Povratak velike bijele ptice
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ JAPANA
SA ŠTAPOVIMA u rukama, ljudi su se uputili da jednu po jednu zatuku prekrasne bijele ptice. Ptice su bile albatrosi. Ljudi: Hanemon Tamaoki i njegovi pomagači. Mjesto: Torishima, otok koji se nalazi nekih 600 kilometara južno od Tokya. Bilo je to 1887. godine.
Tamaoki je to već godinama planirao. Meko perje za madrace bilo je veoma traženo i u njegovoj zemlji i u inozemstvu, a Torishima je bio zabačen otok čije su jedino stanovništvo bile tisuće albatrosa koji su tamo redovito dolazili na parenje. Među njima je bio i kratkorepi albatros, koji je Tamaokiju bio naročito interesantan. Bila je to najveća morska ptica na sjevernoj hemisferi. Zamislite koliko je samo perja pokrivalo to debeljuškasto tijelo koje je težilo oko osam kilograma i imalo raspon krila od preko dva i pol metra! Osim toga, ptica je bila pitoma i nije pokušavala odletjeti čak niti kad joj je prijetila opasnost.
Tamaoki je doveo na otok čak 300 radnika kao ispomoć u ubijanju i čerupanju ptica. Osim naselja, izgradili su i malu željeznicu kojom su transportirali ubijene ptice. Posao mu je tako dobro išao da se Tamaoki uskoro jako obogatio — na račun nekih pet milijuna ptica. Hajka na ptice poprimila je tolike razmjere da kada je 1902. u erupciji otočnog vulkana uništeno naselje sa svim njegovim stanovnicima, neki su to smatrali “prokletstvom koje ih je snašlo zbog ubijanja albatrosa”. Usprkos tome, ljudi su se u potrazi za preostalim pticama iduće godine vratili na otok.
Gotovo 1 500 kilometara odatle, u Istočnokineskom moru, na skupini pustih, stjenovitih otoka između Tajvana i Okinawe, čovjek po imenu Tatsushiro Koga bavio se tim istim unosnim poslom. Poput Tamaokija, i Koga je uvidio da se njegov ptičji fond brzo smanjuje. Na koncu je 1900. napustio otok — no dotad je već poubijao oko milijun albatrosa.
Tragična posljedica pohlepe
Masovno ubijanje tih ptica bila je tragedija sa strašnim posljedicama. Postoje raznorazne vrste albatrosa, od kojih tri žive na sjevernom Pacifiku i njihova se glavna gnjezdišta nalaze na otocima koje su poharali Tamaoki i Koga. Jedna od tih triju vrsta, kratkorepi albatros (Diomedea albatrus), očito nigdje na svijetu nije imala još neko poznato mjesto za parenje.
Nekad su mornari koji su plovili otvorenim morem gajili osjećaj strahopoštovanja prema albatrosu. Pomorske legende i priče prikazuju ga kao vjesnika vjetrova, sumaglice i magle. No nije legenda da ta velika bijela ptica zahvaljujući svojim neobično dugačkim krilima može preletjeti ocean za samo nekoliko dana, s tim da je većinu vremena nosi vjetar, pa gotovo i ne zamahuje krilima. Albatros umije tako lebdjeti te tako dugo ostati na pučini da mu u tome nema ravna.
Premda albatros može elegantno lebdjeti zrakom, na tlu se kreće sporo i nezgrapno. Zbog svojih dugačkih krila i debeljuškastog tijela ne može brzo poletjeti. Iz tog je razloga, kao i zato što se nije naučila bojati ljudi, ova ptica postala lak plijen.
Motivirani saznanjem da mrtvi albatrosi donose zaradu, neodgovorni su ih ljudi i dalje veselo istrebljivali. Jedno je istraživanje pokazalo da je 1933. na Torishimi ostalo još nešto manje od 600 ptica. Ne vidjevši drugog izlaza, japanska je vlada proglasila da je ljudima zabranjen pristup na taj otok. No beskrupulozni su ljudi pohitali na otok kako bi poubijali što je moguće više ptica prije nego što zabrana stupi na snagu. Prema riječima jednog stručnjaka, do 1935. ostalo je još samo 50 ptica. Na kraju se moralo objaviti da je kratkorepi albatros istrijebljen. Kakve li tragične posljedice ljudske pohlepe! No predstojalo je jedno veliko iznenađenje.
Počinje povratak
Jedne večeri u siječnju 1951. jedan se čovjek penjao po stijenama Torishime, kad ga je iznenada preplašilo nekakvo blobotanje. Našao se oči u oči s albatrosom! Kratkorepi albatros uspio je nekako preživjeti te se ponovo počeo razmnožavati na Torishimi. Međutim, ovaj put ptice su se gnijezdile na strmom terenu koji je ljudima bio praktički nedostupan. Sada su izgleda postale oprezne prema ljudima. Ljubitelji prirode sigurno su bili presretni!
Japanska je vlada brzo krenula u akciju. Dala je posijati stepsku travu kako bi se na tom terenu lakše svijalo gnijezda i zabranila je ljudima pristup na Torishimu. Albatros je proglašen nacionalnim blagom i postao je međunarodno zaštićena ptica.
Hiroshi Hasegawa, s japanskog Sveučilišta Toho, proučava te ptice još od 1976. i sada triput godišnje posjećuje otok kako bi ih promatrao. U razgovoru za Probudite se! rekao je da je prstenujući ptice prstenovima koji su svake godine bili u nekoj drugoj boji otkrio da se kratkorepi albatros vraća u svoj zavičaj na parenje tek svake tri do četiri godine. Prvi put pare se u dobi od šest godina i svaki put polažu samo jedno jaje. Stoga čak i uz prosječan životni vijek od 20 godina treba puno vremena da bi se povećao njihov broj. Od 176 jaja, koliko ih je bilo sneseno na Torishimi u zimi 1996/97, samo su se iz 90 izlegli mladi.
A kako albatros inače provodi vrijeme? Hasegawa kaže da se o tome malo zna. Sasvim je sigurno da se klone kopna i ljudi. Da li albatrosi slijede brodove i slijeću na njih? Prema Hasegawinim riječima, ljudi samo tako pričaju no ne postoje dokazi koji bi to potvrdili. On kaže kako je posve siguran da “japanski albatrosi ne slijeću na brodove”. No dodaje da se drugdje u svijetu “neke ptice možda i kratko zadrže u blizini brodova ukoliko ih se hrani”. Većinu vremena rade ono u čemu su pravi majstori — podižu se na pogodne zračne struje i krstare nad morskom pučinom. Kad se umore, spavaju u zraku, na otvorenom moru. Hrane se lignjama, ribama poletušama, rakovima i kozicama. Ptice koje je Hasegawa prstenovao redovito se viđaju u Beringovom moru i u Aljaskom zaljevu. A kad je 1985. kratkorepi albatros viđen u blizini kalifornijske obale — prvi put nakon gotovo sto godina — to je izazvalo veliku senzaciju među tamošnjim promatračima ptica.
A što reći o budućnosti?
Pogled s vedrije strane kaže da broj kratkorepih albatrosa stalno raste. U svibnju prošle godine Hasegawa je procijenio da ih ima “preko 900, uključujući i mlade”. On je dodao: “Očekujemo da će do 2000. godine samo na Torishimi biti preko 1 000 ptica, koje će svake godine dobivati 100 mladunaca.” Također je uzbudljiva činjenica da je 1988, nakon 88 godina, primijećeno da se opet razmnožavaju na Istočnokineskom moru. Ptice su odabrale jednu zabačenu hridinu na teritoriju oko kojeg se vode sporovi, što bi ih trebalo neko vrijeme zaštititi od ljudi.
Nepravde stare stotinjak godina sada se malo-pomalo ispravljaju. Ili možda nije tako? Kad love ptice radi prstenovanja, istraživači često vide da su jako uplašene i povraćaju. Iz želuca im izlaze komadići plastike, prazni upaljači za cigarete i drugi otpaci koje ljudi nemarno bacaju u njihovo hranilište, u ocean.
Hoće li ljudska lakoumnost ponovo ugroziti veliku bijelu pticu?
[Slika na stranici 16]
Torishima, stanište kratkorepog albatrosa
[Slika na stranicama 16 i 17]
Zahvaljujući svojim dugim, tankim krilima albatros je svjetski velemajstor u jedrenju
[Slika na stranici 17]
Kratkorepi albatrosi vratili su se na Torishimu