Jedinstveni Matterhorn
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ŠVICARSKE
“SAMO je JEDAN Matterhorn na cijeloj Zemlji, samo je JEDNA planina koja ima tako skladne proporcije. Prekrasan prizor!” Tako se izrazio talijanski alpinist Guido Rey.
Matterhorn je zaista poseban vrh, jedna od najpoznatijih planina u svijetu. Fotografija koja se nalazi na ovim stranicama vjerojatno nije prva fotografija ove zapanjujuće planine koju ste vidjeli.
Matterhorn, koji je nalik piramidi, nalazi se na granici Italije i Švicarske, deset kilometara jugozapadno od mjestanca Zermatt u Švicarskoj, gradića po kojem je vrh dobio ime. Uzdiže se 4 478 metara u nebo i ima dva vrha koja su nekih 100 metara udaljena jedan od drugoga.
Iako je dio Centralnih Alpa, Matterhorn stoji osamljen, bez bliskih susjeda. To omogućava veličanstven pogled na planinu iz svih smjerova i čini je vrlo fotogeničnom.
Neki su Matterhorn odgovarajuće opisali kao planinu koja ima oblik obeliska. Njene su četiri strane okrenute na četiri strane svijeta, a svaka je strana jasno odvojena bridom.
Unatoč svojoj visini Matterhorn nije uvijek prekrit snijegom. U kasno proljeće njegove strme stjenovite strane u gornjem dijelu pred toplinom sunca odbacuju svoj ogrtač od snijega i leda. U nižem dijelu, ledenjaci na istočnoj i sjeverozapadnoj strani tokom čitave godine prianjaju uz planinu kao bijeli pojas oko njenog struka.
Mnogi koji joj se dive pitaju se kako je nastala ova jedinstvena planina. Nema hrpe krhotina oko njenog podnožja kao ostatka materijala iz kojeg je bila isklesana. Sve takve krhotine sigurno su odnesene tijekom nebrojenih tisuća godina njenog postojanja. Kakve su samo moćne prirodne sile morale pridonijeti ovom prekrasnom prizoru!
Rane naseobine
Alpska dolina koja vodi do podnožja Matterhorna bila je naseljena već u vrijeme Rimskog Carstva. Povijest izvještava da je 100. godine pr. n. e. rimski general Marije prešao preko prijevoja Theodul, koji se nalazi istočno od Matterhorna, na visini od 3 322 metra. Ovaj planinski put korišten je i u srednjem vijeku za prijevoz robe s juga prema sjeveru.
U to vrijeme stanovnici su na Matterhorn gledali s ogromnim poštovanjem, čak i s praznovjernim strahom. Nikad se nisu pokušavali uspeti na planinu, za koju su smatrali da na njoj živi sam Đavo! Tko bi drugi inače bacao led i lavine snijega te stijene velike kao kuće?
Rastući interes za prirodne znanosti
Ono što su skromni ljudi izbjegavali kasnije je u engleskom visokom društvu postalo jako pomodno. Došlo je do rasta znanstvenog interesa, koji je navodio istraživače da se penju na planine radi proučavanja takvih znanstvenih područja kao što je geologija, topografija i botanika.
Štoviše, godine 1857. osnovan je Alpski klub u Londonu i mnogi imućni Englezi putovali su u Francusku, Italiju ili pak Švicarsku kako bi sudjelovali u osvajanju Alpa. Avanturisti su osvajali vrh za vrhom, uključujući Mont Blanc. Iako je ova planina sa 4 807 metara najviša u Evropi, ona predstavlja manji problem za planinare nego Matterhorn.
Nisu svi ovi napori bili poduzimani isključivo u ime prirodnih znanosti. Uvukla se i ambicija. Slava da se bude prvi, najhrabriji i najuporniji bila je važan činilac. U Engleskoj je u to vrijeme riječ “sport” uglavnom značila planinarenje.
Ljeto 1865. bilo je jedno od najaktivnijih ljeta u pogledu planinarenja, pogotovo na Matterhorn. Ova fascinantna piramida bila je jedan od posljednjih vrhova koji još nije bio osvojen. Smatralo ga se nepristupačnim, a mjesni vodiči odbijali su čak i pokušati. Njihov je stav glasio: ‘Može bilo koji drugi vrh — samo ne Horn.’
Međutim, osvajanje Matterhorna bilo je neminovno. Na početku 1860-ih, velik je broj alpskih vrhova bio osvojen. Planinari su stekli iskustvo i razvili nove tehnike. Kada je Englezu Edwardu Whymperu bilo 20 godina, jedan ga je londonski urednik poslao u Švicarsku da nacrta slike alpskih prizora za ilustriranu knjigu koja se bavila tom temom. Whymper je bio očaran planinama i planinarenje je postalo njegova strast. Osvojio je mnoge vrhove i u Francuskoj i u Švicarskoj i nekoliko se puta pokušao uspeti na Matterhorn. Ali Horn mu se odupro.
Matterhorn je osvojen!
Na kraju su se u srpnju 1865. tri različite planinarske ekipe slučajno susrele u Zermattu — i sve tri bile su odlučne da se uspnu na Matterhorn. Budući da su bile pritisnute vremenom zbog straha da će jedna talijanska ekipa stići prije njih, tri su se grupe odlučile spojiti u jedan kordon ili liniju planinara povezanih užetom. Grupa se sastojala od sedmorice muškaraca — od Edwarda Whympera, lorda Francisa Douglasa, Charlesa Hudsona i njegovog mladog prijatelja Hadowa — koji su svi bili Englezi — te dvojice Švicaraca i jednog vodiča Francuza kojeg su uspjeli unajmiti.
Napuštajući Zermatt u jutro 13. srpnja, polako su se približili planini s istočne strane i otkrili da su niži dijelovi bili relativno laki za penjanje. Šator su podigli na visini od oko 3 300 metara i mirno uživali u ostatku tog sunčanog dana.
Sljedećeg jutra, 14. srpnja, s usponom su započeli prije zore. Uže su koristili samo povremeno. Neki su dijelovi puta bili teži nego drugi, ali su često uspijevali pronaći put da zaobiđu ozbiljnije prepreke. Nakon dvije stanke za odmor, dostigli su najkritičniji dio. Posljednjih 70 metara bilo je polje vječnog snijega, a u 13.45 izbili su na vrh. Matterhorn je bio osvojen!
Vrh nije otkrivao nikakav trag ljudskih posjetilaca, stoga su očito oni bili prvi. Kakvog li osjećaja! Nekih sat vremena, pobjednička je ekipa uživala u pogledu od kojeg je, gledajući u bilo kojem smjeru, zastajao dah, a potom su se pripremili za silazak. Talijanski planinari koji su se tog istog dana pokušavali uspeti, bili su znatno zaostali za njima i kad su shvatili da su izgubili utrku odustali su od daljnjeg uspona.
Vrlo visoka cijena
Planinari su zbog te pobjede ipak morali platiti vrlo visoku cijenu. Došavši do teškog prolaza na silasku, svi su se međusobno povezali užetom, a najiskusniji vodič krenuo je prvi. I pored njihove opreznosti, najmlađi se učesnik okliznuo i pao na osobu ispod sebe, vukući za sobom one koji su bili iznad njega. Zastrašena krikom, tri su se posljednja muškarca uspjela uhvatiti za neko stijenje. No uže se prekinulo i u djeliću sekunde prva su četvorica nestala u provaliji.
Ukočeni od straha, Edward Whymper i dva švicarska vodiča ostali su u vrlo kritičnoj poziciji. Tu su noć morali prespavati pod vedrim nebom i sljedećeg dana nastaviti s povratkom u Zermatt. Tako se taj slavan dan brzo pretvorio u katastrofu koja je ostavila ožiljak na preživjelima do kraja života.
Tri od četiri leša kasnije su izvučena iz ledenjaka koji se nalazio 1 200 metara niže od mjesta nesreće. Četvrti, lord Douglas, nikad nije pronađen.
Oni nisu bili jedine žrtve strmina Matterhorna. Usprkos činjenici da je mnogo užadi bilo čvrsto zabijeno u stijenu na različitim pravcima uspona uz stjenovite strane i uske rasjekline ili preko njih, i usprkos povećanom iskustvu i znatno poboljšanoj opremi za planinare, samo je na ovoj planini bilo oko 600 smrtnih slučajeva.
Opasnosti
Jedna stvar koja izrazito doprinosi opasnosti jest vrijeme. Ono se može jako brzo promijeniti. Dan može osvanuti kao lijep, ali prije nego što osoba bude toga svjesna, gusta magla ili teški tamni oblaci mogu pokriti piramidu i zastrašujuća oluja može provaliti. Ovaj događaj može biti popraćen strašnim munjama i gromovima, zajedno s olujnom kišom te završiti jakim snježnim oborinama. I sve se to može zbiti nekog lijepog sunčanog dana!
Ako planinare iznenadi takva promjena situacije, možda će morati provesti noć na otvorenom, možda na kakvoj maloj zaravni koja im jedva omogućava da mogu stajati. Temperature mogu biti daleko ispod nule. Ispod je bezdan. Tada će možda koji od njih poželjeti da je upoznao Matterhorn samo izdaleka!
Drugu opasnost predstavljaju odroni kamenja. Ponekad nesmotreni planinari sami prouzroče odronjavanje kamenja. U najviše slučajeva, uzrok je ipak prirodan. Promjene temperature, led i snijeg, prolom oblaka, jako sunce kao i snažni vjetrovi koji pušu oko Horna, sve to djeluje na stijene, uzrokujući otkidanje velikih komada. Oni ponekad godinama ostanu na istom mjestu, kao gomila ploča, ali ih snježne lavine konačno mogu pokrenuti da padnu.
Većina se planinara čudi da ovaj proces teče već tisućama godina a da planina još uvijek zadržava oblik obeliska i da ne pokazuje nikakve znakove promjene svog gracioznog oblika. U usporedbi s izračunatih 2,5 milijardi kubičnih metara njezinog stijenja, količina odronjenog kamenja nije dovoljna da bi joj promijenila oblik. Ali ono ipak uzrokuju povrede i smrt.
U međuvremenu, penjanje na Matterhorn postalo je vrlo popularno. Neki vodiči popeli su se na njegov vrh stotine puta. Osim toga, mnogo muškaraca i žena ponavlja podvig, odabirući svaki put drugu rutu.
Ali mnogi prilikom pokušaja počinju uviđati da su ili okolnosti nepovoljne ili da je njihova sposobnost, fizičko stanje ili pripremljenost nedovoljna. I zato se dalje ne penju, već dozvoljavaju da razum trijumfira nad slavom koja bi došla kao posljedica “osvajanja” Matterhorna.
Ipak, bez obzira na to da li ste zapanjujuću planinu upoznali preko fotografija ili filmova, ili ste stajali u njenoj blizini obuzeti strahopoštovanjem, diveći se njenim prekrasnim bojama prilikom izlaska ili zalaska sunca, možda vas je to podsjetilo na Velikog Kipara. S dubokim poštovanjem prema njegovim djelima, možda je i vaše srce ponovilo riječi iz Psalma 104:24: “Kako je mnogo djela tvojih, Gospodine! Sve si premudro stvorio; puna je zemlja blaga tvojega.”