Siromašne nacije postaju smetlišta za bogate

POPUT nepoželjnog siročeta, otrovni teret lutao je od broda do broda, od luke do luke u potrazi za domom. Jedanaest tisuća metalnih bačava ispunjenih otrovnim smolama, pesticidima i drugim opasnim kemikalijama vozalo se amo-tamo, od Djiboutija u Africi do Venezuele, Sirije i Grčke. Konačno su bačve koje su propuštale počele naplaćivati visoku cijenu posadi jednog od teretnih brodova. Jedna je osoba umrla a većina drugih dobila je kožne bolesti, bubrežne bolesti te bolesti dišnih organa od otrovne mješavine koja je bila ukrcana na brod.

Brodovi, kamioni i vlakovi natovareni sličnim smrtonosnim otpadom putuju uzduž i poprijeko planete u potrazi za mjestima koja bi nazvali domom. Vrlo je često da zemlje koje su već opustošene bijedom, glađu i bolešću postaju mjesta za odlaganje tona otrovnog i kontaminiranog smeća. Ekolozi se pribojavaju da je ekološka katastrofa samo pitanje vremena.

Stare boje za premaze, otapala, automobilske gume, baterije, radioaktivni otpad, troska koja sadrži olovo i PCB vama možda nisu interesantni, ali su za trgovinu industrijskim otpadom koja je u naglom razvoju privlačni. Ironično je da što je država u pogledu zaštite okoliša striktnija to više otrovnog otpada njene industrije odlažu izvan granica zemlje. “Beskrupulozne [kompanije industrijaliziranih nacija] godišnje otpremaju gotovo 20 milijuna tona otrovnih kemikalija da bi ih ostavile u zemljama trećeg svijeta”, navodi londonski tjednik The Observer. Rupe u zakonu kao i popustljivost u sprovođenju zakonskih mjera omogućuju da se tisuće tona otrovnog otpada iskrca na tlo Afrike, Azije i Latinske Amerike.

Nije ni čudo zašto je ovim kompanijama odlaganje otpada privlačno! Trošak se može drastično smanjiti ako se upotrijebi prava lokacija. Jedan je takav primjer brod za krstarenje United States, nekad ponosni admiralski brod američke flote putničkih brodova. Nabavljen je 1992. kako bi se dotjerao za luksuzna krstarenja. On je vjerojatno nosio više azbesta nego ijedan brod koji je ikada plovio. Odlaganje azbesta u Sjedinjenim Državama koštalo bi 100 milijuna dolara. Brod je bio dopremljen tegljačem u Tursku, gdje se to moglo obaviti za 2 milijuna dolara. Ali turska vlada je to odbila — bilo je previše opasno dozvoliti da se više od 46 000 kvadratnih metara kancerogenih azbestnih vlakana izbaci u njihovu zemlju. Brod je konačno dotegljen u luku jedne druge zemlje, gdje su ekološki standardi manje strogi.

Smrtonosno recikliranje

Zapadne firme u zemljama u razvoju možda sebe žele smatrati dobročiniteljima siromašnih. Harvey Alter iz Američke trgovinske komore tvrdi da “izvoz otpada i industrija koja se bavi recikliranjem otpada podiže životni standard u tim zemljama”. Ali osvrt na neke postupke njihovih korporacija u inozemstvu pokazao je da ova poduzeća, u većini slučajeva, umjesto da podižu životni standard “radije isplaćuju plaće koje nisu ništa više od lokalnih minimalnih plaća, onečišćujući okoliš i prodajući proizvode koji su u nekim slučajevima opasni te prodani na nepošten način”.

I Papa Ivan Pavao II izrazio je zabrinutost na nedavnom seminaru o zagađenosti u zemljama u razvoju. Papa je rekao: “To predstavlja ozbiljnu zloupotrebu kada bogate zemlje koriste loše ekonomsko stanje i zakonodavstvo siromašnijih zemalja izvozeći tehnologije koje zagađuju okoliš i otpatke koji uništavaju okoliš i zdravlje stanovništva.”

Tipičan primjer nalazimo u južnoj Africi, rodnom mjestu najvećeg svjetskog prerađivača otpadaka žive. U događaju koji se naziva “jednim od najgorih skandala u vezi sa zagađivanjem na kontinentu”, otrovni otpaci usmrtili su jednog radnika, drugi je pao u komu, a jedna trećina radne snage navodno pati od nekog oblika trovanja živom. Vlade u određenim industrijskim nacijama zabranjuju ili pak uvelike ograničavaju odlaganje određenih otpadaka žive. Brodovi korporacija najmanje jedne od ovih država prevoze opasan teret do obala Afrike. Jedna ekipa za kontrolu otkrila je 10 000 bačava živinog otpada, koji pripada trima stranim kompanijama, uskladištenih u tvorničkom kompleksu.

Slanje materijala u zemlje u razvoju radi recikliranja zvuči mnogo bolje nego odlaganje otpadaka u njih. Recikliranjem se može proizvesti vrijedne nusproizvode, osigurati zaposlenja i stimulirati ekonomiju. Ali kako gore navedeni izvještaj iz južne Afrike pokazuje, katastrofalne posljedice također mogu proizaći iz toga. Iskorištavanjem vrijednih produkata iz ovih tvari mogu se osloboditi smrtonosne kemikalije koje mogu prouzročiti zagađivanje i bolest a ponekad i smrt radnika. Časopis New Scientist zapaža: “Nema sumnje da recikliranje ponekad služi kao izgovor za odlaganje smeća.”

Strategiju je opisao U.S.News & World Report: “Lažne etikete, rupe u zakonu i nedostatak stručnog znanja čine zemlje u razvoju lakim plijenom za agresivne trgovce otpadom koji otrovno kanalizacijsko blato prodaju kao ‘organsko gnojivo’ ili zastarjele pesticide kao ‘poljoprivredna sredstva’.”

Maquiladoras, odnosno tvornice koje su u stranom vlasništvu, iznikle su po Meksiku. Glavni je cilj stranih kompanija izbjeći stroge mjere u vezi sa zagađivanjem i zaraditi na neiscrpnom izvoru jeftine radne snage. Deseci tisuća Meksikanaca žive u straćarama uz mutne kanale sa zagađenom vodom. “Čak je ni koze neće piti”, kaže jedna žena. Jedan izvještaj Američkog medicinskog udruženja nazvao je područje uz granicu “pravom zahodskom jamom i rasadnikom zaraznih bolesti”.

Ne umiru samo štetočine

“Kako neka zemlja može zabranjivati otrove u svojoj kući, a ipak ih proizvoditi i prodavati drugim zemljama? Gdje je u svemu tome moral?” upitao je Arif Jamal, agronom i stručnjak za pesticide iz Khartouma. Pokazao je fotografije bačava s natpisom: “Nije za upotrebu” — u industrijskoj zemlji otkud su bačve došle. Pronađene su u sudanskom rezervatu divljači. Pored njih ležale su gomile uginulih životinja.

Jedna bogata zemlja “godišnje izvozi oko 227 milijuna kilograma pesticida koji su zabranjeni, čija je upotreba ograničena ili koji nisu registrirani za domaću upotrebu”, izvještava The New York Times. Heptaklor, rođak DDT-a koji uzrokuje rak, zabranjen je 1978. za upotrebu na prehrambenim kulturama. Ali kemijsko poduzeće koje ga je izmislilo i dalje ga proizvodi.

Jedna je UN-ova anketa otkrila široku mogućnost nabave “veoma toksičnih pesticida” u najmanje 85 zemalja u razvoju. Oko milijun ljudi svake godine oboli od akutnog trovanja, a možda 20 000 umre od kemikalija.

Duhanska se industrija može nazvati oličenjem smrtonosne pohlepe. Članak u Scientific Americanu s naslovom “Globalna duhanska epidemija” navodi: “Nijedan broj slučajeva bolesti i smrti povezane s uživanjem duhana širom svijeta koji bi se mogao navesti neće biti preuveličan.” Prosječna dob u kojoj netko počinje pušiti sve se više snižava, a broj žena pušača dramatično raste. Moćne duhanske kompanije udružene s prepredenim propagandistima uspješno osvajaju ogromno tržište manje razvijenih zemalja. Mrtva i bolešću unakažena tijela, jedno za drugim u nizu, popločuju njihov put do bogatstva.a

Ipak, mora se reći da ne zaboravljaju sve kompanije na dobrobit zemalja u razvoju. Postoje neke kompanije koje se trude voditi pošten i odgovoran posao u zemljama u razvoju. Naprimjer, jedna kompanija osigurava mirovinu i zdravstvene usluge te isplaćuje svojim radnicima tri puta veću plaću od zatražene. Jedna druga kompanija čvrsto se zauzela za ljudska prava i poništila desetke ugovora zbog zloupotrebe tih prava.

Licemjerno povlačenje

Godine 1989. u Baselu (Švicarska) je potpisan UN-ov međunarodni sporazum u svrhu reguliranja kretanja opasnog otpada među nacijama. Sporazum nije uspio riješiti problem, a u vezi s novim sastankom ovih istih nacija koji se održao u ožujku 1994, New Scientist je izvijestio:

“Reagirajući na razumljiv gnjev zemalja u razvoju, 65 zemalja sudionica Bazelskog sporazuma poduzelo je važan korak naprijed kad je odlučilo proširiti sporazum zabranjujući izvoz opasnog otpada iz zemalja OECD-a [Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj] u zemlje koje nisu članice OECD-a.”

Ali izgleda da se razvijenim zemljama ova posljednja odluka nije baš dopala. New Scientist izrazio je svoju zabrinutost: “Vijest da SAD, Britanija, Njemačka i Australija sada pokušavaju oslabiti odluku uznemirujuća je. Iz američke vlade procurili su dokumenti koji otkrivaju njena ‘tiha’ diplomatska nastojanja da ‘modificira’ zabranu prije nego se složi da ratificira sporazum.”

Dan obračuna za pohlepne

“Hodite vi sad bogati, plačite i ridajte za svoje ljute nevolje koje idu na vas”, upozorava Biblija u Jakovu 5:1. Obračun će doći od ruke onoga koji može popraviti stvari: “Gospodin tvori pravdu i sud svima kojima se krivo čini” (Psalam 103:6).

Oni koji danas žive u teškoj bijedi mogu se utješiti, znajući da će se riječi iz Psalma 72:12, 13 uskoro ispuniti: “Izbaviti [će] ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika. Biće milostiv ništemu i ubogom, i duše će jadnima spasti.”

[Bilješka]

[Okvir na stranici 6]

Smrtonosno smeće koje odbija otići

“Smrtonosan nuklearni otpad nagomilava se bez jasnog rješenja nadohvat ruke.” Takav se naslov mogao pročitati u znanstvenoj rubrici The New York Timesa od ožujka. “Najjednostavnija je mogućnost”, pisalo je u članku, “zakopati ga. Ali to je sada izvrgnuto kritici dok znanstvenici debatiraju, a državne službe studiraju, da li bi predloženo podzemno odlagalište u Nevadi moglo eventualno odletjeti u zrak u nuklearnoj eksploziji koju bi plutonijski otpad mogao prouzročiti.”

Znanstvenici su predložili mnogo planova kako svijet riješiti suvišnog plutonija, ali zbog cijene, nesuglasica i strahova zamisli su ostale u zapećku. Jedna je ideja, koja je mnogima odbojna, zakopati ga u moru. Jedan je maštovitiji prijedlog da ga se lansira prema Suncu. Jedno je drugo rješenje upotrijebiti reaktore kako bi ga se spalilo. Ali od toga se odustalo budući da bi “trebalo stotine ili tisuće godina” da se to izvrši.

Dr. Makhijani s Instituta za energiju i ekološka istraživanja rekao je: “Svako tehnički dobro rješenje ima političku pozadinu koja je jeziva, a svako politički dobro rješenje naginje tome da u tehničkom pogledu bude otrcano. Nitko, uključujući nas, nema nikakva dobra sveobuhvatna rješenja za ovaj nered.”

Da bi se proizvela električna energija za 60 milijuna domova — 20 posto energije države — 107 reaktora u nuklearnim elektranama Sjedinjenih Država svake godine proizvede 2 000 tona otpada od goriva, a od 1957. taj se otpad privremeno skladišti u nuklearnim elektranama. Ljudi desetljećima uzaludno čekaju da vlada nađe način da ga se riješe. Devet se predsjednika promijenilo na dužnosti, 18 je američkih Kongresa ponudilo planove i odredilo rokove kad će se osigurati skladištenje radioaktivnog otpada u podzemnim objektima, ali krajnje odredište smrtonosnog otpada koje će na tisuće godina morati biti osigurano još uvijek nije pronađeno.

Nasuprot tome, bilijuni fuzionih peći kojima upravlja Jehova Bog u udaljenim zvijezdama svemira ne predstavljaju nikakvu opasnost, a ona kojom upravlja u našem Suncu omogućava život na Zemlji.

[Zahvala]

UNITED NATIONS/IAEA

[Slika na stranici 7]

Otrovne kemikalije zagađuju vodu koja se koristi za piće i pranje

[Slika na stranici 7]

Djeca se igraju usred opasnog ili smrtonosnog otpada