Što se dogodilo s Apašima?

ZA KOGA se reklo: “Okrutnijih crta lica nije postojalo”? I tko je još k tome bio poznat po svojoj izvanrednoj hrabrosti i odlučnosti? Bio je to posljednji apaški poglavica koji se predao američkoj vojsci. Doživio je nekih 80 godina i umro 1909. u Oklahomi, navodno kao kršćanin, pripadnik Holandske reformirane crkve. Zvao se Goyathlay (izgovaralo se Gojakla), poznatiji kao Geronimo, posljednji veliki apaški poglavica.

Priča se da je dobio ime Geronimo nakon što su meksički vojnici u strahu stali zvati upomoć “Svetog” Jeronima, kad ih je Goyathlay napao. Negdje 1850. meksičke su trupe ubile 25 apaških žena i djece koji su se ulogorili u blizini mjesta Janos u Meksiku. Među njima nalazila se Geronimova majka, njegova mlada supruga i troje njegove djece. Priča se da je otada “do kraja svog života Geronimo mrzio sve Meksikance”. Potaknut željom za osvetom, postao je jedan od najstrašnijih apaških poglavica.

Ali što znamo o apaškim Indijancima, koje holivudski stereotipi tako često prikazuju kao zločince? Postoje li još uvijek? Ako postoje, kako žive i kakvu budućnost imaju pred sobom?

“Tigrovi ljudske vrste”

Apaši (njihovo ime vjerojatno dolazi od riječi apachu iz jezika Zunija, što znači “neprijatelj”) bili su poznati kao neustrašivi i sposobni ratnici. Poznati borac protiv Indijanaca iz 19. stoljeća, general George Crook nazvao ih je “tigrovima ljudske vrste”. Ipak, jedan izvor kaže da “nakon 16. stoljeća broj pripadnika svih apaških plemena nikad nije prelazio 6 000”. No svega nekoliko desetaka ratnika moglo je zaustaviti cijelu neprijateljsku vojsku u gerilskom ratovanju!

Međutim, jedan apaški izvor navodi: “Za razliku od popularnih predodžbi koje su stvorili Španjolci, Meksikanci i Amerikanci, Apaši nisu bili ratoborni i krvožedni divljaci. Pljačkali smo za hranu samo u vrijeme kad je vladala nestašica. Ratove smo vodili ne kao slučajne akcije, već uglavnom kao dobro isplanirane ratne pohode, kako bi se osvetili za nepravde koje su nam se nanosile.” A tih je nepravdi bilo nebrojeno!

Jedan eksponat u Apaškom kulturnom centru u San Carlosu u Peridotu (Arizona), objašnjava povijest Apaša s njihove točke gledišta: “Dolazak stranaca u ovo područje donio je rat i promjenu. Novopridošlice nisu imale obzira prema našoj iskonskoj vezanosti za zemlju. U pokušaju da zaštite naše običaje i kulturu, naši su preci vodili i dobivali mnoge bitke protiv vojnika i građana Španjolske, Meksika i Sjedinjenih Država. Ali nadvladani brojčanom nadmoćnošću i modernom tehnologijom, naši su praočevi i preci na koncu bili prisiljeni pristati na zahtjeve američke vlade. Bili smo prisiljeni odustati od svog nomadskog života i živjeti u rezervatima.” Izraz ‘prisiljeni živjeti u rezervatima’ budi snažne osjećaje kod otprilike pola milijuna stanovnika rezervatâ (od preko dva milijuna američkih starosjedilaca) iz 554 plemena u Sjedinjenim Državama i 633 grupe širom Kanade. Broj Apaša kreće se oko 50 000.

Rana borba za opstanak

Većina stručnjaka za ranu povijest američkih starosjedilaca prihvaća teoriju da je put kojim su prva plemena došla iz Azije bio Beringov prolaz te da su se potom polako proširila na jug i istok. Lingvisti povezuju apaški jezik s narodima s Aljaske i iz Kanade koji govore athapaskanskim jezikom. Thomas Mails piše sljedeće: “Prema sadašnjim procjenama, vrijeme kad su pristigli na američki jugozapad pada između 1000. i 1500. posl. Kr. Kojim su putem točno išli te kojom brzinom je tekla seoba, oko toga se antropolozi još nisu složili”a (The People Called Apache).

U prijašnjim stoljećima Apaši su često preživljavali tako što su organizirali pljačkaške grupe koje su pljačkale svoje susjede — Španjolce i Meksikance. Thomas Mails piše: “Takvi pljačkaški pohodi poduzimali su se gotovo dvjesto godina, počevši negdje 1690. i ponavljali su se sve do oko 1870. Pljačke nisu bile neobična pojava budući da je Meksiko obilovao svime što im je bilo potrebno.”

Tko je uveo običaj skalpiranja?

Kao posljedica neprestanih sukoba između Meksika i apaškog naroda, vlada meksičke države Sonora “vratila se staroj španjolskoj metodi” nuđenja nagrade za skalpove. To nije bila isključivo španjolska inovacija — Britanci i Francuzi prije njih prakticirali su taj običaj.

Meksikanci su skidali skalpove zbog novčanih nagrada, i ponekad im nije bilo važno jesu li skalpirali nekog Apaša ili nekog drugog. Godine 1835. u Meksiku je donesen zakon kojim se nudilo 100 pezeta za svaki ratnički skalp. Dvije godine kasnije cijena za ženski skalp iznosila je 50 pezeta, a 25 za dječji skalp! U svojoj knjizi The Conquest of Apacheria, Dan Thrapp piše sljedeće: “Ovom se politikom doista htjelo postići istrebljenje, što je dokaz da genocid ima široko rasprostranjene korijene te da nije ovovremena inovacija tek jedne nacije.” U nastavku kaže sljedeće: “Sami Apaši nisu skidali skalpove.” Međutim, Mails kaže da su Čirikawa Apaši ponekad skidali skalpove — ali to im baš nije bio običaj “zbog toga što su se bojali smrti i duhova”. Dodaje: “Skalpiranje se radilo samo u znak odmazde nakon što su Meksikanci uveli tu taktiku.”

Thrapp kaže da su se rudari “često grupirali (...) i odlazili u lov na Indijance. Kad bi ih uhvatili u stupicu, ubili bi sve do jednu osobu, a ponekad i sve do jednu ženu i dijete. Indijanci su, naravno, onda isto tako postupali s bijelcima i drugim plemenima.”

Rat s Apašima dostigao je fazu kad je postao unosan za državu Arizonu, kaže Charles Lummis, budući da je “Arizona zbog dugotrajnog rata s Apašima godišnje od ministarstva rata [dobivala] više od dva milijuna američkih dolara”. Thrapp navodi: “U igri su bili snažni i beskrupulozni interesi zbog kojih se nije htjelo postići nikakav mir s Apašima, jer kad bi došlo do mira, prestao bi priljev novčanih sredstava koja je trošila vojska.”

Jesu li rezervati bili rješenje?

Neprestani sukobi između bijelih doseljenika koji su prisvajali zemlju i apaških stanovnika doveli su do toga da je federalna vlada odlučila da Indijance zatvori u rezervate — često negostoljubive predjele u kojima su trebali preživjeti. Godine 1871-72. organizirani su rezervati za Apaše.

Od 1872. do 1876. Čirikawa Apaši imali su vlastiti rezervat. Ovi nomadi koji su prije slobodno lutali osjećali su se kao zatočenici. Iako je između 400 i 600 ljudi imalo na raspolaganju 2 736 000 jutara zemlje, ovaj uglavnom neplodan teritorij nije im omogućavao da lovom i sakupljanjem plodova prikupe dovoljno hrane. Vlada im je morala svakih 15 dana dostavljati hranu kako ne bi gladovali.

Čak i pored takvih okolnosti, bijeli su doseljenici smatrali da je zaseban rezervat za Čirikawa pleme rasipanje zemlje te da bi Apaše trebalo sakupiti u jedan rezervat. Zloba bijelih doseljenika kulminirala je nakon smrti uglednog poglavice Cochisea godine 1874. Tražili su izgovor da istjeraju Čirikawa Apaše iz rezervata. Što se dogodilo? “Godine 1876. izgovor se sam pojavio. Dvojicu prodavača koji su ilegalno prodavali viski ubila su dva pripadnika Čirikawa Indijanaca kad su im odbili prodati više [viskija]. Umjesto da uhapsi osumnjičene, [vladin] službenik za rezervat u San Carlosu došao je s naoružanim ljudima i sproveo Čirikawa [pleme] do San Carlosa. Rezervat Čirikawa plemena se zatvorio.”

Međutim, Indijancima je još uvijek bilo dozvoljeno da slobodno lutaju izvan granica rezervata. Bijelim doseljenicima nije se sviđala ta politika. “U odgovoru na zahtjeve doseljenika, vlada je San Carlos, White Mountain, Cibecue i Tonto Apaše, kao i brojne grupe koje su pripadale Čirikawa Apašima, preselila u administrativnu jedinicu San Carlos” (Creation’s Journey — Native American Identity and Belief).

U jednom je trenutku tisuće Yavapai, Čirikawa i zapadnih Apaša bilo zatvoreno u rezervatu. To je dovelo do napetosti i sumnji, budući da su neka od ovih plemena bila dugogodišnji neprijatelji. Kako su reagirali na to što su bili ograničeni samo na ovaj rezervat? Odgovor Apaša glasi: “Odrezani od svog tradicionalnog načina života, postali smo fizički, emocionalno i duhovno izgladnjeli. Bili smo lišeni slobode.”

Međutim, 1885. grupa Čirikawa Apaša, predvođena slavnim ratnim poglavicom Geronimom, pobjegla je iz rezervata u Meksiko. Za njima je krenuo general Nelson Miles s gotovo 5 000 vojnika i 400 apaških izviđača — i svi oni pokušavali su ući u trag ovim odbjeglim Apašima, kojih je u tom trenutku bilo svega 16 ratnika, 12 žena i 6 djece!

Dana 4. rujna 1886. Geronimo se konačno predao. Pristao je da se vrati u rezervat u San Carlosu. No to se nije dogodilo. Čuo je da su svi Apaši koji su se tamo nalazili bili kao zatvorenici prebačeni brodom na istok, na Floridu, pa je i on trebao tamo otići. Rekao je na svom apaškom jeziku: “Łahn dádzaayú nahikai łeh niʹ nyelíí k’ehge”, što znači, “Nekad smo se kretali poput vjetra.” Ponosni i prepredeni Geronimo sada se kao zatvorenik više nije mogao slobodno kretati poput vjetra.

Kasnije je dobio dozvolu da se preseli na zapad, sve do Fort Silla u Oklahomi, gdje je 1909. i umro. Kao i mnogi drugi vođe američkih starosjedilaca, ovaj apaški poglavica bio je prisiljen podnositi teške uvjete života u zatvorima i rezervatima.

S kojim se problemima danas suočavaju?

Apaši žive u nekoliko rezervata u Arizoni i New Mexicu. Dopisnici Probudite se! zaputili su se u rezervat u San Carlosu i porazgovarali s nekoliko apaških vođa. Slijedi izvještaj o tom posjetu.

Ubrzo nakon što smo jednog vrućeg, sušnog dana u svibnju ušli u rezervat, ljubazno su nas dočekali Harrison Talgo i njegova supruga. Harrison, odličan govornik, visok preko 180 centimetara i s jakim brkovima, član je sankarloskog plemenskog vijeća. Upitali smo ga: “Koji su neki od problema koji danas pogađaju Apaše?”

“Gubimo svoje tradicionalne vrijednosti. TV vrši jako negativan utjecaj, naročito na naše mlade. Jedan primjer toga jest da mladi ne uče naš jezik. Još je jedan veliki problem nezaposlenost, koja u nekim područjima pogađa 60 posto stanovništva. Istina, imamo kockarnice, ali one našem narodu ne nude mnogo radnih mjesta. A druga strana medalje jest da mnogi pripadnici našeg naroda odu tamo i prokockaju svoju socijalnu pomoć, to jest novac koji im je potreban za stan i hranu.”

Kad smo ga upitali koji zdravstveni problemi postoje u plemenu, Harrison nije oklijevao reći. “Dijabetes”, odgovorio je. “Preko 20 posto naših ljudi boluje od dijabetesa. U nekim područjima broj oboljelih iznosi preko 50 posto.” Priznao je da je još jedan veliki problem, pošast koju im je bijeli čovjek donio prije više od 100 godina — alkohol. “Droga također pogađa naš narod.” Natpisi uz ceste u rezervatu uvelike su posvjedočili o ovim problemima, a neki od njih glase: “Otrijezni se — oslobodi se droge” te “Sačuvajmo svoju zemlju. Sačuvajmo svoje zdravlje. Ne uništavajmo svoje bogatstvo.”

Pitali smo da li se AIDS pojavio u plemenu. S očitim je gnušanjem odgovorio: “Homoseksualnost je izvor opasnosti. Homoseksualnost se polako uvlači u rezervat. TV i poroci bijelog čovjeka degradiraju neke naše apaške mlade.”

Upitali smo kako se posljednjih godina situacija u rezervatu promijenila. Harrison je odgovorio: “U 1950-ima na prvom je mjestu po važnosti i utjecajnosti bila religija; na drugom obitelj; na trećem obrazovanje; na četvrtom grupni pritisak i konačno na petom mjestu TV. Danas je redoslijed potpuno obrnut, budući da TV ima najveći utjecaj. Grupni pritisak drugi je najjači utjecaj — pritisak da se napusti apaški i slijedi američki način života. Obrazovanje je još uvijek na trećem mjestu i mnogi Apaši koriste mogućnost pohađanja koledža i sve većeg broja osnovnih i srednjih škola u rezervatima.”

“Kakav utjecaj vrši obitelj?” upitali smo.

“Nažalost, obitelj je sada pala na četvrto mjesto, a religija je sada na zadnjem mjestu — bez obzira na to radi li se o našoj tradicionalnoj religiji ili religijama bijelog čovjeka.”

“Kako gledate na religije kršćanstva?”

“Nije nam drago što crkve pokušavaju odvratiti naš narod od tradicionalnih vjerovanja.b Luteranske i katoličke misije organiziraju se ovdje preko stotinu godina. Tu su i pentekostalne grupe koje donekle djeluju privlačno zbog emocionalnog naboja koji oko sebe šire.

“Trebamo povratiti svoj kulturni identitet putem obitelji i vratiti u upotrebu apaški jezik. Sada se sve više gubi iz upotrebe.”

Ekonomski napredak Apaša

Posjetili smo još jednog uvaženog člana apaške zajednice, koji je s pouzdanjem govorio o ekonomskim izgledima rezervata u San Carlosu. Međutim, rekao je da nije bilo lako pronaći investitore koji će uložiti velik novac u tamošnje projekte. Jedan dobar znak jest sporazum sklopljen s jednom velikom telefonskom kompanijom o osnivanju Sankarloske apaške telekomunikacijske kompanije. Kompaniju financira Poljoprivredno-ekonomska zadruga, a kompanija će omogućiti više radnih mjesta za Apaše te proširiti i poboljšati skroman telefonski sustav rezervata.

Ovaj je predstavnik s ponosom govorio i o centru za dijalizu koji će se uskoro otvoriti u bolnici u rezervatu, a koji će omogućiti bolju i potpuniju zdravstvenu njegu. Zatim nam je pokazao planove za ponovnu izgradnju poslovnog centra u San Carlosu, s čijom će se izgradnjom uskoro krenuti. Optimistično je govorio o budućnosti, no naglasio je da obrazovanje mora biti temelj tome. ‘Obrazovanje znači bolje plaće, a bolje plaće omogućavaju bolji životni standard.’

Apaške žene poznate su po svom umijeću pletenja košara. Turistički vodič kaže da su “lov, ribolov, uzgoj stoke, sječa stabala, rudarski posao, rekreacija na otvorenom i turizam” glavni ekonomski faktori za lokalnu privredu.

Apaši pokušavaju održati korak s vanjskim svijetom unatoč velikim problemima s kojima se suočavaju. Kao i mnogi drugi ljudi, žele pravdu, poštovanje i pristojan život.

Vrijeme kad će vladati istinska pravda

Jehovini svjedoci posjećuju pripadnike apaškog naroda kako bi im govorili o novom svijetu koji je Jehova Bog obećao za Zemlju, a koji je tako lijepo opisan u biblijskoj knjizi Izaija: “Jer, gle, ja ću stvoriti nova nebesa i novu zemlju, i što je prije bilo ne će se pominjati niti će na um dolaziti. I oni će graditi kuće i sjedjeće u njima; i sadiće vinograde i ješće rod njihov. Ne će raditi uzalud” (Izaija 65:17, 21, 23; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:1-4).

Bliži se vrijeme kada će Jehova Bog poduzeti akciju da očisti svijet od svake sebičnosti i pokvarenosti te zaustavi uništavanje Zemlje. (Pogledajte 24. poglavlje Mateja; 13. poglavlje Marka i 21. poglavlje Luke.) Ljudi iz svih nacija, uključujući i narode američkih starosjedilaca, mogu u današnje vrijeme doživjeti blagoslov tako da upoznaju pravog Boga Jehovu preko Krista Isusa (1. Mojsijeva 22:17, 18). Jehovini svjedoci nude besplatno biblijsko obrazovanje svim krotkim pojedincima koji žele naslijediti obnovljenu Zemlju i koji su spremni slušati Boga (Psalam 37:11, 19).

[Bilješke]

[Karte/slika na stranici 15]

SJEVERNA AMERIKA

Područje koje je desno uvećano

Apaški rezervati

ARIZONA

NEW MEXICO

Hikarilja Apaši

Fort Apaši (White Mountain)

San Carlos Apaši

Mescalero Apaši

[Zahvala]

Mountain High Maps® Copyright © 1997 Digital Wisdom, Inc.

[Slika na stranici 13]

Geronimo

[Zahvala]

Ljubaznošću Arizona Historical Society/Tucson, AHS#78167

[Slike na stranici 16]

Harrison Talgo, član plemenskog vijeća

[Slike na stranici 17]

Poglavica Cochise pokopan je u svojoj utvrdi Čirikawa

Satelitski tanjuri donose TV programe u rezervat

[Slika na stranici 18]

Na apaškim sprovodima rođaci polažu kamenje oko groba. Vrpce koje se vijore na vjetru označavaju četiri strane svijeta