100 godina filma — INTERNETSKA BIBLIOTEKA Watchtower

100 godina filma

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ FRANCUSKE

FILM nije toliko bio rezultat nekog specifičnog izuma koliko je bio vrhunac nekih 75 godina međunarodnog istraživanja i eksperimentiranja. Godine 1832. je fenakistiskop, koji je izumio Belgijanac Joseph Plateau, iz niza crteža uspješno rekonstruirao pokret. Već 1839. u Francuskoj je, zahvaljujući Josephu Niepceu i Louisu Daguerreu, realiziran fotografski postupak prenašanja stvarnosti na slike. Francuz Emile Reynaud usavršio je ovu ideju tako da je projicirao crtane transparencije koje je od 1892. do 1900. vidjelo stotine tisuća ljudi.

Značajan napredak film je doživio tek prije nešto više od 100 godina. Godine 1890. čuveni je američki izumitelj Thomas Edison, sa svojim engleskim asistentom Williamom Dicksonom, dizajnirao kameru veličine i težine jednog pijanina, a naredne godine Edison je patentirao optički aparat za pojedinačno gledanje nazvan kinetoskop. Filmove zabilježene na 35-milimetarskim perforiranim celuloidnim trakama snimalo se u prvom filmskom studiju na svijetu, Black Marii, u West Orangeu (New Jersey). Ti su filmovi prikazivali raznorazne vodviljske i cirkuske točke, točke u stilu Divljeg zapada, kao i scene iz popularnih njujorških kazališnih predstava. Prvi kinetoskopski salon otvoren je 1894. u New Yorku, a iste godine nekoliko je strojeva izvezeno u Evropu.

Premda se Edison ispočetka nije zanimao za projekcije, morao je proizvesti projektor kako bi preduhitrio svoje konkurente. Njegov je vitaskop premijerno predstavljen u travnju 1896. u New Yorku. Patentni rat koji je Edison s vremenom započeo doveo je do osnivanja jedne zaklade čiji je cilj bio stjecanje potpunog monopola nad filmskom industrijom.

Upravo je primjerak Edisonovog kinetoskopa inspirirao Augustea i Louisa Lumièrea, industrijalce iz Lyona u Francuskoj, da izume ručnu kameru koja bi ujedno mogla i fotografirati i projicirati filmove. Njihov je cinématographe (od grčkog kinema, što znači “kretanje” i graphein, što znači “prikazati”) patentiran u veljači 1895, a “službena svjetska filmska premijera održala se” 28. prosinca u pariškom Grand Caféu, 14 Boulevard des Capucines. Idućeg je dana u Grand Café nahrupilo 2 000 Parižana kako bi vidjelo to najnovije znanstveno čudo.

Uskoro su braća Lumière počela otvarati kinodvorane i slati svoje snimatelje po čitavom svijetu. U roku od nekoliko godina snimili su otprilike 1 500 filmova o čuvenim svjetskim lokacijama ili događajima, kao što je naprimjer krunjenje ruskog cara Nikolaja II.

Nijemo doba

Georges Méliès, mađioničar i vlasnik jednog pariškog kazališta, bio je zadivljen onim što je vidio. Ponudio je da otkupi cinématographe. Odgovor je po svoj prilici glasio: “Ne, cinématographe nije na prodaju. I budite mi zahvalni, mladiću, da se ne prodaje; ovaj izum nema nikakvu budućnost.” Međutim, nepokolebljivi je Méliès počeo snimati opremom koju je dopremio iz Engleske. Zahvaljujući svojim specijalnim efektima i scenarijima, Méliès je od kinematografije napravio jednu granu umjetnosti. Njegov film Le Voyage dans la lune (Put na mjesec) postigao je 1902. međunarodni uspjeh. U svom je studiju u Montreuilu, u pariškom predgrađu, snimio preko 500 filmova — od kojih su mnogi bili rukom bojani.

Već oko 1910. francuski su filmovi činili 70 posto svjetskog filmskog izvoza. Prvenstveni razlog bio je taj što su braća Pathé, čiji je cilj bio da kino postane “kazalište, novine i škola sutrašnjice”, od kinematografije napravila industriju.

Charlie Chaplin, Douglas Fairbanks, David W. Griffith i Mary Pickford osnovali su 1919. United Artists kako bi stali na kraj komercijalnoj hegemoniji zaklade. Griffithov film Rođenje nacije postao je 1915. prvi holivudski hit. Kada se počeo prikazivati, ovaj je krajnje kontroverzni film o američkom građanskom ratu zbog svoje rasističke teme doveo do nemira, pa čak i do pogibije nekoliko ljudi. No film je postigao ogroman uspjeh, tako da ga je vidjelo više od 100 milijuna ljudi, zahvaljujući čemu je postao jedan od najprofitabilnijih filmova u povijesti.

Nakon prvog svjetskog rata, filmovi su “čitavoj Americi predstavili svijet noćnih lokala, društvenih klubova, ilegalnih točionica pića te njihovu moralnu raskalašenost”. Strani filmovi gotovo su nestali s američkog platna, dok su američki filmovi pokrivali 60 do 90 posto programa u ostalim dijelovima svijeta. Film se koristilo kao sredstvo kojim se veličalo američki način života i američke proizvode. Istovremeno je novostvoreni “sustav zvijezda” načinio prava božanstva od ljudi poput Rudolpha Valentina, Mary Pickford i Douglasa Fairbanksa.

Zvuk i boja

“Hej, mama, slušaj ovo!” Tim je riječima Al Jolson 1927. u Pjevaču jazza okončao zlatno doba nijemog filma i predstavio svijetu zvučni film. Od samog početka filma eksperimentiralo se sa sinkroniziranim fonografskim pločama, no sve do ‘20-ih, do pojave elektronskog snimanja i elektronskih pojačala, nije se postiglo adekvatan zvuk. Njegovo uvođenje nije išlo glatko.

Boja je ispočetka dospjela na film zahvaljujući ručnom bojanju. Kasnije su se počele koristiti matrice. Filmove se bojalo zato što nije postojao neki efikasni postupak za izradu filma u boji. Raznorazne metode bojanja koristile su se sve do uspjeha Technicolora s njegovim trobojnim postupkom godine 1935. No film u boji postao je velik komercijalni hit tek nakon ogromnog uspjeha Zameo ih vjetar godine 1939.

Ratna propaganda

Tijekom ekonomske krize ‘30-ih godina film je služio kao “opijum masa”. No kako se svijet približavao ratu, zadatak filma postao je manipuliranje ljudima i vršenje propagande. Mussolini je film nazvao “l’arma più forte”, ili “najjačim oružjem”, dok je pod Hitlerom film postao predstavnik nacionalsocijalizma, s prvenstvenim ciljem indoktriniranja mladeži. Filmovi kao što su Der Triumph des Willens (Trijumf volje) i Olympia uspjeli su od nacističkih vođa učiniti božanstva. Film Jud Süss (Židov Süss) propagirao je pak antisemitizam. A u Britaniji je Henry V Laurencea Oliviera služio kao moralni stimulans u pripremama za dan D i za gubitke koji su trebali uslijediti.

Kriza

Kada su nakon drugog svjetskog rata televizori postali dostupni širem krugu ljudi, oni su, umjesto da idu u kino, ostajali kod svojih kuća. U Sjedinjenim Državama je naglo pala posjećenost kinodvorana, smanjivši se upola u roku od samo deset godina. Moralo se zatvoriti na tisuće kinodvorana, a filmska produkcija smanjila se za trećinu, unatoč uvođenju filmova na širokom platnu i usmjerenim stereozvukom ‘50-ih godina. Hit produkcije vrijedne mnogo milijuna dolara, poput Deset zapovijedi (1956) Cecila B. de Millea, napravljene su u pokušaju da se pretekne ovog konkurenta. Evropska kinematografija također je doživjela drastičan pad posjećenosti.

Utjecaj na društvo

Kinematografija je nazvana ogledalom društva. Ustvari, mnogi su filmovi ‘70-ih godina prikazali “nemir, nezadovoljstvo, razočaranost, tjeskobu, paranoju” tog vremena, kao što se može i vidjeti u preporodu filmova strave i užasa te u “dosad neviđenoj opsjednutosti sotonizmom i okultizmom”. Filmovi katastrofe služili su kao svojevrsno “rasterećenje od katastrofa u stvarnom životu” (World Cinema—A Short History). S druge strane, u ‘80-ima je došlo do nečeg što je jedan francuski novinar nazvao “smišljenim pokušajem da se perverzija učini normalnom”. Od filmova koji su 1983. bili prikazani na filmskom festivalu u Cannesu, polovini je tema bila homoseksualnost ili incest. Nasilje je postalo lajtmotiv, ili misao vodilja, suvremenih filmova. Godine 1992. 66 posto holivudskih filmova sadržavalo je scene nasilja. I dok je nasilje nekada, općenito govoreći, imalo svoju svrhu, danas je ono potpuno bezrazložno.

Kakve su bile posljedice prikazivanja takvih scena? Kada je u listopadu 1994. u Parizu jedan mladi bračni par, koji ranije nije bio kažnjavan, podivljao ubivši 4 ljudi, s tim je direktno bio povezan film Rođeni ubojice, u kojem jedan bračni par ubija 52 ljudi. Sociolozi sve više izražavaju zabrinutost u pogledu utjecaja koje nasilje vrši — naročito na mlade, kojima takvi prizori služe kao uzori ponašanja. Naravno, ne veličaju svi filmovi nasilje ili nemoral. Noviji filmovi poput Kralja lavova potukli su ranije rekorde gledanosti.

Kada su ga pariške novine Le Monde upitale kako je u proteklih 100 godina kinematografija djelovala na društvo, jedan je ugledni filmaš i glumac odgovorio da je kinematografija, mada je “veličala rat, prikazivala gangstere u romantičnom svjetlu, nudila naivna rješenja i licemjerne otrcane fraze, budila lažna očekivanja i unapređivala obožavanje bogatstva, imovine, isprazne tjelesne ljepote i čitavog niza drugih nerealističnih i bezvrijednih ciljeva”, ipak milijunima ljudi pružila željeni bijeg od grube realnosti svakodnevnog života.

Kada se ugase svjetla i filmsko platno oživi, katkada još uvijek znamo osjetiti čaroliju koja je toliko opčarala ljude prije više od 100 godina.

[Okvir/slika na stranici 21]

“Foto-drama stvaranja”

Do kraja 1914. približno je devet milijuna ljudi u Australiji, Evropi, na Novom Zelandu i u Sjevernoj Americi besplatno vidjelo prezentaciju “Foto-drame stvaranja” Društva Watch Tower. Osmosatni četverodijelni program sastojao se od filmova i dijapozitiva, sinkroniziranih glasom i muzikom. I dijapozitivi i filmovi bili su rukom bojani. Svrha “Foto-drame” bila je “izgraditi cijenjenje za Bibliju i Božji naum koji je u njoj opisan”. U najzanimljivije detalje spadalo je otvaranje cvijeta i izlazak pileta iz jajeta, što je na filmu zabilježeno tehnikom stop trika.

[Slika na stranici 19]

“Cinématographe Lumière”, patentiran u veljači 1895.

[Zahvala]

[Zahvala na stranici 19]