Apel iz dubine srca
U IZDANJU Probudite se! od 8. svibnja 1996. objavljena je serija članaka na temu usvajanja. Ugodno su nas iznenadile pismene reakcije čitalaca iz čitavog svijeta. Sljedeće pismo bilo je naročito dirljivo.
“Osjećam potrebu naglasiti da su mnoge od nas koje smo dale djecu na usvajanje doista htjele zadržati djecu. Bila sam neudana tinejdžerka i još sam išla u školu. Čim su moji roditelji saznali da sam trudna, dali su mi na znanje da bih trebala više misliti na dobrobit svog djeteta nego na svoju vlastitu dobrobit i dati dijete na usvajanje. Govorili su mi da ‘djetetu treba i majka i otac’, što mu ja nisam mogla pružiti. Moji roditelji bili su protiv toga da zadržim dijete — da sam ga zadržala, ne bih više imala što tražiti u njihovom domu. Što sam mogla učiniti? Govorili su mi: ‘Mrzit ćeš svoje dijete jer si zbog njega izgubila slobodu.’
Čim se počelo uočavati da sam trudna, ispisali su me iz škole i poslali me da živim kod jedne rođakinje. Kad sam otišla od kuće, znala sam da mi tamo nema mjesta sve dok moja trudnoća ne završi i dok se ne odreknem svog djeteta.
Poslali su me u dom za neudane majke. Kada me socijalna radnica pitala jesam li sigurno odlučila dati dijete na usvajanje, znala sam da ne shvaća kako nemam drugog izbora. PA JA SAM HTJELA ZADRŽATI SVOJE DIJETE! Uvijek sam čeznula za tim da ga vidim nasmiješeno i radosno. Vašim čitaocima treba reći da se mnoge majke osjećaju onako kako sam se ja osjećala.
Nisu mi pružili nikakvu izvedivu alternativu. Tako sam učinila ono što je, kako su mi rekli, bilo ‘najbolje’ za dijete. Otada stalno živim s osjećajem duboke boli. Bojim se da moj sin možda misli da mi uopće nije bilo stalo do njega i da ga nisam željela.
Danas, kao kršćanka, u svakom slučaju cijenim biblijsko upozorenje o tome da ćemo si otežati stvari ukoliko u životu ne primjenjujemo Božju Riječ. Ona pokazuje kako su bolne i dalekosežne posljedice svjetovnog načina razmišljanja. No usvojene osobe moraju znati da to što su bile dane na usvajanje ne znači automatski da su bile neželjene. Molim vas, recite im to!”