Što kaže Biblija?
Trebate li se bojati mrtvih?
NAČNETE li temu mrtvih, mnogi izbjegavaju bilo kakav daljnji razgovor o tome. No neki ne samo da osjećaju nelagodu zbog te teme; njih obuzima strah. Stoga nije neobično što u kulturama diljem svijeta nailazimo na običaje i obrede koji imaju veze sa strahom od mrtvih. Naprimjer, razmotrimo običaje koji su ustaljeni u supsaharskoj Africi.
Jedna žena iz jednog zapadnoafričkog grada živo se sjeća što se dogodilo nakon što je preminuo jedan član njene obitelji. Ona priča: “Jedna rođakinja redovito bi pripremala tanjur hrane za pokojnika i brižno ga stavljala u njegovu sobu. Kada je nije bilo u blizini, znala sam otići tamo i pojesti tu hranu. Kada bi se rođakinja vratila, bila je jako sretna! Vjerovala je da je pokojnik pojeo te poslastice. To je potrajalo neko vrijeme sve dok se nisam razboljela. Izgubila sam apetit, pa nisam mogla ništa jesti. To me dovelo do panike! Mnogi moji rođaci došli su do zaključka da moju bolest uzrokuje naš pokojni rođak. Mora da je ljut na nekoga u obitelji, mislili su.”
U tom istom gradu, ako jedna obitelj ima blizance i jedan od njih umre, nitko u tom domu ne smije govoriti o pokojniku. Upita li tko za blizanca koji je preminuo, obitelj će po običaju odgovoriti: “Otišao je, ili otišla je, kupiti sol.” Oni čvrsto vjeruju da će preživjeli blizanac izgubiti život ako se kaže istina.
Zatim, predočite si sljedeću situaciju: Preminuo je muškarac koji je imao tri žene. Dan nakon njegovog pogreba za te tri žene šije se posebna bijela odjeća. Istovremeno se nedaleko od kuće gradi jedan poseban objekt od drva i slame u kojem će se te žene kupati i odijevati u bijele odore. Osim njih i žene koja im je dodijeljena da im pomaže, nitko ne smije onamo ući. Po izlasku iz te specijalne kupaonice, lice tih žena prekriva se velom. Žene također nose sebe, ogrlicu od konopca koja služi za “zaštitu”. To ceremonijalno pranje obavlja se svakog petka i ponedjeljka u narednih 100 dana. Za to vrijeme ne smiju ništa izravno uzeti od muškarca. Ako im muškarac želi nešto dati, onda to mora prvo staviti na pod ili na stol. Potom će žena to podignuti. Nitko ne smije sjediti na krevetu tih žena niti spavati u njemu. Kad god izađu iz kuće, svaka od njih mora sa sobom nositi jedan poseban štap. Smatraju da ih njihov pokojnik neće napasti ako imaju taj štap. One vjeruju da bi se njihov pokojni suprug mogao razgnjeviti i nauditi im ne budu li se držale gore navedenih uputstava.
Takva iskustva uvriježena su u tom dijelu svijeta. Međutim, običaji te vrste ne postoje samo u Africi.
Strah od mrtvih diljem svijeta
Jedna enciklopedija, Encarta, navodi o tome kako mnogi narodi gledaju na svoje mrtve pretke: “Vjeruje se da su preminuli rođaci (...) postali moćna duhovna bića odnosno, što je pak rjeđe, da su dobili status bogova. [Ta predodžba] zasniva se na vjerovanju da preci čine aktivne članove društva, koji su još uvijek zainteresirani za ono što se događa s njihovim živim rođacima. Pronađeni su brojni dokazi o tome u zapadnoafričkim zajednicama (...), u području Polinezije i Melanezije (Dobo i Manus), kod nekoliko indoevropskih naroda (stari Skandinavci i Germani), a naročito u Kini i Japanu. Općenito govoreći, vjeruje se da preci imaju velik autoritet i da imaju posebne moći kojima utječu na tok događaja odnosno nadziru dobrobit svojih živih rođaka. Zaštita obitelji jedna je od njihovih glavnih briga. Smatra se da su oni posrednici između vrhovnog boga, ili bogova, i ljudi te da mogu komunicirati sa živima posredstvom snova i time da ih opsjedaju. Prema njima se gaji stav koji je kombinacija straha i štovanja. Ako ih se zanemari, preci bi mogli uzrokovati bolest i druge nesreće. Pomirba, usrdna molba, molitva i žrtvovanje čine različite načine na koje živi mogu komunicirati sa svojim precima.”
Dakako, obitelj može potrošiti sav svoj imetak na račun straha od mrtvih. Osobe koje čvrsto vjeruju da se mrtvih treba bojati često inzistiraju na raskošnim ceremonijama za koje je potrebna hrana i piće, žive životinje za žrtvu i skupa odjeća.
No da li se preminuli rođaci ili preci uistinu nalaze u stanju zbog kojeg ih se treba bojati i štovati ih? Što kaže Božja riječ, Biblija?
Mogu li vam mrtvi nauditi?
Možda će vas zaintrigirati saznanje da se u Bibliji govori o takvim vjerovanjima. U knjizi 5. Mojsijeva spominju se običaji povezani sa strahom od mrtvih. U njoj se kaže: “Neka se ne nadje u tebe (...) ni bajač, ni koji se dogovara sa zlijem duhovima, ni opsjenar, ni koji pita mrtve. Jer je gad pred Gospodinom ko god tako čini” (5. Mojsijeva 18:10-12, naglašeno od nas).
Zapazite da je Jehova Bog osudio takve običaje. Zašto? Zato što se zasnivaju na laži. Najveća laž u vezi s mrtvima jest to da duša nastavlja živjeti nakon smrti. Naprimjer, u časopisu The Straight Path je o tome što se događa s mrtvima pisalo sljedeće: “Smrt nije ništa drugo nego odlazak duše. (...) Grob je spremište samo za tijelo, a ne i za dušu.”
Biblija se ne slaže s tim. Pročitajte sami Ezehijela 18:4: “Gle, sve su duše moje, kako duša očina tako i duša sinovlja moja je, koja duša zgriješi ona će poginuti.” Osim toga, u Božjoj riječi u Propovjedniku 9:5 otvoreno se govori o stanju mrtvih: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa.” To objašnjava zašto se hrana koja se ostavlja za mrtve ne pojede osim ako je ne pojede netko od živih.
No Biblija nas ne ostavlja bez nade u vezi s onima koji se nalaze u grobu. Oni mogu ponovno živjeti! Biblija govori o ‘uskrsnuću’ (Ivan 5:28, 29; 11:25; Djela apostolska 24:15). To će se dogoditi u vrijeme koje je Bog odredio. U međuvremenu, mrtvi leže bez svijesti u grobu, ‘zaspali’, sve dok za Boga ne nastupi vrijeme da ih ‘probudi’ (Ivan 11:11-14; Psalam 13:3).
Ljudi se općenito boje nepoznatoga. Točna spoznaja može osobu osloboditi neosnovanih praznovjerja. Biblija nam pruža istinu o stanju onih koji se nalaze u grobu. Jednostavno rečeno, mrtvih se ne trebate bojati! (Ivan 8:32).