Drevna indijanska tradicija

BEZ obzira na koje mjesto u svijetu da odete, ustanovit ćete da svako ima svoje vlastite tradicionalne oblike umjetnosti. Slike, figurice, drvene rezbarije, lončarija ili drugi predmeti obično se mogu naći u prodavaonicama suvenira i umjetnina. Jeste li ikada kupili neki od tih predmeta kako biste ukrasili svoj dom? Ako jeste, zašto ne biste provjerili i vidjeli gdje je predmet ustvari izrađen. Nemojte se iznenaditi ako ustanovite da je proizveden u drugoj zemlji.

Stoljećima su majstori urezivali svoje inicijale na dno svoje robe da bi pokazali čije su to izrađevine. Međutim, danas ćete najvjerojatnije naći naljepnicu ili otisak koji označava da predmet nije izrađen ručno nego proizveden serijski. Ovi serijski proizvodi nalik originalima postaju sve popularniji, dok je tradicionalne ručno napravljene umjetnine sve teže naći. Međutim, mogu li se tradicionalni, lokalno napravljeni predmeti još uvijek pronaći?

Posjeta indijanskom rezervatu

Otkrili smo da je to zaista moguće, kada smo otišli posjetiti nekoliko prijatelja Indijanaca koji još uvijek izrađuju vlastite tradicionalne umjetnine. Oni pripadaju plemenu Pueblo Indijanaca iz Santa Clare, koji su naročito poznati po svojoj poliranoj crnoj lončariji — jednoj od najljepših lončarija na svijetu. Njihova se tradicionalna roba jako razlikuje od serijski proizvedenih predmeta koji se mogu naći u mnogim prodavaonicama na jugozapadu Sjedinjenih Država.

Naši prijatelji, Joe i Anita, već mnogo godina izrađuju lončariju na tradicionalan način. Anita je započela izrađivati lončariju sa svojom majkom kada je imala šest godina. Jedno od Anitinih djela nalazi se u Smithsonian Institution u Washingtonu, D.C., na izložbi Indijanskih umjetnosti.

Stigli smo u dom Joea i Anite baš kada su se spremali započeti s novom lončarijom. Stoga smo sada mogli iz prve ruke vidjeti kako se to radi. I sami smo u prošlosti izradili nešto lončarije. Ali radili smo na suvremeni način s kalupima, kašastom glinom i peći. Upravo smo trebali biti očevici tome kako se to radi na starinski način, koji se prenosio s generacije na generaciju. U ovom postupku nema moderne tehnologije. Sve počinje od nule.

Skupljanje sastojaka

Prvo su Joe i Anita morali skupiti sastojke. Odvezli smo se njihovim kamionetom na obronak s kojeg uzimaju glinu. Pošto je obronak smješten unutar rezervata, ova glina dostupna je samo članovima plemena, kojih u Santa Clara Pueblu ima oko 2 400. Većina njih svoju lončariju izrađuje na tradicionalan način koji datira od šesnaestog stoljeća. Kada smo stigli na obronak, Joe je zgrabio svoj kramp i krenuo prema žili gline.

Žila se protezala horizontalno pri donjem dijelu brežuljka. Joe je morao leći na bok i kopati po žili, izvlačeći grumene gline otprilike veličine cigli. To može biti riskantno jer što se ide dublje, to su veće šanse da se stijena uruši. Nakon što je Joe iskopao oko 60-70 kilograma onoga što je on smatrao glinom vrlo dobre kvalitete, bili smo spremni za odlazak. Nisam se mogao svladati da ne pitam zašto nisu odjednom uzeli nekoliko stotina kilograma gline i tako si uštedjeli nekoliko putovanja natrag. Anita nam je rekla: “Indijanci tako ne rade.” Oni od zemlje uzmu samo ono što će ujedanput koristiti. Puno gline može propasti ako se ostavi da stoji i postane tvrda.

Zatim smo otišli do drugog obronka da bismo nabavili bijeli pijesak. To je bilo puno lakše — trebalo je samo nagrabiti jedno ili dva puna vedra. Tada smo se vratili njihovoj kući.

Postupak

Glina se prvo nekoliko dana namače u vodi. Zatim se tri ili četiri puta prosijava. Pijesak se također nekoliko puta prosijava. Nakon toga, Joe će pomiješati to dvoje dok ne postigne pravu gustoću. Ne mjeri se ni glina ni pijesak. Tu je vrlo važno iskustvo. Potrebna je određena količina pijeska u glini da bi lončarija mogla zadržati svoj oblik prilikom pečenja. Previše ili premalo i posuda će puknuti ili otkrhnuti se. Anita nam je rekla da je, kada je ona sama počela izrađivati lončariju, nosila glinu svojoj majci da je proba i da joj kaže da li ima dovoljno pijeska u njoj. Uskoro je naučila sama odrediti.

Koristeći svoje bose noge, Joe je gnječio pomiješanu glinu i pijesak dok nije osjetio da mješavina ima pravu gustoću. Sada su bili spremni za izrađivanje lončarije. Nisu koristili kalupe. Svaki je komad jedinstven i oblikovan rukom. Anita provede mnogo sati oblikujući svoju posudu prije nego što je stavi na stranu da se osuši. Kada je polusuha i malo ukrućena do stupnja koji nazivaju “tvrdo kao koža”, može se kliširati ili rukom urezivati uzorke ili linije. Zatim se može potpuno osušiti, što može trajati do tjedan dana, ovisno o vlažnosti. Nakon sušenja posuda je spremna za brušenje. Brušenjem se glina izglađuje i priprema za poliranje.

Poliranje se radi ručno pomoću glatkog kamena iz riječnog korita. To se mora raditi precizno. Previše ili premalo poliranja i posuda neće imati sjaj nakon pečenja. Ništa ne treba bojiti. Postupak poliranja je ono što lončariji daje njezin prekrasan sjaj.

Jedinstveni postupak pečenja

Sada dolazi krajnji korak: pečenje lončarije. Da bi to obavili, oni slože vatru u svom dvorištu. Ovdje se ne koristi prava peć za pečenje! Peći naprave tako da drva za ogrjev poredaju okomito i na vrh polože još drva, čime dobiju nešto nalik peći s otvorenom prednjom stranom za stavljanje lončarije. To se zatim zapali. Iskustvo im kaže kada vatra ima pravu temperaturu da se polagano ubaci lončarija.

Kada se lončarija ispeče, njezina će prirodna boja biti crvena. Tada, u točno određenom trenutku, Joe poduzima neobičan korak. Prosipa na vatru konjsko gnojivo! Zbog toga lončarija postaje crna. Kada se količina kisika u peći smanji, crveni željezni oksid u glini kemijski se pretvara u crni željezni oksid. Naravno, po mirisu uvijek možete znati kada netko peče crnu lončariju u blizini!

Završni proizvod je nešto na što se može biti ponosan i mnogi ljudi širom svijeta uživaju u njegovoj ljepoti. Prvobitno se takva lončarija koristila za praktične namjene, kao što je pohranjivanje različitih sastojaka u kućanstvu. U nekim se dijelovima svijeta još uvijek koristi na taj način. Ali prekrasan komad lončarije koji smo mi kupili, ukrašavat će naš dom i ponosno objavljivati da smo posjetili Santa Clara Pueblo, gdje se drevne tradicije Indijanaca još uvijek čuvaju. (Prilog dopisnika.)

[Slike na stranici 25]

Iskopavaju se grumeni gline veličine cigle

Glina se oblikuje rukom

Lončarija se peče u tradicionalnoj peći