Disciplina je bila moje spasenje

KADA mi je bilo četiri godine, roditelji su me upisali na satove gimnastike. To je zahtijevalo vježbu i morala sam raditi usklađeno s drugim djevojčicama. Ubrzo nakon toga, počela sam učiti za plesačicu. Disciplina je postala dio mojeg života.

Moji roditelji su stvarno provodili disciplinu i očekivali su od svoje djece da budu pristojna, dobrog ponašanja i da poštuju druge. Ponekad sam mislila da su nepravedni, ali sada kada pogledam unatrag — budući da sam i sama podigla troje djece — razumijem vrijednost discipline. Zaista, zahvalna sam svojim roditeljima za toliku brigu.

Moje rano učenje samodiscipline, kao i rada unutar tima, pomoglo mi je kasnije u životu.

Suočavanje s izazovima

Kada mi je bilo osam godina, oboljela sam od reumatske groznice, bolesti koja me vezala za krevet. Trpjela sam teške bolove u oba koljena i nije mi bilo dozvoljeno hodati 12 mjeseci. Moja obitelj puna ljubavi nosila me posvuda. Nitko nije mislio da ću moći ponovno plesati. Ali najviše zbog brige koju sam primila od svojih roditelja, zajedno sa stručnošću i strpljenjem našeg obiteljskog liječnika, potpuno sam se oporavila i vratila svojem plesanju, odlučnija nego ikad da budem najbolja.

Moji su mi roditelji dopustili da napustim redovnu školu sa 16 godina, tako da bih mogla nastaviti svoju plesačku karijeru. To sam učinila s revnošću i entuzijazmom. S vremenom sam počela učiti klasičan balet. To je zahtijevalo više samodiscipline nego ikad. Tri i pol godine učila sam i vježbala šest dana tjedno.

Kada mi je bilo 19 godina održavale su se audicije za Australsku baletnu školu. Bila je jaka konkurencija za primanje u ovu prestižnu školu. Samo je nekolicina trebala biti odabrana iz cijele Australije. Na moju radost, ja sam bila jedna od tih odabranih. Tako je počelo moje 18-mjesečno intenzivno vježbanje. Škola je uključivala satove baleta, pantomime, drame i umjetnosti. Balet je vrsta plesa puna gracioznih pokreta, ali zahtijeva pravu snagu da bi izgledao laganim. Kako bismo ojačali svoje noge, imali smo program vježbi u gimnastičkoj dvorani.

Konačno, u lipnju 1970, održavale su se audicije za Australski baletni ansambl. Ponovno sam bila izabrana, i za tjedan dana pridružila sam se ansamblu.

Život u drugačijem svijetu

Prije nego što sam shvatila što se događa, prvi puta u životu bila sam daleko od svojeg doma i našla sam se u mnogo drugačijoj okolini. Naš ansambl je obišao Australiju, a zatim smo otišli u Aziju. Bilo je to kao život u drugom svijetu s vlastitim pravilima i mjerilima. To su bili dugi naporni dani i noći rada, popraćeni bolnim, krvavim i žuljevitim stopalima. Ali nastupi su naporan rad učinili vrijednim truda. Bilo je predivno biti na pozornici.

Nakon povratka u Australiju, ansamblom se proširila epidemija gripe, onesposobivši mnoge od nas za nastup. Nisam mogla plesati tri mjeseca. Nakon povratka u baletni ansambl, počela sam imati problema u izlaženju na kraj s plesačkim načinom života — uvijek težeći savršenstvu i ograničavajući svako druženje izvan baleta, budući da su i vrijeme i umor sprečavali moj društveni život. Nakon svih mojih godina vježbanja, hoće li ovo biti kraj moje karijere?

Počela sam imati nezdrave, pomiješane osjećaje. Počela sam se povlačiti duboko u sebe i izolirati se. Konačno, oko godinu dana kasnije, oboljela sam od teškog alergijskog poremećaja nazvanog urtikarija. Kao posljedica toga, po cijelom tijelu izbili su mi naduti, svrbljivi, crveni prištići kojih je bilo sve više i više sve dok nisam postala jedna velika crvena mrlja. To je bila kap koja je prelila čašu — napustila sam Australski baletni ansambl. Prošlo je mnogo mjeseci dok se nisam oporavila. Ponovno su se roditelji brinuli za mene dok nisam ozdravila.

Brak i obitelj

Godine 1974. susrela sam finog mladića. On je bio glumac koji je posjedovao vlastiti posao. Vjenčali smo se i putovali širom Evrope. Nakon što smo se vratili u Australiju, naše prvo dijete, Justin, rodilo se 1976. godine. Kasnije smo se preselili u Perth, glavni grad Zapadne Australije i kupili hotel. Koju li je to promjenu značilo u načinu života!

Teret posla bio je ogroman, budući da smo sami pokušavali voditi hotel. Ustajala sam u četiri sata ujutro i ponekad ne bih završila posao sve do sljedećeg jutra. Da bi pritisak bio jači, u tom su hotelu bili snažni demonski utjecaji. To je postepeno utjecalo na naše živote, posebno na život mog dragog supruga. Tako smo nakon tri godine, zbog bračnih i novčanih problema, odlučili prodati hotel da bismo spasili ono što se moglo spasiti od našeg braka.

Naša obitelj povećala se na pet članova kada su se rodile naše dvije kćeri, Bianca i Victoria. Hotel se nije brzo prodao i ja sam za to vrijeme počela tražiti Božju pomoć. Sjećala sam se molitve Očenaš, koju sam zapamtila kao dijete. Stalno je bila u mojim mislima i uvijek sam je izgovarala.

Konačno, hotel je bio prodan. Međutim, moj je suprug umro od proširenja krvnih žila samo tri tjedna prije nego što smo se trebali preseliti iz Pertha u Melbourne. Imao je samo 32 godine. Tuga me shrvala i nije se smanjila kada mi je katolički svećenik iz Melbournea rekao da je zbog nevolja koje je moj muž imao s demonima njihov zao utjecaj sigurno i na meni. Tako je on obavio škropljenje “svetom” vodom svuda po meni i djeci i po svim sobama maminog doma, gdje smo odsjeli.

Pitanja još uvijek neodgovorena

Nekoliko je godina prošlo i ja sam nastavila postavljati pitanja o Bogu, ali nisam dobivala nikakve zadovoljavajuće odgovore od svoje katoličke religije. Tada sam odlučila preseliti obitelj iz Melbournea u topliju klimu, u Queensland. Tamo u Brisbaneu duboko smo se uključili u crkvene aktivnosti. Djeca su pohađala katoličke škole, i svi smo redovito išli u crkvu, postili, molili krunicu i činili sve što sam smatrala da Bog zahtijeva od nas.

Budući da nisam dobila odgovore na svoja pitanja, odlučila sam osobno čitati dijelove Biblije svaki dan, ne bih li sama pronašla odgovore. S vremenom sam pročitala Mateja 7:7, koji me oduševio. On jednostavno kaže da nastavimo pitati, da nastavimo tražiti. ‘To je lako’, mislila sam. Tako sam upravo to i učinila. Nastavila sam tražiti pomoć od Boga da dobijem odgovore na svoja pitanja.

Odgovori konačno pruženi

Kada pogledam unazad, mogu uočiti da nije bilo slučajno što su Jehovini svjedoci došli na moja vrata nedugo nakon toga. Ono što su oni rekli zvučalo je prelijepo. Iako sam slušala sa zanimanjem, nisam uvidjela da je to ono što sam tražila. Tako sam nakon nekoliko posjeta, rekla ženama koje su me posjećivale da se ne trude ponovno dolaziti.

Bila sam vrlo zauzeta u to vrijeme, početkom 1987. godine. Moj dom je bio u završnim fazama renoviranja i bio je potreban dobar ličilac da bi se sve dovršilo. Graditelj je preporučio mladog ličioca imenom Peter, koji je bio prijateljski raspoložen, pun poštovanja prema drugima i spreman pomoći. Peter je s puno ljubavi govorio o svojoj ženi i djeci, i imao je svjež, čist izgled. I ja sam željela tako izgledati, te sam ga pitala jedno jutro dok je držao ravnotežu na skeli: “U koju crkvu idete?”

Nakon što sam doznala da je on Jehovin svjedok dosađivala sam mu pitanjima otkad bi ujutro došao na posao, sve dok ne bi poslijepodne otišao izmoren. A on je znao odgovore na sva pitanja. Počela sam proučavati dan i noć, i Biblija mi je počela biti stvarnom. Presretna, pristala sam na biblijski studij na domu za cijelu obitelj. To je bilo najradosnije vrijeme u našim životima zbog radosti što smo znali da smo pronašli istinu.

Počistili smo sve smeće — misli iz naših umova i imovinu povezanu s idolopoklonstvom. Vreće pune otpada bile su uklonjene iz naše kuće i poslane na deponij. Kratko vrijeme nakon toga, moja djeca su bila ljubazno zamoljena da napuste katoličke škole. Njihovo svjedočenje o Jehovi nije se baš cijenilo.

Ujedinjeni u pravom obožavanju

Nas četvero smo sada kršteni Svjedoci. Justin i Bianca su završili školu i sada služe u punovremenoj službi kao pioniri. Victoria ima 16 godina i još uvijek ide u školu. A ja sam šestu godinu pionir.

Proveli smo šest godina u skupštini u Brisbaneu, gdje sam pomagala dvjema dragim starijim ženama koje su uskoro predale svoje živote Jehovi Bogu. Godine 1994. preselili smo se u područje gdje je bila veća potreba za propovjednicima Kraljevstva. Sada služimo u malom seoskom naselju imenom Charleville u jugozapadnom Queenslandu. Naša područja za propovijedanje obuhvaćaju ogroman prostor, otprilike velik kao australska otočna država Tasmanija!

Kada razmišljam o svojem djetinjstvu i vježbanju, uviđam koliko sam imala koristi od discipline. Ona mi je pomogla da primjenjujem biblijska načela i učinim neophodne promjene u životu. Zaista, discipliniranje koje sada dolazi od Jehove donosi istinsku radost i nadu u beskrajne blagoslove za mene i moju voljenu obitelj (Priče Salamunove 6:23; 15:33). (Ispričala Sue Burke.)

[Slika na stranici 21]

S moje troje djece