Bog nam je dao da ga nađemo

KAD je kralj David bio spreman da kraljevanje preda svom sinu Salamunu, dao mu je ovaj savjet: “Poznaj Boga svoga oca i služi mu potpunim srcem i razdraganom dušom; jer Jehova ispituje sva srca, i svako naginjanje misli on razabire. Ako ga tražiš, dat će ti da ga nađeš; ali ako ga ostaviš, odbacit će te zauvijek” (1. Dnevnika 28:9, NW).

Ustanovili smo da se to obistinilo u našem slučaju. Tražili smo Boga i stvarno smo ga našli — ali tek nakon skretanja na mnoge krive puteve. Vjerujemo da je Jehova razabrao koliko su snažno naginjanja naših misli bila usredotočena na njega i njegovu službu, pa nam je dao da ga nađemo. Ovako je to bilo.

Bilo nas je četvorica braće i odrasli smo na Floridi, SAD. Naš je otac radio u dugim smjenama kao kuhar da bi izdržavao obitelj, majka je bila domaćica, a nas četvorica dječaka nalazili smo posao šišajući travu, dostavljajući novine — radeći bilo što čime bi se povećao obiteljski prihod. Majka je bila katolik, a otac baptist. Svi smo vjerovali u Boga i Bibliju ali ništa nismo poduzimali u vezi s tim, a i rijetko smo išli u crkvu. To je bilo tokom ranih 70-ih, kad su mir, trapez-traperice, duga kosa i rock muzika bili na svom vrhuncu. Sve to imalo je utjecaja na naš život.

Nas dvojica, Scott i Steve — u dobi od 24 odnosno 17 godina — tek smo se 1982. ozbiljno zainteresirali za Bibliju i postali zabrinutiji zbog sve gorih prilika u svijetu. Scott se bavio građevinarstvom i vodio je vlastiti biznis. Dobro mu je išlo, pa smo se zajedno uselili u jedan stan. Umorili smo se od iste stare priče odlaženja u barove i takvog načina života a znali smo da ‘trava negdje mora biti zelenija’. Počeli smo osjećati glad za duhovnim stvarima. Redovito čitanje naše Biblije pomoglo nam je da osjetimo veću želju za spoznajom i uvidom u Božju riječ.

Počeli smo nedjeljom odlaziti u različite crkve. U onima u koje smo odlazili blizu naše kuće u Lake Worthu (Florida), 25 minuta nedjeljne propovijedi bilo bi o davanju novca. “Budite velikodušni u davanju, duboko posegnite u džepove”, propovjednik bi govorio dok bi se napola nagnuo preko propovjedaonice. Često bi se znalo dogoditi da se tanjur za sakupljanje novca pronosi tri puta na jednom sastanku, zbog čega su mnogi odlazili iz crkve izvrnutih džepova. Išli smo u mnoge crkve, ali naišli smo samo na još više tanjura za priloge koji su se pronosili i na još više društvenih okupljanja.

Upozoreni na Jehovine svjedoke

Konačno smo se indoktrinirali onime za što smo mislili da su osnovne biblijske nauke, a mi smo ih prihvatili jer su učitelji bili profesionalni teolozi. Jedno predavanje bilo je o kultovima u Americi, a na prvom mjestu na listi bili su Jehovini svjedoci. Bili smo upozoreni da ne vjeruju u Isusa, da imaju svoju Bibliju, da ne idu na nebo i da vjeruju da nema nikakvog pakla. Naravno, sve to navelo nas je da zaključimo kako su Svjedoci u krivu.

Dosad smo razvili snažnu revnost, ali ne prema točnoj spoznaji (Rimljanima 10:2). Znali smo što je Isus rekao u Mateju 28:19, 20 — da moramo propovijedati dobru vijest i stvarati učenike. U to vrijeme posjećivali smo crkvu po imenu Bible Town koja je imala 2 000 članova i u kojoj smo bili dio grupe za mlade od oko 100 njih između 17 i 30 godina. Scott ih je pokušao potaknuti da započnu s nekim oblikom propovijedanja — ali bez rezultata.

Stoga smo započeli s vlastitom propovjedničkom kampanjom. Scott je došao na ideju da napravi štand na mjesnoj buvljoj pijaci i da dijeli traktate i Biblije. Tako smo i napravili. Posjetili smo mjesnu “kršćansku” knjižaru i kupili priličnu količinu traktata i Biblija, otišli smo na buvlju pijacu, na dvojim nogarima za piljenje drva postavili smo veliku šperploču, dobivši tako stol na koji smo stavili naše traktate i Biblije, te smo pokušali postati “tvorci riječi, a ne samo slušači” (Jakov 1:22).

Kako su tjedni prolazili, tako su takozvane propovijedi na buvljoj pijaci dobivale na zamahu, pa smo nudili kako englesku tako i španjolsku literaturu. Osim toga, imali smo Biblije, 30 različitih vrsta traktata, pa čak i bedževe za šešire na kojima je pisalo “Bog te voli”. Kratko vrijeme nakon toga, Scott je kupio stroj za pretisak pomoću kojeg je na majice mogao štampati male biblijske poruke — izjave poput: “Jeste li danas čitali svoju Bibliju?”, “Pitate se zašto sam nasmiješen? Imam Isusa u srcu” i mnoge druge. Jedna je imala natpis “Otkrivenje” i sliku četiri konjanika.

Mislili smo da nošenjem majica na svakom mjestu dajemo tiho svjedočanstvo. Svake subote i nedjelje, od 8 do 13 sati, propovijedi na buvljoj pijaci imale su vidljive rezultate. Da ste hodali parkiralištem i vidjeli traktate na autima — e, to bi značilo da smo mi tamo prošli. Sva literatura temeljila se na dobrovoljnim prilozima, iako smo dobivali jako malo novca. Jedne godine smo zbrojili godišnje troškove i iznosili su preko 10 000 dolara.

Upoznajemo jednog Jehovinog svjedoka

Jednom dok smo se kupali na jednoj od plaža u Bonita Springsu, jedan stariji čovjek nam je pristupio i rekao da je vidio naljepnice na našem kamionu i da je zapazio naše majice. Počeo je govoriti o Bibliji i raspravljati na temelju Pisama. Iznio je ključnu misao iz Djela apostolskih 2:31, pitajući nas: “Ako bi postojao ognjeni pakao i ako bi u njega išli samo loši ljudi, zašto bi onda Biblija rekla da je Isus bio tamo?” Nastavio je, objašnjavajući mnoge druge retke. Na kraju je Scott rekao: “Vi ste sigurno Jehovin svjedok.” Odgovorio je: “Jesam.” Scott je onda rekao: “Vi ne vjerujete u Isusa.” U sljedećih 20 minuta, Svjedok je govorio o Isusu ali to nekako nije ostavilo dojam na nas.

Nastavili smo s propovijedima na buvljoj pijaci preko vikenda. Radili smo to već tri godine — sve vrijeme vjerujući da imamo istinu i da radimo ispravnu stvar. I dalje smo posjećivali crkve, svake nedjelje navečer drugu, ali nikad nismo bili zadovoljni ni s jednom koju smo posjetili. Počelo nam je nestajati crkava koje bismo posjetili, pa smo jedne večeri odlučili da otiđemo u jednu “crkvu Jehovinih svjedoka”, kako smo se izrazili. Imali smo namjeru propovijedati im o Isusu. Pronašli smo adresu u telefonskom imeniku i otišli smo tamo jedne nedjelje navečer. Kad smo saznali da nemaju sastanak nedjeljom navečer kao sve druge crkve, zaključili smo da oni stvarno ne vjeruju u Isusa. Na natpisu na kojem je bio napisan raspored sastanaka vidjeli smo da se u ponedjeljak navečer održava studij knjige. Stoga smo se vratili s našim Biblijama i noseći naše majice. Sjećamo se da smo nekoliko minuta razmišljali koju majicu obući — koja će biti dobro svjedočanstvo. Došli smo malo ranije i pristupilo nam je nekoliko braće. Bili su srdačni i prijateljski raspoloženi. Odmah smo se upustili u duboku diskusiju o Otkrivenju. Zamolili su nas da ostanemo na sastanku. Dali su nam knjigu Ujedinjeni u obožavanju, i tako smo sjeli.a Jedan brat se pomolio na početku studija.

Slušali smo pažljivo. Na kraju je rekao: “U ime Isusa Krista. Amen.” U šoku smo pogledali jedan drugoga. “Jesmo li ga dobro čuli? Molio se u Isusovo ime!” U tom trenutku kao da su nam se oči otvorile, a debele ljuske pale s njih. Ako su naša srca ispravna, sada je vrijeme da počnemo slušati. Brat je zamolio da svi otvorimo 21. poglavlje knjige Ujedinjeni u obožavanju, u kojem se govori o Isusu i o tome da nikako ne budemo dio svijeta. Nije moglo biti boljeg studija kojem smo mogli prisustvovati. Radilo se o Isusovom životu i službi, posljednjim danima i neutralnosti. Čuli smo kako mlađe osobe komentiraju mnoge misli koje mi nikada nismo čuli. I onda opet, na kraju sastanka, brat se molio u Isusovo ime!

Počinjemo se duhovno hraniti

Ušli smo u dvoranu žeđajući za istinom, a tu smo je i našli, nikada nije bila predaleko. Otišli smo iz dvorane znajući da smo se duhovno nahranili i više nikada nismo nogom stupili u neku crkvu. Sljedeće večeri, dok smo prali svoje rublje u praonici, uz automat za piće zapazili smo veliku hrpu časopisa Kula stražara i Probudite se! — najmanje 150 njih. Prije ih nikada ne bismo čitali, ali sada smo ih pokupili jer su nas zanimale mnoge teme.

Jedan članak postavio je pitanje: “Vjeruješ li u Trojstvo?” Drugi: “Da li zaista postoji pakao?” U jednom Probudite se! bio je članak o likovima. Te večeri Steve je pročitao članak o Trojstvu, puno je istraživao, potražio sve biblijske citate i probudio Scotta u 12.30 u noći zbog onoga što je saznao. Sljedećeg dana, u srijedu, nakon posla, Steve je pročitao članak o paklu. Tamo se razmatrao Ivan 11:11, gdje je Isus rekao da Lazar spava. Kad je Steve vidio Scotta, rekao je: “Moja Biblija ne uči da postoji ognjeni pakao.” Nakon što smo pročitali Probudite se! o likovima i različitim oblicima križeva, bacili smo svoje stvari na kamion za smeće i gledali kako ih odvozi. Pogledali smo jedan drugoga, potvrdno smo kimnuli glavom i nasmiješili se. Znali smo da smo našli nešto vrlo posebno — istinu.

Sljedećeg dana došle su dvije kutije. U njima je bilo 5 000 traktata u kojima je pisalo da ćeš, ako se ne pokaješ, ići u pakao. Sada smo znali da mnogi od ovih traktata nisu bili u skladu s biblijskom naukom. Pomalo zbunjeni, ponovo smo otišli na studij knjige u ponedjeljak navečer i donijeli mnoge naše traktate. Pitali smo: “Da li je ovaj u redu?” Jedne noći ispitali smo svaki traktat. Uskoro je na podu ležala hrpa traktata; niti jedan jedini nije udovoljavao biblijskoj nauci. Riješili smo se svih traktata. Znali smo da naša novopronađena vjera znači život za nas i za one kojima propovijedamo. Željeli smo imati mir kako bismo proučavali Bibliju bez ikakve smetnje.

Preselili smo se na Aljasku. Tamo smo na našem prvom sastanku pitali jednog starješinu da li bi htio svaki dan proučavati s nama. Mislim da su nas čuli svi prisutni. Lijepo smo napredovali, završili smo knjigu Vječno živjeti i željeli smo se krstiti na jednom od dvodnevnih pokrajinskih sastanaka.* No morali smo malo pričekati. Naš cilj bila je pionirska služba. Neočekivano nam se razbolio otac pa smo se morali vratiti na Floridu kako bismo mu pomagali.

Napredujemo prema duhovnoj zrelosti

Na Floridi smo lijepo napredovali, dovršili smo knjigu Ujedinjeni u obožavanju, a zatim smo se 1987. krstili. Prošlo je 11 mjeseci otkako smo započeli. Odmah smo postali pomoćni pioniri na šest mjeseci, a nakon toga opći pioniri. Samo godinu i pol kasnije, obojica smo bili imenovani za sluge pomoćnike. Dvije godine nakon krštenja, počeli smo služiti u bruklinskom Betelu, gdje Scott još i danas služi i gdje već dvije godine uči kineski. Steve sada služi u Moskvi (Rusija) kao opći pionir. Obojica smo ustanovili da su istina i potraga za njom bile baš kao što se opisuje u Pričama Salamunovim 2:1-5: “Sine moj, ako primiš riječi moje, i zapovijesti moje sahraniš kod sebe, da pazi uho tvoje na mudrost, i prigneš srce svoje k razumu, ako prizoveš mudrost, i k razumu podigneš glas svoj, ako ga ustražiš kao srebro, i kao sakriveno blago ako dobro ustražiš; tada ćeš razumjeti strah Gospodinov, i poznanje Božije naći ćeš.”

Kako je Steve završio u Moskvi

Živeći u New Yorku, gdje bi poznavanje još jednog jezika učinilo djelo propovijedanja interesantnijim — i razmišljajući da će Jehova možda uskoro otvoriti vrata u Rusiju — odlučio sam početi s učenjem ruskog. U to vrijeme, dok sam služio u bruklinskom Betelu, počeo sam odlaziti na ruski studij knjige. Bila je samo jedna ruska grupa studija knjige, koja se sastajala petkom. Kako je vrijeme prolazilo, počeo sam sve više surađivati s ruskom grupom. Priključio sam im se u propovjedničkoj djelatnosti, što je bilo vrlo ugodno zbog toga što su Rusi srdačni. Pisao sam Službenom odjelu moleći ih da me prebace u rusku grupu. Bio sam radostan kad su pristali.

Jednog dana prilikom jutarnjeg obožavanja u Betelu, predsjednik Watch Tower Bible and Tract Societya, Milton G. Henschel, rekao je obitelji da ćemo imati specijalan izvještaj. Zatim je objavio da su Jehovini svjedoci zakonski priznati u Rusiji i da će naša braća sada uživati slobodu obožavanja. Mislim da nitko u Betelu neće zaboraviti radost koju smo osjećali tog jutra zbog tako divne vijesti. U tom trenutku sam razmišljao kako bi bila velika prednost biti dio tog ogromnog novog područja.

Počeo sam se dopisivati s jednim bratom iz Rusije po imenu Volođa koji živi u Krasnodaru u Rusiji. Pozvao me da posjetim Rusiju. Tako sam u lipnju 1992. spakirao svoje torbe i krenuo na put u Moskvu. Kad sam stigao, bilo mi je tako drago što sam vidio da me brat Volođa čeka na aerodromu. Odsjeo sam kod brata Stefana Levinskog — koji je 45 godina u istini. On je bio prvi Svjedok kojeg sam sreo u Moskvi i proveo je mnoge godine u zatvoru zbog svog stava za istinu. Gostoljubivost braće bila je zaista divna.

I tako sam se našao u Moskvi, bez velikog poznavanja jezika. U to vrijeme bile su samo četiri skupštine i izgledalo je da poznajemo svu braću. Nakon što sam došao, svoje sam vize uspio produžiti poslije puno pokušaja i pogrešaka. Sada mogu s vremena na vrijeme raditi kako bih pokrio svoje troškove. Najveća poteškoća koju sam imao bila je naučiti ruski dovoljno dobro da bih mogao komunicirati i duhovno se hraniti na sastancima. To je išlo sporo, i naravno, još uvijek radim na tome.

Imao sam prednost da prisustvujem mnogim kongresima i da budem svjedok zapanjujućeg porasta i rekordnih brojeva krštenja. Vidjeti čistu revnost naše ovdašnje braće iskustvo je koje silno jača vjeru. Ne bih to mijenjao ni za što. Mnoga braća i sestre koje sam upoznao a koji su još proučavali ili su tek bili kršteni kad sam došao, sada služe kao punovremeni pioniri ili sluge pomoćnici ili kao betelski radnici u Solnečnoji, blizu St. Petersburga u Rusiji.

U skupštinu u koju ja idem svake nedjelje nagura se oko 530 osoba, a svakog mjeseca u prosjeku imamo 12 novih nekrštenih objavitelja. Prilikom zadnjeg brojanja bilo je 380 objavitelja, 3 starješine i 7 slugu pomoćnika. Naša skupština izvještava preko 486 biblijskih studija na domu. U veljači 1995. imao sam prednost da posjetim naših 29 studija knjige kako bih im održao službeni govor. Posjećivao sam četiri grupe tjedno. Također smo prije svakog kongresa jako zaposleni s pitanjima za kandidate za krštenje. U svibnju 1995. imali smo dan posebnog sastanka na kojem se krstilo 30 osoba iz naše skupštine. Ukupno je bilo 607 krštenih i oko 10 000 prisutnih. Na oblasnom kongresu u ljeto, 24 osobe iz naše skupštine bile su među 877 krštenih! U našoj skupštini imamo 13 pionira i 3 specijalna pionira. Oni ukupno izvještavaju oko 110 studija! Trenutno imamo 132 nekrštena objavitelja.

Na našoj Spomen-svečanosti 1995. imali smo 1 012 prisutnih! Društvo je u našu skupštinu upravo poslalo jednog brata iz Poljske, Mateuša. On je diplomirao u Školi za osposobljavanje slugu i bit će od velike pomoći. Sada imamo trojicu starješina. Zato će biti formirana još jedna skupština, a naše područje — sa skoro milijun stanovnika — bit će podijeljeno na dva dijela. Svaka od te dvije skupštine imat će oko 200 objavitelja. Jedna skupština imat će dvojicu starješina, a druga jednoga. Približava nam se još jedan pokrajinski sastanak, tako da sada prelazimo pitanja sa 44 kandidata koja će tada biti spremna za krštenje. Zvuči nevjerojatno! Pravi duhovni raj! To je zadivljujuće! To je zaista Jehovina ruka na djelu. Izgleda da u ovo vrijeme njegova kočija juri Rusijom. U listopadu 1995. u Moskvi je bilo oko 40 skupština. Lako bi ih moglo biti dvostruko više kad bi bilo dovoljno starješina.

Dani naših propovijedi s buvlje pijace davna su prošlost. Scott je u bruklinskom Betelu, Steve služi kao starješina u jednoj od moskovskih skupština — obojica smo toliko zahvalna Bogu što nam je dao da ga nađemo. Molimo se da bi ga još milijuni tražili i da bi im Bog dao da ga nađu. (Ispričali Scott i Steve Davis.)

[Bilješka]

[Slika na stranici 12]

Scott

[Slika na stranici 13]

Steve

[Slika na stranici 14]

Jedna moskovska skupština ima preko 530 prisutnih svake nedjelje