Kanadski Vrhovni sud utvrđuje roditeljska prava

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ KANADE

KAD se vaše dijete suočava s ozbiljnim medicinskim problemima, prirodno je da kao roditelji puni ljubavi osjećate zabrinutost i tjeskobu. Kako li umirujuće i utješno djeluje na vas kad odgovorni, suosjećajni liječnici poštuju vaš izbor liječenja! Međutim, dešavaju se situacije u kojima se svojevoljno postupa i ignorira želje roditelja. To veoma često dovodi do traumatičnih iskustava.

U Kanadi se zakonima o dječjoj socijalnoj skrbi ovlašćuje državne službenike da oduzimaju djecu. U četiri provincije državi se dozvoljava da bez pravnog saslušanja poništi izbor roditelja. To povlači za sobom pitanja koja su značajna za sve roditelje i svu djecu. Što kod odlučivanja spada u domenu roditelja? Ukoliko država odluči intervenirati u pogledu odlučivanja roditelja, kakvu bi proceduru valjalo usvojiti kako bi se roditeljima i djeci osigurala temeljna pravda? Da li se Ustavom štiti odlučivanje roditelja?

U novinama The Toronto Star od 3. ožujka 1995, objavljen je članak koji rezimira ta pitanja u povezanosti s jednim slučajem u kojem se radi o ženskom nedonoščetu rođenom 1983. Njeni su roditelji bili Jehovini svjedoci. “[Oni] su prihvaćali većinu medicinskih tretmana no protivili su se transfuzijama krvi. Liječnici su zatražili sudski nalog. Sudac je nadležnost nad djetetom dodijelio Children’s Aid Societyu. Bebi nakon toga još tri tjedna nije bila dana krv, a i onda je to bilo samo u pripremi za neobavezni pregled oka i moguću operaciju oka. Roditelji su se žalili sve do Vrhovnog suda.”

Odluka je donijeta 27. siječnja 1995. i, premda Vrhovni sud nije poništio ono što je bilo učinjeno 1983, petorica od devetorice sudaca postavila su smjernice kako bi se spriječilo zloupotrebu državne vlasti. Sudskom se odlukom utvrđuju prava roditelja na donošenje medicinskih odluka za svoju djecu.

Sud je posebno razmatrao roditeljsko odlučivanje u svjetlu slobode vjeroispovijedi, koja je zajamčena Kanadskom poveljom o pravima i slobodama. Sudac Gerard La Forest je, govoreći u ime većine, izjavio: “Pravo roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim religioznim vjerovanjima, uključujući i ono o odabiru medicinskih i drugih tretmana, predstavlja isto tako temeljni aspekt slobode vjeroispovijedi.”

To je prvi put da je najviši kanadski sud odlučio da sloboda vjeroispovijedi iz Povelje obuhvaća pravo roditelja da odluče o medicinskom tretmanu svoje djece. Sudac La Forest pojasnio je to načelo izjavivši: “To ne znači da država ne može intervenirati kad to smatra potrebnim za očuvanje djetetove autonomije ili zdravlja. No takva intervencija mora biti opravdana. Drugim riječima, pravo roditelja na donošenje odluka mora biti zaštićeno Poveljom kako bi sudovi mogli odgovarajuće nadgledati intervencije od strane države, i da bi ih dozvoljavali jedino onda kad su suglasne s načelima na kojima se temelji Povelja”.

Odgovarajući na primjedbe koje su iznijela dvojica njegovih kolega sudaca, sudac La Forest naglasio je potrebu za opravdanošću uplitanja u roditeljsko odlučivanje: “Neke bi se njihove primjedbe moglo razumjeti kao podržavanje toga da se poništava prava roditelja naprosto zato što stručna osoba smatra da je to potrebno. Bio bih veoma zabrinut kad bi netko od zdravstvenog osoblja bio u stanju zanemariti stavove roditelja, a da ne dokaže potrebu za time.”

Odlučivanje roditelja u pogledu medicinskog tretmana utvrđeno je u Kanadskoj povelji o pravima i slobodama kao ustavno pravo. Tako je dječjim zdravstvenim radnicima i sucima prenijeta snažna poruka. Moraju postupati oprezno i s odgovarajućim poštovanjem prema pravima roditelja. Odgovorni će liječnici također rado prihvatiti te smjernice jer one podupiru roditeljski izbor razumnih alternativa, uključujući beskrvne medicinske tretmane za djecu.

Imajući u vidu aktualnu debatu o transfuzijama krvi i poznatim opasnostima istih, uključujući AIDS, može se shvatiti važnost izjave suca La Foresta kad je dodao: “Zabrinutost koju su izrazili apelanti u podnesenoj žalbi postavlja općenitije pitanje umjesnosti nastavljanja s tretmanima čije su medicinske koristi uvelike prijeporne (...). Međutim, medicinski dokazi izneseni 1983. (...) ne dopuštaju nam da preispitujemo potrebu davanja transfuzije krvi, premda bi neki mogli, osvrćući se unatrag, doći u iskušenje da to učine. No ova nas žalba podsjeća na to da treba pažljivo postupati kad se poništava odbijanje roditelja.” (Naglašeno od nas.)

Ranije spomenuti članak iz novima The Toronto Star zaključio je: “Što je postignuto odlukom Vrhovnog suda? Kao prvo, liječnici, roditelji, socijalni radnici i suci sada imaju smjernice za slučaj razmimoilaženja u mišljenjima roditelja i liječnika. Kao drugo, naglasak na medicinskim alternativama trebao bi omogućiti veću fleksibilnost u pogledu liječenja transfuzijom u vrijeme kad se pronalazi sve više beskrvnih alternativa i čini ih se dostupnima. Kao treće, kad se donese odluka da se zatraži poništenje odluke roditelja, mora se održati nepristrano saslušanje na sudu s teretom dokaza od strane države i liječnikâ koji će dokazati nužnost predložene intervencije.”

Smjernice koje su odlukom većine utvrđene na kanadskom Vrhovnom sudu liječnici, suci i roditelji iz drugih zemalja nesumnjivo će smatrati korisnima i konstruktivnima. Nadamo se da će liječnici diljem svijeta nastaviti pružati medicinsku njegu na obziran i suosjećajan način, poštujući prava i djece i roditelja.