna od pjesama bila je o Sotoni; promicala je bogohulnu zamisao da je Đavo moćniji od Boga.
Moja opsjednutost halucionogenim drogama i okultnim zaista mi je štetila. Probudio bih se u noći i vidio tamne prilike kako se kreću po sobi. Jedne večeri sam se tako prestrašio da su mi ruke otkazale i teško sam se pomicao dok mi je prilazila neka užasna stvar. U drugoj prilici, ležao sam na krevetu kad su se u sobi iznenada pojavile čudne stvari. Počeo sam željeti da se mogu osloboditi tog ropstva.
Dan koji je promijenio moj život
U to vrijeme su moj brat Charles i njegova žena, Lorraine, postali Jehovini svjedoci. Subotom ujutro često bih se probudio s mamurlukom i pronašao malu cedulju pored kreveta. Na njoj je Charles napisao nekoliko biblijskih redaka koji su se odnosili na moj svojeglavi način života.
Tada su me, jedne nedjelje, Charles i Lorraine pozvali da im se pridružim i pogledam biblijsku dramu koju su Jehovini svjedoci izvodili na svom godišnjem oblasnom kongresu u Pretoriji. Znatiželjan zbog drame, odlučio sam poći. Kako sam ugodno bio iznenađen kad sam vidio tako veliko mnoštvo čistih ljudi! Uživao sam u tom danu mada nisam razumio 90 posto onoga što sam čuo. Kad me Charles upoznao sa svojim prijateljima, dojmio me srdačan način na koji su me pozdravili, iako sam imao dugu kosu i nisam bio prikladno odjeven za tu priliku. Učinjene su pripreme da jedan Svjedok sa mnom proučava Bibliju.
Sljedećeg tjedna, umjesto da prisustvujem uvježbavanju grupe, išao sam na sastanke Jehovinih svjedoka u njihovu Kraljevsku dvoranu. Na kraju tog tjedna, odlučio sam da napustiti grupu i prodati svoju glazbenu opremu. Nakon što se grupa raspala, među sobom smo se složili da ja zadržim originalnu vrpcu naših snimaka jer sam napisao sve pjesme i komponirao glazbu. Nisam mogao odoljeti iskušenju da je sačuvam. Sačuvao sam i svoju akustičnu gitaru i nastavio sam svirati okultnu glazbu koju sam komponirao pod utjecajem droge.
Kako sam nastavljao proučavati Bibliju i prisustvovati kršćanskim sastancima, moje razumijevanje Božjih zahtjeva postupno se povećavalo. Da bih ugodio Bogu, uskoro sam uvidio da bih trebao sudjelovati na kršćanskim sastancima i u širenju dobre vijesti od kuće do kuće kao jedan od Jehovinih svjedoka (Djela apostolska 5:42; Rimljanima 10:10). Pomisao da to činim nije mi se nimalo sviđala. Tako sam strašno mucao da sam se povukao u sebe, obično se oslanjajući na druge da govore za mene.
Mucanje me nije zaustavilo
Kad sam prisustvovao sastancima, obično sam govorio sam sebi: ‘Kad bih samo mogao dati komentar poput drugih.’ Konačno sam to učinio, ali kako sam se samo borio da izgovorim tih nekoliko riječi! Kad je sastanak završio, mnogi su mi prišli i pohvalili me. Osjećao sam se kao nogometaš koji je upravo postigao gol. Počeo sam osjećati istinsku ljubav koja je znak pravog kršćanstva (Ivan 13:35).
Na sljedeću zapreku naišao sam kad sam se uključio u Teokratsku školu propovijedanja i kad sam trebao imati čitanje Biblije pred malim slušateljstvom. Tako sam mucao da nisam uspio završiti zadatak u dodijeljenom vremenu. Nakon sastanka, nadglednik škole mi je ljubazno pružio praktičan savjet. Predložio je da vježbam glasno čitanje. To sam činio, provodeći dan za danom određeno vrijeme u glasnom čitanju iz svoje Biblije i časopisa Kula stražara. Pouzdanje koje sam stekao u Teokratskoj školi propovijedanja pomoglo mi je da se suočim sa izazovom posjećivanja nepoznatih ljudi u službi od kuće do kuće. U listopadu 1973. krstio sam se u znak svog predanja Jehovi Bogu.
Konačni raskid
Međutim, još uvijek sam bio novi, nezreli kršćanin. Naprimjer, nakon što bih neke hladne nedjelje sudjelovao u propovijedanju od kuće do kuće, ušao bih u svoj automobil i zatvorio prozore. Dok sam uživao u toplini sunca, slušao bih snimak originalne vrpce svoje glazbe. U isto vrijeme, počeo sam izlaziti sa divnom mladom ženom, Debbie, koja je redovito sudjelovala u djelu svjedočenja. Jednom prilikom, dok sam slušao tu vrpcu, Debbie je prišla automobilu, a ja sam brzo zaustavio vrpcu. Duboko u sebi sam uvidio da to nije glazba prikladna za kršćanina.
Ubrzo nakon što smo se Debbie i ja vjenčali, počeli smo imati probleme. Često bih se probudio usred noći znojeći se i drhteći. Imao sam užasne noćne more, kako gazim kroz rijeke krvi dok me gone demoni. Moja nesretna žena je mjesecima proživljavala teške trenutke zbog tih napada demona. Iako Debbie nije bila u potpunosti svjesna sadržaja moje glazbe, sumnjala je da je to loše utjecalo na mene, te je izrazila to mišljenje. No, ja sam tvrdoglavo inzistirao: “Zauvijek ću čuvati tu vrpcu kao uspomenu.”
Svađali smo se i oko mnogih drugih stvari, te sam često završio vičući na nju. Zbog naših mnogih svađa, Debbie se mudro obratila skupštinskim starješinama za pomoć. Ponekad bi nas posjetio neki starješina i pokušao nam pomoći, ali nakon što bi starješina otišao, ponovo bih se razljutio na Debbie. Isuviše ponosan da priznam da trebamo pomoć, rekao bih: “S kojim si pravom išla starješinama i razgovarala s njima. To je moja odgovornost. Ja sam glava ove kuće.” Da, imao sam neuravnoteženo gledište o poglavarstvu. Tada bih se ozlovoljio i danima ne bih govorio s njom. Sada uviđam da je sve što je činila bio pokušaj da spasi svog muža i svoj brak.
Tada je jedne večeri Debbie govorila jednom od starješina o mom sviranju gitare i vrsti glazbe koju sam slušao. Zato me posjetio jedan starješina i dugo razgovarao sa mnom. Sjećam se da me pitao: “Imaš li nešto u svom domu što bi možda moglo biti uzrok tvojih problema?” Konačno sam se otvorio i rekao mu o vrpci, priznajući da je to uznemiravalo moju savjest (1. Timoteju 1:5, 19).
Te iste večeri, nakon što je starješina otišao, odlučio sam osloboditi se vrpce. Debbie i ja smo je odnijeli u dvorište i pokušali zapaliti, ali nije gorjela. Zato smo je zakopali u rupu. Prodao sam i svoju gitaru. Razmišljao sam u sebi: ‘Ako se želim osloboditi sramotne glazbe, tada to moram učiniti potpuno.’ I iznenađujuće, više nisam imao noćne more. Otada su se stvari u našem braku postupno popravljale.
Izazov javnog govorenja
Iako mi je Teokratska škola propovijedanja pružila više pouzdanja, još uvijek sam dosta mucao. Čeznuo sam da mogu u skupštini održati govor bez mucanja. Debbie je ljubazno predložila da pođem terapeutu za govor. Složio sam se, te sam oko četiri mjeseca jednom tjedno primao profesionalnu pomoć. Primjenjujući terapiju zajedno sa dobrim savjetima Jehovine organizacije, mogao sam napredovati u javnom govorenju.
Godine 1976. imao sam prednost da budem postavljen za starješinu u našoj skupštini. Dva mjeseca kasnije, održao sam svoje prvo 45-minutno javno predavanje. Nekoliko godina kasnije, imao sam prednost održati svoj prvi govor u programu pokrajinskog sastanka. S vremenom mi je bio dodijeljen govor na gotovo svakom pokrajinskom sastanku. Zatim sam, u prosincu 1990, dostigao visoku točku u svom iskustvu kao javni govornik. Imao sam prednost održati 20-minutni govor o kršćanskom obiteljskom životu slušateljstvu od preko četiri tisuće u programu na engleskom jeziku na Oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Čist jezik” u Johannesburgu.
Neprestano moram raditi na svom problemu mucanja. Ako to ne bih činio, on bi se mogao povratiti, a kad jednom počnem zamuckivati u govoru, toga se teško mogu osloboditi. Tu i tamo još uvijek imam problema, ali oslanjanje na Jehovu zaista pomaže. Kad god idem na podij da održim neki govor, molim Jehovu da mi pomogne da budem miran i dobro iznesem informacije. Ipak, mogu reći da nikad nakon govora ne zaboravljam ponizno zahvaliti Jehovi jer sam to mogao učiniti uz njegovu pomoć.
Debbie i ja bili smo blagoslovljeni i sa dvoje divne djece, Pendray, starom 15 godina, i Kyleom, starim 11 godina. Kao obitelj, nalazimo veliku radost u polaženju u službu od kuće do kuće. Oduševljenje koje Pendray i Kyle pokazuju za to djelo zaista ohrabruje Debbie i mene.
Kad se osvrnem na svoj život, osjećam i sreću i žaljenje. Žaljenje što je moja glazba loše utjecala na druge, ali sreću što sam pronašao istinu, prestao svirati sramotnu glazbu i uspio svladati zapreku mucanja. Često razmišljam o Isusovim riječima upućenim svojim učenicima: “Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi” (Ivan 8:32, St). Kroz Jehovinu nezasluženu dobrohotnost, to je i moje sretno iskustvo. (Ispričao William Jordaan.)
[Slike na stranici 18]
Debbie i William Jordaan danas
Neprestano se moram truditi na svom problemu mucanja