Vjerski ratovi u Francuskoj
U NEDJELJU 1. ožujka 1562. vojvoda Guise i njegov brat Charles, kardinal Lorrainea — dva lidera francuskog katolicizma — jahali su sa svojom oružanom pratnjom prema Vassyu, selu istočno od Pariza. Odlučili su stati kod crkve u Vassyu kako bi prisustvovali misi.
Najednom su čuli zvuk crkvene pjesme. Pjevanje je dolazilo iz jednog hambara gdje se nekoliko stotina protestanata okupilo povodom bogoslužja. Vojnici su silom ušli u nj. U metežu koji je nastao došlo je do međusobnog vrijeđanja i nabacivanja kamenjem. Vojnici su počeli pucati, ubijajući na desetke, a ranjavajući na stotine protestanata.
Koji su događaji doveli do tog pokolja? Kako su protestanti na to reagirali?
Povijesna pozadina
U prvoj polovici 16. stoljeća Francuska je bila napredna i poprilično naseljena zemlja. Taj ekonomski i demografski napredak bio je popraćen nastojanjima za prakticiranje jednog duhovnijeg i bratskijeg vida katolicizma. Ljudi su htjeli da crkva ne bude toliko bogata i da bude svetija. Neki pripadnici klera kao i neki učeni humanisti zahtijevali su vjerske reforme kojima bi se borilo protiv zloupotreba koje su počinjali visoki crkveni dostojanstvenici i protiv nekompetentnosti nižeg svećenstva. Jedan crkvenjak koji se borio za obnovu bio je katolički biskup Guillaume Briçonnet.
Briçonnet je u svojoj biskupiji Meaux poticao sve ljude na čitanje Pisama. Čak je financirao novi prijevod Kršćanskih grčkih pisama na francuski. Uskoro se na njega sručio gnjev Teološkog fakulteta Sorbone u Parizu, čuvara ortodoksnog katoličanstva, stavši na put njegovoj djelatnosti. No biskupa je štitio Franjo I, kralj Francuske od 1515. do 1547. U to je vrijeme kralj bio naklonjen reformi.
No Franjo I je tolerirao kritiku crkve samo dotle dok ona nije ugrožavala javni red i državno jedinstvo. Godine 1534. protestantski su ekstremisti povješali plakate kojima su katoličku misu osudili kao idolopoklonstvo, a jedan su plakat čak zakucali na vrata kraljeve spavaće sobe. Zbog toga je Franjo I potpuno promijenio stav i otpočeo žestoku ugnjetavačku kampanju.
Brutalno ugnjetavanje
Protestante se ubrzo počelo spaljivati na stupovima. Mnogi humanisti, njihovi simpatizeri i sljedbenici protestantizma koji je bio u povojima pobjegli su iz zemlje. Vlasti su počele cenzurirati knjige, kontrolirati učitelje, izdavače i štampare.
Valdenze je dočekala sva sila službenog protivljenja. Oni su bili manjinska grupa pobornika Biblije koji su živjeli u siromašnim selima na jugoistoku zemlje. Neki su bili spaljeni na stupu, na stotine ih je bilo poubijano, a 20-ak njihovih sela bilo je poharano. (Pogledajte okvir na 6. stranici.)
Budući da je postojala svijest o nužnosti reforme unutar crkve, u prosincu 1545. u Trentu (Italija) organiziran je koncil katoličkih biskupa. Kada je 1563. koncil zaključio rad, prema The Cambridge Modern History, njegov “glavni cilj (...) bio je ukrijepiti ruke onima koji su čvrsto odlučili iskorijeniti protestantizam”.
Predigra rata
Budući da im je dodijalo čekati promjene, mnogi su članovi pokreta za reformu Katoličke crkve prešli na stranu protestantizma. Oko 1560. brojni su se francuski aristokrati i njihovi pristaše pridružili hugenotima, kako se prozvalo protestante. Hugenoti su postajali sve otvoreniji. Njihova javna okupljanja katkada su bila žarišta provokacija i antagonizma. Naprimjer, 1558. u Parizu se na tisuće njih okupljalo četiri dana za redom kako bi pjevalo psalme.
Sve to razgnjevilo je kako moćne prvake Katoličke crkve tako i katolički puk. Na poticaj kardinala Charlesa od Lorrainea, kralj Henrik II, koji je naslijedio svog oca, Franju I, proglasio je u lipnju 1559. godine Ekuenski edikt. Bilo je rečeno da je njegova svrha iskorijeniti “ozloglašenu luteransku rulju”. To je u Parizu dovelo do kampanje terora nad hugenotima.
Nekoliko tjedana kasnije Henrik II podlegao je ranama koje je dobio na jednom viteškom turniru. Njegov je sin, kralj Franjo II, pod pritiskom obitelji Guise obnovio edikt koji je predviđao smrtnu kaznu za uporne protestante. Sljedeće godine Franjo II je umro, a njegova majka Katarina Medici zavladala je umjesto njegovog desetogodišnjeg brata Karla IX. Katarinina politika izmirenja nije se sviđala Guiseima, koji su čvrsto odlučili iskorijeniti protestantizam.
Godine 1561. Katarina je organizirala zasjedanje u Poissyu, nedaleko od Pariza, na kojem su se okupili katolički i protestantski teolozi. U ediktu objavljenom u siječnju 1562. Katarina je protestantima dala slobodu da se povodom bogoslužja okupljaju izvan gradova. Katolici su se razbješnjeli! To je utrlo put onome što se dogodilo dva mjeseca kasnije — prethodno opisanom pokolju protestanata u hambaru u selu Vassyu.
Prva tri rata
Pokolj u Vassyu inicirao je prvi u nizu od osam vjerskih ratova koji su okupali Francusku u strahotama međusobnog ubijanja od 1562. pa sve do sredine 1590-ih. Premda su bila potegnuta i neka politička i socijalna pitanja, primarni motiv ipak je bila religija.
Nakon bitke kod Dreuxa u prosincu 1562, u kojoj je poginulo 6 000 ljudi, taj je prvi vjerski rat priveden kraju. Amboaški mir, koji je bio potpisan u ožujku 1563, zajamčio je hugenotskom plemstvu ograničenu slobodu vršenja vjerskih službi na određenim mjestima.
“Drugi rat buknuo je zbog strahovanja hugenota od međunarodne katoličke zavjere”, kaže The New Encyclopædia Britannica. U to je vrijeme bilo uvriježeno da katolički suci dosuđuju građanima kaznu vješanja naprosto zato što su hugenoti. Pokušaj jednog hugenota da se domogne vlasti kralja Karla IX i njegove majke Katarine godine 1567. bio je povod drugom ratu.
Nakon što su govorili o naročito krvavoj bici kod St.-Denisa, u predgrađu Pariza, povjesničari Will i Ariel Durant su napisali: “Francuska se opet pitala kakva li je to religija koja je dovela ljude do takvog krvoprolića.” Ubrzo nakon toga, u ožujku 1568, hugenotima je Lonžumoškim mirom pružena umjerena vjerska tolerancija kakvu su ranije uživali pod Amboaškim mirom.
No katolici su se našli uvrijeđeni i nisu htjeli provesti klauzule tog mira. Stoga je u rujnu 1568. izbio treći vjerski rat. Potonjim mirovnim ugovorom hugenoti su dobili još veće povlastice. Pripali su im utvrđeni gradovi, između ostalih i luka La Rochelle. Pored toga, ugledni protestantski velikaš, admiral Coligny, ušao je u sastav kraljevog vijeća. Katolici su se ponovo razbješnjeli.
Pokolj na Dan “Svetog” Bartolomeja
Oko godinu dana kasnije, 22. kolovoza 1572, Coligny je u Parizu preživio pokušaj umorstva, koji se odigrao dok je pješačio od palače Louvre do svoje kuće. Gnjevni protestanti zaprijetili su da će, ne bude li se brzo sprovela pravda, za osvetu poduzeti oštre mjere. Na privatnom su vijećanju mladi kralj Karlo IX, njegova majka Katarina Medici i nekoliko plemića odlučili ukloniti Colignya. Da bi izbjegli svaku odmazdu, usput su zapovjedili da se poubijaju svi protestanti koji su došli u Pariz da bi prisustvovali vjenčanju protestanta Henrika Navarskog i Katarinine kćeri Margarete od Valoisa.
U noći 24. kolovoza zvona crkve Saint-Germain-l’Auxerrois, nasuprot Louvreu, objavila su signal za početak pokolja. Vojvoda Guise i njegovi ljudi nagrnuli su u zgradu u kojoj je spavao Coligny. Tamo je Coligny bio ubijen i bačen kroz prozor, a tijelo mu je bilo iznakaženo. Katolički vojvoda razglasio je poruku: “Sve ih poubijajte. To je kraljeva naredba.”
Od 24. do 29. kolovoza jezivi prizori nagrđivali su ulice Pariza. Neki su tvrdili da je tok rijeke Sene bio sav crven od krvi tisuća poubijanih hugenota. Pokolji su se odigrali i u drugim gradovima. Procjene broja mrtvih variraju od 10 000 do 100 000; no većinom se slažu da se radi o barem 30 000.
“Činjenica koja je isto toliko jeziva koliko i sam pokolj”, rekao je jedan povjesničar, “jest veselje koje je on izazvao.” Čuvši za taj pokolj, papa Grgur XIII naredio je da se održi zahvalna misa, a Katarini Medici poslao je svoje čestitke. Također je naručio izradu specijalne medalje kojom bi se čuvalo uspomenu na pokolj hugenota i odobrio izradu slike tog pokolja na kojoj će stajati riječi: “Papa odobrava ubojstvo Colignya.”
Nakon pokolja, Karlu IX navodno su se priviđale njegove žrtve i znao je plakati svojoj dadilji: “Kakav sam zao savjet poslušao! O, moj Bože, oprosti mi!” Umro je 1574. u svojoj 23. godini, a naslijedio ga je njegov brat Henrik III.
Nastavak vjerskih ratova
U međuvremenu su vođe katoličkog puka nahuškale puk protiv hugenota. U Toulouseu su katolički svećenici bodrili svoje sljedbenike: “Sve ih poubijajte, opljačkajte; mi smo vaši očevi. Mi ćemo vas zaštititi.” Kralj, parlamenti, namjesnici i vojskovođe postavili su primjer surovog ugnjetavanja, a katoličke su ih mase slijedile.
Međutim, hugenoti su uzvratili udarac. Dva mjeseca nakon pokolja na Dan “Svetog” Bartolomeja započeli su četvrti vjerski rat. Tamo gdje su bili brojčano jači od katolika, uništavali su kipove, raspela i oltare po katoličkim crkvama, čak su i ubijali. “Bog ne želi da se poštede niti gradovi niti ljudi”, objavio je Jean Calvin, vođa francuskog protestantizma, u svom letku Deklaracija za očuvanje prave vjere.
Uslijedila su još četiri vjerska rata. Peti je završio 1576. kada je kralj Henrik III potpisao mir kojim su hugenoti dobili potpunu slobodu vršenja vjerskih službi po čitavoj Francuskoj. Na kraju se ultrakatolički Pariz pobunio i prognao Henrika III, kojeg se smatralo suviše miroljubivim prema hugenotima. Katolici su postavili opozicijsku vladu, katoličku Svetu ligu, na čijem je čelu bio Henrik Guise.
Na koncu je u osmom ratu, ili Ratu triju Henrika, Henrik III (katolik) sklopio savez sa svojim budućim nasljednikom, Henrikom Navarskim (protestantom), protiv Henrika Guisea (katolika). Henriku III uspjelo je naručeno umorstvo Henrika Guisea, no u kolovozu 1589. samog Henrika III umorio je neki dominikanski redovnik. Tako je Henrik Navarski, koji je 17 godina ranije bio pošteđen u pokolju na Dan “Svetog” Bartolomeja, postao kralj Henrik IV.
Budući da je Henrik IV bio hugenot, Parižani mu se nisu htjeli podložiti. Katolička Sveta liga organizirala je po čitavoj zemlji pružanje oružanog otpora. Henrik je dobio nekoliko bitaka, no kada je katolicima stigla u pomoć španjolska vojska, konačno je odlučio odreći se protestantizma i prigrliti katoličku vjeru. Okrunjen 27. veljače 1594, Henrik je ušao u Pariz, gdje su ga ljudi potpuno iscrpljeni od ratova pozdravili kao kralja.
Tako su francuski vjerski ratovi privedeni kraju nakon više od 30 godina periodičkih pokolja između katolika i protestanata. Dana 13. travnja 1598. Henrik IV izdao je povijesni Nantski edikt, kojim je protestantima zajamčena sloboda savjesti i vršenja vjerskih službi. Prema papinom mišljenju, edikt je bio “nešto najgore što bi se moglo zamisliti jer se njime svakom pojedincu podarilo slobodu savjesti, što je bila najstrašnija stvar na svijetu”.
Diljem Francuske katolici su smatrali da je taj edikt izdaja Henrikovog obećanja da će podržavati njihovu vjeroispovijed. Crkva nije imala mira sve dok gotovo stoljeće nakon toga Luj XIV nije opovrgnuo Nantski edikt, pokrenuvši time još gore progone hugenota.
Posljedice ratova
Do kraja 16. stoljeća iščezlo je francusko blagostanje. Polovina kraljevstva bila je okupirana, opljačkana, porobljena pa otkupljivana ili pak razorena. Vojnici su preko svake mjere izrabljivali ljude, što je dovodilo do seljačkih pobuna. Protestantsko stanovništvo koje je bilo desetkovano smrtnim kaznama, pokoljima, progonima iz zemlje i odricanjem vjere ušlo je u 17. stoljeće brojčano smanjeno.
Po svemu sudeći, u francuskim vjerskim ratovima pobijedili su katolici. No je li Bog blagoslovio njihovu pobjedu? Očito nije. Umorni od sveg tog ubijanja u ime Boga, mnogi su Francuzi postali nereligiozni. Oni su bili prethodnici takozvane antikršćanske struje u 18. stoljeću.
[Istaknuta misao na stranici 9]
“Bog ne želi da se poštede niti gradovi niti ljudi.” To je objavio vođa francuskog protestantizma
[Okvir/slika na stranici 6]
Valdenzi su zauzeli čvrst stav — s kakvim rezultatom?
PIERRE VALDES, ili Petar Valdo, bio je bogati trgovac u Francuskoj 12. stoljeća. U to vrijeme, kada je Rimokatolička crkva namjerno držala narod u neznanju s obzirom na Bibliju, Valdo je financirao prijevod Evanđelja i drugih biblijskih knjiga na narodni jezik ljudi s jugoistoka Francuske. Zatim je ostavio svoj posao i posvetio se propovijedanju evanđelja. Ubrzo je dobio mnogo suradnika, pa je 1184. papa Lucije III izopćio njega i njegove drugove.
S vremenom se te grupe propovjednika koji su bili pobornici Biblije počelo nazivati valdenzima. Oni su zagovarali povratak vjerovanjima i običajima ranog kršćanstva. Odbacili su tradicionalne katoličke običaje i vjerovanja, između ostalog indulgencije, molitve za mrtve, čistilište, obožavanje Marije, molitve “svecima”, krštenje male djece, štovanje raspela i transsupstancijaciju. Uslijed toga valdenzi su često teško stradavali od Katoličke crkve. Povjesničar Will Durant opisuje situaciju koja je nastala kada je kralj Franjo I otpočeo kampanju protiv nekatolika:
“Kardinal De Tournon je, tvrdeći da su valdenzi skovali izdajničku zavjeru protiv vlade, nagovorio bolesnog, kolebljivog kralja da potpiše dekret (1. siječnja 1545) po kojem bi trebalo poubijati sve valdenze koje bi se proglasilo krivima za herezu. (...) U roku od tjedan dana (12-18. travnja) nekoliko je sela bilo spaljeno do temelja; u jednom od njih poubijano je 800 muškaraca, žena i djece; za dva mjeseca ubijeno je 3 000 ljudi, potpuno razoreno dvadeset i dva sela, a 700 muškaraca poslano na galije. Dvadeset i pet prestravljenih žena koje su potražile utočište u jednoj pećini ugušilo se zbog vatre podmetnute na njenom ulazu.”
O tim povijesnim događajima Durant je komentirao: “Ta progonstva bila su najveći promašaj vladavine Franje I.” No kako je to djelovalo na one koji su uočili nepokolebljivost valdenza u progonstvima koje je kralj odobrio? Durant je napisao: “Hrabrost tih mučenika dala je dostojanstvo i uzvišenost njihovim idealima; to mora da je impresioniralo i onespokojilo tisuće promatrača kojima možda nikada ne bi palo na pamet da promijene vjeru u kojoj su se rodili da nije bilo tih spektakularnih smaknuća.”
[Slika na stranici 5]
Pokolj u Vassyu inicirao je vjerske ratove
[Zahvala]
Bibliothèque Nationale, Pariz
[Slika na stranici 7]
Pokolj na Dan “Svetog” Bartolomeja, kada su katolici poubijali na tisuće protestanata
[Zahvala]
Fotografija Musée cantonal des Beaux-Arts, Lausanne
[Slike na stranici 8]
Protestanti su ubijali katolike i uništavali crkveno vlasništvo (gore i dolje)
[Zahvale]
Bibliothèque Nationale, Pariz
Bibliothèque Nationale, Pariz