Mi smo nerazdvojni prijatelji

TRACY, desetogodišnja ženka crnog retriver labradora, moj je pas vodič. Zahvaljujući njoj, mogu se poprilično normalno kretati. Ona mi također pravi društvo i pruža utjehu. Stoga nije začuđujuće da sam je jako zavoljela i da smo nerazdvojni prijatelji.

Ponekad, nenamjerno, ljudi zakažu na način na koji Tracy nikad ne zakaže. Naprimjer, jednog sam dana ostavila Tracy kod kuće i šetala s prijateljicom. Veselo smo razgovarale kad sam se odjednom našla na zemlji. Moja je prijateljica zaboravila da sam slijepa i nije me upozorila na rub pločnika. To se ne bi dogodilo da je Tracy bila uza me.

Jednom mi je Tracy uistinu spasila život. Išla sam ulicom kad je odjednom neki kamion počeo nekontrolirano skretati prema meni. Čula sam mu motor, ali nisam, naravno, mogla vidjeti u kojem se smjeru kreće. Tracy je uočila i shvatila da se radi o opasnoj situaciji i brzo me povukla na sigurno.

Slijepa, a ipak vidim

Rodila sam se 1944. na jugu Švedske, a slijepa sam od rođenja. Poslali su me u internat za slijepu djecu, gdje sam naučila čitati i pisati na Brailleovom pismu. Glazba je postala važan dio mog života, naročito sviranje klavira. Nakon što sam maturirala, nastavila sam studirati jezike i glazbu na Sveučilištu u Göteborgu.

Međutim, moj se život zauvijek promijenio kad je dvoje Jehovinih svjedoka došlo na moja vrata u studentskom domu. Uskoro sam počela posjećivati sastanke Svjedoka i čak sam počela prenositi drugima ono što sam učila. Godine 1977. simbolizirala sam svoje predanje Jehovi Bogu krštenjem u vodi. Iako sam fizički slijepa, proučavanjem Božje Riječi dobila sam nešto što je od nenadmašne vrijednosti — duhovni vid.

Danas smatram da sam u puno boljem položaju nego oni koji fizički mogu vidjeti, ali su duhovno slijepi. (Usporedite Ivana 9:39-41.) Radosna sam što u mislima imam jasnu viziju Božjeg novog svijeta u kojem će, prema njegovom obećanju, oči slijepih progledati — da, u kojem će sve fizičke slabosti biti izliječene i u kojem će čak i mrtvi biti uskrsnuti! (Psalam 146:8; Izaija 35:5, 6; Djela apostolska 24:15).

Iako sam neudata i fizički slijepa, vrlo dobro se snalazim s Tracy kao sa svojim vjernim pratiocem. Dozvolite mi da vam opišem kako mi pomaže da se bavim svojim svjetovnim poslom i obavljam svoju propovjedničku službu kao Jehovin svjedok (Matej 24:14; Djela apostolska 20:20; Jevrejima 10:25). Ali, prije svega, još nešto o samoj Tracy.

Odabrana za posebnu obuku

Kad je Tracy imala samo osam mjeseci, testirali su je da bi se vidjelo da li bi bila sposobna za psa vodiča. Pokazala se psom koji je miran, kojeg se lako može učiti i koji se ne da lako uplašiti iznenadnom snažnom bukom. Zato su je nakon toga na neko vrijeme smjestili kod jedne obitelji kako bi naučila što je normalan obiteljski život. Kasnije, kad je bila dovoljno odrasla, poslali su je u školu za obuku pasa vodiča.

U ovoj školi Tracy je naučila činiti ono što se zahtijeva od psa vodiča, naime, da pomaže svom budućem gospodaru pronaći vrata, stepenice, dvorišna vrata i puteljke. Naučila je i kako se kretati zakrčenim pločnicima i kako prelaziti ulice. Također su je naučili da se zaustavlja na rubu pločnika, da poštuje prometne signale i da zaobiđe opasne prepreke. Nakon otprilike pet mjeseci obuke, bila je spremna za rad. Tada sam upoznala Tracy.

Što Tracy za mene čini

Svakog jutra Tracy me digne iz kreveta da bih je nahranila. Potom se spremamo za posao. Moj ured je oko 20 minuta hoda od našeg stana. Ja, naravno, poznajem put, ali Tracyin je zadatak da mi pomogne da stignem do posla bez zaletavanja u vozila, ljude, stupove za rasvjetu ili bilo što drugo. Kad stignemo, ona legne ispod mog radnog stola. Potom, za vrijeme pauze za ručak, obično odemo u šetnju.

Uvečer, kad se vratim s posla kući, započinje naš najbolji dio dana. Tada me Tracy vodi u službu propovijedanja od kuće do kuće i do domova onih s kojima vodim biblijski studij. Mnogi se ljudi prema njoj ponašaju prijateljski, gladeći je i grleći, a ponekad mi daju i neku poslasticu za nju. Svakog tjedna posjećujemo i kršćanske sastanke. Nakon sastanka djeca vole pozdraviti i grliti Tracy što njoj pričinjava veliko zadovoljstvo.

Shvaćam da je Tracy samo pas i da će jednog dana uginuti. To znači da ću na kraju morati nabaviti drugog psa vodiča. Ali, u međuvremenu, nas dvije smo tim i potrebne smo jedna drugoj. Kad Tracy nije u blizini, postanem poprilično nesigurna u sebe, a ona postane nervozna i nemirna kad me ne može voditi.

Potreba za razumijevanjem

Iznenađujuće je da nas ponekad ljudi pokušavaju rastaviti. Oni smatraju da je Tracy samo običan pas ili kućni ljubimac i ne razumiju duboku vezu koja postoji između nas. Ti ljudi trebaju razumjeti da je Tracy meni isto što i invalidska kolica paraliziranoj osobi. Razdvojiti nas isto je što i oduzeti mi oči.

Što drugi bolje razumiju vezu između mene i Tracy, manje će biti problema. Invalidska kolica, naprimjer, spremno se prihvaćaju, ali, nažalost, ne uvijek i pas vodič. Neki se ljudi boje pasa ili ih jednostavno ne vole.

Ono što se nalazi u brošuri o psima vodičima, koju je objavilo Švedsko udruženje za osobe oštećenog vida, od velike je pomoći. Tamo stoji: “Pas vodič je pokretna pomoć za osobe oštećenog vida. Da, on je i više od toga. On je živa pomoć. (...) To je prijatelj koji vas nikada neće iznevjeriti.”

Doista, Tracy mi služi kao oči u tami te mi pomaže živjeti normalnim životom, koliko je to sada najviše moguće. Ipak, uvjerena sam da ću uskoro, u Božjem obećanom novom svijetu, moći vidjeti sva zadivljujuća čuda stvaranja. Zbog toga sam sada odlučna da zadržim svoj duhovni vid.

I tako, dok Tracy drži glavu u mom krilu, ona i ja možemo sada poslušati snimku posljednjeg izdanja Kule stražare. (Ispričala Anne-Marie Evaldsson.)