Govorio je uhu malog djeteta

JEDNOG dana, dok sam bila mala, jedan je gospodin posjetio naš dom u Coeburnu, Virginia (SAD), i dok je razgovarao s mojim ocem, njegov je pratilac pričao sa mnom kako bi me zabavio. Riječima je predočio rajsku Zemlju, na kojoj bih se mogla igrati s divljim životinjama koje mi ne bi naudile (Izaija 11:6-9). Objasnio mi je da čak ne bih morala umrijeti već bih mogla zauvijek živjeti upravo ovdje na Zemlji. Budućnost se doimala prekrasnom! Duboko me se dojmilo to što je taj čovjek rekao o životu na Zemlji (Izaija 25:8; Otkrivenje 21:3, 4).

Duhovna čežnja

Budući da su imali puno bračnih problema, moji su se roditelji nakon nekoliko godina razveli, a ja sam otišla živjeti s majkom. Ona se uopće nije zanimala za religiju. Tako sam sama znala nedjeljom ići na vjeronauk u bilo koju crkvu do koje bih mogla dopješačiti od naše kuće. Majka se ubrzo ponovo udala, pa smo se s mojim očuhom preselili u Indianu. No ipak sam se svakog ljeta vraćala u Virginiu da bih obišla svog oca.

Otac je ubrzo nakon razvoda postao mormon, pa se trudio da i ja prihvatim njegovu novu religiju. Krstio me je u ljetu 1960, kad mi je bilo osam godina. No ipak sam, kada bih boravila u Indiani, odlazila u bilo koju crkvu u blizini naše kuće. Sve su one naučavale da ćemo ići na nebo ako budemo dobri, a ako budemo zli, da ćemo ići u pakao, gdje ćemo biti mučeni. Misleći da nitko ne bi razumio moja razmišljanja o tome kako bih radije živjela na Zemlji nego na nebu, nikad nikome nisam o tome pričala.

Kad mi je bilo 11 godina, otac se preselio u Oregon. Bila sam sva izgubljena i veoma ogorčena. Moj je očuh bio ateist i alkoholičar te me maltretirao zbog moje vjere. Nazivao me je Mala Svetica, a kad bih počela plakati, znao bi reći: “Zašto sad ne pozoveš svog Boga u pomoć?” Kod kuće po svemu sudeći nitko nije mario za Boga. Bile su to mračne, teške godine. Proživljavala sam tjelesno, verbalno i seksualno zlostavljanje. Tješili su me razgovori s Bogom, jer sam često osjećala da jedino on mari za mene.

Majka je napustila mog očuha, pa je prestalo i zlostavljanje. Međutim, bile smo u velikoj oskudici i mama je jedva sastavljala kraj s krajem. Kad mi je bilo 13 godina, vratile smo se u Virginiu da bismo obišle moju tetu. Ona je bila jedna draga, iskrena baptistkinja. Jako sam je voljela. Kad me pozvala da pođem s njom u crkvu, pristala sam. Čak je i mama pošla s nama i sjećam se da mi je bilo predivno dok sam bila tamo sa svojom obitelji. Kako se bližio kraj naše posjete, hvatao me strah od povratka kući. Bojala sam se da ću se uplesti u nemoral ako se vratim kući. Zato sam preklinjala tetu da me primi k sebi, a majka mi je dopustila da ostanem.

Teta mi je kupila prijevod Biblije King James. Veoma sam se ponosila njime i svake sam ga večeri pomalo čitala. U posljednjem poglavlju Biblije pročitala sam da “ako ko dometne ovome, Bog će nametnuti na njega zla napisana u knjizi ovoj” (Otkrivenje 22:18, 19). Pa sam pomislila: ‘Kako mogu vjerovati da Mormonova knjiga spada u sveta Pisma?’ Zato sam odlučila prijeći u baptiste.

Premda znam da je oca pogodilo to što sam mu pisala i saopćila mu svoju odluku, njegov jedini komentar bio je da mu je drago što idem u crkvu. Često sam pratila našeg baptističkog propovjednika kada je posjećivao ljude u njihovim domovima da bi ih pozvao na naše revivalističke sastanke u šatoru. Mislila sam da vršim Božju volju time što posjećujem ljude u njihovim domovima i razgovaram s njima onako kako je to Isus činio.

Pa ipak, još mi uvijek nije dala mira moja želja za životom u zemaljskom raju, a ne na nebu. No tada sam pročitala sljedeći biblijski odlomak koji me ispunio nadom: “Ištite, i daće vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvoriće vam se. Jer svaki koji ište, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvoriće mu se” (Matej 7:7, 8).

Udaja i obitelj

Iduće godine vratila sam se u Indianu da bih živjela s majkom. Već s 15 godina bila sam udana, trudna i autobusom sam putovala na jug Kalifornije. Slabo sam poznavala obitelj svog supruga, no htjela sam da me prihvati. Oni su bili pentekostalci i suprugova mi je sestra pričala o daru govorenja jezicima. Zato sam se jedne večeri, kad sam išla s njima na njihov molitveni sastanak, molila da mi bude dano govoriti jezicima.

Tokom sastanka najednom me obuzeo neki čudan osjećaj. Sva sam se počela tresti i počela sam nekontrolirano brbljati. Propovjednik je povikao da me obuzima duh i počeo me tapšati po leđima. Poslije su me svi grlili i govorili mi kako je predivno to što me Bog upotrijebio na takav način. No ja sam se osjećala zbunjeno i uplašeno. Nisam imala pojma što sam govorila.

Nedugo nakon toga došlo je do komplikacija pri porodu našeg prvog djeteta. Crkveni pastor rekao je mom suprugu da mi Bog povećava porođajne bolove zato što on nije kršćanin. Suprug je došao k meni suznih očiju i rekao da će se krstiti ako ja smatram da bi to što pomoglo. Rekla sam mu da sam sasvim sigurna da Bog ne ucjenjuje ljude da bi mu služili.

Napuštanje crkve

Jedne nedjelje pastor je nakon svoje propovijedi zatražio priloge od vjernika. Na crkvi je trebalo popraviti štetu koju je prouzročio nedavni potres. Kada se pronosilo pliticu za milodare, stavila sam sav novac koji sam imala. Izbrojavši novac, pastor je, umjesto da se zahvali crkvi, opomenuo njene članove da otvore svoje novčanike i svoje srce za taj častan cilj. Potom se još jednom pronijelo pliticu. Više nisam imala novca, pa sam ne znajući kuda bih od sramote žurno predala pliticu dalje. Pastor je ponovo brzo izbrojao novac te je, ne zahvalivši im ni ovaj put, rekao da to naprosto nije dovoljno. “Zacijelo nitko neće otići odavde dok ne sakupimo novac koji je potreban da bismo vršili Božje djelo”, rekao je.

Suprug me je čekao vani i znala sam da ga hvata nervoza. Nije bio jedini. I mene je počela hvatati nervoza zbog pastorove nezahvalnosti. Zato sam s djetetom na rukama i sva u suzama na očigled sviju izašla iz crkve. Tada sam se zaklela da nikad više neću imati posla s crkvom. Premda sam prestala ići u crkvu, nisam prestala vjerovati u Boga. I dalje sam čitala svoju Bibliju i nastojala biti dobra supruga.

Spoznavanje biblijske istine

Kad nam se rodilo drugo dijete, jedni naši prijatelji koji su se upravo selili u Texas nagovorili su svog stanodavca da nam iznajmi kuću u kojoj su živjeli. Moja prijateljica Pat rekla je na odlasku da joj jedna žena duguje novac te da će navratiti i donijeti ga. Pat me zamolila da joj ga pošaljem poštom u Texas. Nekoliko dana kasnije dvije su žene zakucale na vrata. Misleći da su donijele novac, odmah sam ih pozvala u kuću. Objasnila sam im da se Pat preselila, no da mi je rekla da će one navratiti. “Baš lijepo od Pat”, rekla je Charlene Perrin, jedna od tih dviju žena. “Stvarno nam je bilo lijepo proučavati s njom.”

“Što?” pitala sam. “Proučavati? Sigurno ste se zabunile.” Charlene je objasnila da su započele s Pat biblijski studij. Kad je saznala da se Pat preselila, Charlene me upitala da li bih ja htjela proučavati Bibliju. “Svakako”, odgovorila sam sva puna sebe. “Naučit ću vas sve što vas zanima.” Bila sam ponosna na to što sam čitala Bibliju i smatrala sam da ih mogu ohrabriti.

Charlene mi je pokazala knjigu Istina koja vodi do vječnog života, pa smo pročitale Psalam 37:9: “Istrijebiti [će se] koji čine zlo, a koji čekaju Gospodina naslijediće zemlju.” Bila sam iznenađena. Tu, u mojoj vlastitoj Bibliji, stajalo je da će ljudi naslijediti Zemlju. Potom su mi počela navirati mnoga pitanja, sva u jedan mah. Charlene se nasmiješila i rekla: “Hej, samo polako! Redom ćemo na njih odgovoriti.” Objasnila je da Bibliju treba redovito, sistematski proučavati. Odmah me pozvala da dođem u Dvoranu Kraljevstva, kako se zove mjesto gdje se sastaju Jehovini svjedoci.

Ispričala sam Charlene svoju dogodovštinu s pliticom za milodare i rekla joj da se ne želim vratiti u crkvu. Pročitala mi je Mateja 10:8, gdje stoji: “Za badava ste dobili, za badava i dajite.” Objasnila mi je da se na sastancima Jehovinih svjedoka ne pronosi plitice za milodare i da se svi prilozi daju na dobrovoljnoj bazi. Također mi je rekla da se u dvorani nalazi kutija za priloge i da osobe koje to žele mogu u nju staviti prilog. Odlučila sam dati religiji još jednu šansu.

Kroz proučavanje sam saznala zašto sam se onako nelagodno osjećala kad sam u Pentekostalnoj crkvi govorila jezicima. Rani su kršćani dobili Božji dar govorenja različitim jezicima da bi dokazali da imaju njegov sveti duh. Taj je čudesni dar ujedno ispunio praktičnu svrhu, omogućivši da biblijska istina postane dostupna ljudima iz raznih zemalja koji su se okupili na Pentekost 33. n. e. (Djela apostolska 2:5-11). Međutim, Biblija govori da će Božji dar govorenja jezicima prestati, što se očito i dogodilo nakon smrti apostolâ (1. Korinćanima 13:8). No Sotona i njegovi demoni su, želeći oslijepiti ljudima razum, prouzročili da neki ljudi nepovezano brbljaju, tako da su mnogi povjerovali da dotični imaju Božji sveti duh (2. Korinćanima 4:4).

Protivljenje obitelji

Uskoro sam razumjela što je Božji naum sa Zemljom, kao i to da ne smijem biti dio zlog svijeta (Ivan 17:16; 18:36). Također sam shvatila da moram prekinuti sve veze s Babilonom Velikim, koji u Bibliji služi kao simbol svjetskog carstva krive religije (Otkrivenje 18:2, 4). Kada sam rekla ocu da se namjeravam krstiti, ovaj put kao Jehovin svjedok, to ga je dotuklo. Preklinjao me da ne postanem Svjedok. Tada sam ga prvi put vidjela da plače. I ja sam plakala s njim, jer ga zbilja nisam htjela povrijediti. No znala sam da sam pronašla istinu i da nikad ne bih mogla ostaviti Jehovu.

Čitava moja obitelj protivila se tome da postanem Jehovin svjedok. Neko sam vrijeme prestala ići na sastanke. Time se ublažilo protivljenje članova obitelji, no ja sam se osjećala jadno. Znala sam da neću imati mira sve dok ne počnem vršiti Jehovinu volju. Jednog sam dana u pauzi za ručak navratila kod Charlene i rekla joj da se moram krstiti. “Zar ne misliš da najprije trebaš početi ponovo dolaziti na sastanke?” pitala me. Rekla sam joj da sam ovaj put čvrsto odlučila ne dati da se išta ispriječi između mene i Jehove. Krstila sam se 19. rujna 1973.

Otada je prošlo već više od 23 godine. Zahvalna sam da je moja obitelj u međuvremenu počela cijeniti moju odluku i da nitko od njih ne vrši na mene pritisak da ostavim istinu, što veoma cijenim. No zasad je samo moja najstarija kći, Kim, postala Svjedok. Njena lojalna služba Jehovi bila mi je kroz sve te godine velik izvor ohrabrenja.

Nezaboravan ponovni susret

Godine 1990, kada sam ponovo posjetila Coeburn (Virginia), zamolila sam majku da skrene kod Dvorane Kraljevstva kako bih vidjela kada nedjeljom počinju sastanci. Dok smo skretale na kolni ulaz, rekla je da smo nekada tu živjele u kući preko pruge, točno iza dvorane. Kuća je odavno izgorjela i od nje je ostao samo cigleni dimnjak. “Tada si bila još mala”, rekla je ona, “nisi imala više od tri-četiri godine.”

U nedjelju sam bila srdačno dočekana u Dvorani Kraljevstva. U razgovoru sa Staffordom Jordanom usput sam spomenula da sam kao dijete živjela u kući koja se nekad nalazila iza Dvorane Kraljevstva. On me pomno pogledao. “Sjećam te se!” uskliknuo je. “Ti si ona mala raskuštrana plavokosa djevojčica otprilike tolike visine [pokazao je rukom]. Dok smo obrađivali ovo područje, moj je suradnik započeo razgovor s tvojim ocem. Ja sam te nastojao zabaviti, pričajući ti o Raju.”

Ostala sam bez riječi. Grlo mi se steglo od uzbuđenja dok sam mu pričala o svojoj potrazi za biblijskom istinom. “Još dok sam bila mala, ti si posadio sjeme istine u moje malo srce!” rekla sam mu. Zatim mi je rekao da sam s djedove strane imala rođaka po imenu Stephen Dingus, koji je bio vjeran Svjedok. Obitelj nikad nije pričala o njemu, jer se jako protivila. “On bi se veoma ponosio tobom!” rekao je brat Jordan.

Osvrćući se na godine koje sam provela u Jehovinoj organizaciji, uistinu sam zahvalna za ljubav i dobrotu koja mi se ukazuje. Doduše, još uvijek mi se zna dogoditi da se malo rastužim kad u Dvorani Kraljevstva gledam obitelji kako zajedno služe Jehovi, jer sam ja često tamo sama. No brzo se prisjetim da je Jehova uz mene. On me stalno promatrao i kad je moje srce bilo u stanju prihvatiti istinu koja je prije toliko godina ušla u uho malog djeteta, dao je da nikne i razraste se.

“Brate Jordane”, rekla sam, “hvala ti što si odvojio vremena da bi razgovarao o Raju s jednom živahnom mališankom!” (Ispričala Louise Lawson.)

[Slika na stranici 13]

Sa Staffordom Jordanom prilikom našeg ponovnog susreta 1990.