Kako je Isus izgledao?

Na izvještaje svjetovne povijesti o Isusovom izgledu utjecala su dva faktora. Oni objašnjavaju zašto postoje značajne razlike u načinima na koje ga se prikazuje u umjetnosti.

Jedan je faktor kultura zemlje, a drugi je vrijeme u kojem je umjetničko djelo nastalo. Pored toga, religiozna vjerovanja umjetnikâ i onih koji su naručivali umjetnička djela utjecala su na prikazivanje Isusa.

Stoljećima su slavni umjetnici poput Michelangela, Rembrandta i Rubensa pridavali popriličnu pažnju Kristovom fizičkom izgledu. Njihova su djela, često uljepšana simbolizmom i misticizmom, uvelike utjecala na opću predodžbu o tome kako je Isus izgledao. No na čemu su se njihovi prikazi temeljili?

Što kaže svjetovna povijest

Umjetnička djela koja potječu iz vremena prije rimskog cara Konstantina, koji je živio od približno 280. do 337. n. e., često prikazuju Isusa kao mladog “Dobrog Pastira” s dugom ili s kratkom, kovrčavom kosom. Međutim, u knjizi Art Through the Ages o tome stoji: “Trag motiva Dobrog Pastira može se slijediti preko [poganske] grčke arhajske pa do egipatske umjetnosti, ali on ovdje postaje simbol lojalnog zaštitnika kršćanskog stada.”

S vremenom je taj poganski utjecaj postao još jasniji. “Isusa se”, dodaje knjiga, “lako moglo poistovjetiti s poznatim božanstvima sredozemnog svijeta, posebno s Helijem (Apolonom), bogom Sunca [čiju su aureolu kasnije dobili Isus i “sveci”] ili s njegovim romaniziranim istočnim oblikom Sol Invictus (Nepobjedivim Suncem).” U mauzoleju otkrivenom ispod crkve Sv. Petra u Rimu, Isus je zapravo prikazan kao Apolon koji “upravlja konjima sunčevih kola preko neba”.

Ipak, ovaj se više mladalački oblik nije dugo zadržao. Adolphe Didron, u svojoj knjizi Christian Iconography, navodi što se dogodilo: “Lik Krista, koji je na početku bio mladalački, postaje iz stoljeća u stoljeće sve stariji (...) kao što i samo kršćanstvo zalazi u sve poodmakliju dob.”

U jednom tekstu iz 13. stoljeća, koji tvrdi da je pismo nekog Publija Lentula rimskom Senatu, opisuje se Isusov fizički izgled i kaže se da mu je “kosa boje nezrelog lješnjaka [svjetlosmeđa] i ravna gotovo do ušiju, a od ušiju je u uvojcima, nešto tamnija i sjajnija, te da mu valovito pada na ramena; s razdjeljkom na sredini glave (...), [da mu je] puna brada iste boje kao i kosa, ne duga, ali da se račva na kraju; (...) oči sive (...) i bistre”.

Ovaj neautentični portret kasnije je utjecao na mnoge umjetnike. “Svako je razdoblje”, navodi New Catholic Encyclopedia, “stvaralo onakav lik Krista kakav je željelo.”

Ono što vrijedi za svako razdoblje ujedno vrijedi i za rase i religije. Religiozna umjetnost misionarskih područja Afrike, obje Amerike te Azije prikazuje dugokosog Krista zapadnjačkog izgleda; ali ponekad se njegovom izgledu dodaju “urođenička obilježja”, zapaža se u enciklopediji.

Protestanti isto tako imaju svoje umjetnike, i oni interpretiraju Kristov izgled na svoj način. F. M. Godfrey, u svojoj knjizi Christ and the Apostles—The Changing Forms of Religious Imagery, piše: “Rembrandtov tragični Krist izvire iz protestantskog duha, žalostan, sablastan, asket, (...) lik duhovno nastrojene, samoprijegorne protestantske duše.” To se odražava, kaže on, u “ispaćenosti Njegovog izgleda, abnegaciji [poricanju] tijela, ‘skromnosti, dirljivosti i ozbiljnosti’ s kojima je [Rembrandt] zamišljao ep kršćanstva”.

Međutim, kao što ćemo sada vidjeti, prikaz krhkog, aureolom okruženog, nemuževnog, melankoličnog, dugokosog Krista, koji se često pojavljuje u umjetnosti svijeta kršćanstva, nije točan. Ustvari, vrlo se razlikuje od biblijskog Isusa.

Biblija i Isusov izgled

Isus je, kao “jagnje Božije”, bio bez mane i zbog toga je nesumnjivo bio lijep čovjek (Ivan 1:29; Jevrejima 7:26). On zasigurno ne bi stalno imao melankoličan izraz lica koji mu daje popularna umjetnost. Istina, iskusio je mnoge mučne događaje u životu, ali svojim je općim raspoloženjem savršeno odražavao svoga Oca, “sretnog Boga” (1. Timoteju 1:11, NW; Luka 10:21; Jevrejima 1:3).

Je li Isusova kosa bila dugačka? Samo se nazirejci nisu smjeli šišati ili piti vino, a Isus nije bio nazirejac. Stoga je nesumnjivo imao uredno podšišanu kosu kao i svaki drugi židovski muškarac (4. Mojsijeva 6:2-7). Također je umjereno pio vino u društvu drugih ljudi, a to je dodatna potvrda da nije bio turobna osoba (Luka 7:34). Čak je čudom napravio vino na svadbi u Kani galilejskoj (Ivan 2:1-11). I očito je nosio bradu, što se potvrđuje u jednom proročanstvu o njegovom stradavanju (Izaija 50:6).

Što je s Isusovom puti i crtama lica? Vjerojatno su bile semitske. On je naslijedio takve crte lica od svoje majke, Marije, koja je bila Židovka. Njegovi preci bili su Židovi, iz loze Hebreja. Stoga je Isus vjerojatno imao put i crte lica uobičajene za Židove.

Po svemu sudeći, Isus nije čak ni od svojih apostola jako odskakao izgledom jer ga je Juda morao izdati njegovim neprijateljima poljupcem kako bi ga prepoznali. Prema tome, Isus se lako mogao stopiti s mnoštvom. To je i radio, jer je barem jednom putovao iz Galileje u Jeruzalem, a da ga nitko nije prepoznao (Marko 14:44; Ivan 7:10, 11).

Doduše, neki zaključuju da je Isus morao biti krhke građe. Zašto to govore? Prvo, trebao je pomoć pri nošenju svog mučeničkog stupa. Osim toga, od tri čovjeka koja su bila stavljena na stup, on je umro prvi (Luka 23:26; Ivan 19:17, 32, 33).

Isus nije bio krhke građe

Suprotno tradiciji, Biblija ne opisuje Isusa kao krhkog i nemuževnog. Zapravo, ona kaže da još kao mladić “napredovaše u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi” (Luka 2:52, naglašeno od nas). Do svoje 30. godine najveći je dio života radio kao tesar. To baš ne djeluje kao posao za nekog tko je krhke ili slabašne građe, posebno u onom vremenu kada nije bilo suvremenih strojeva koji olakšavaju rad (Marko 6:3). Nadalje, Isus je iz hrama istjerao stoku, ovce i mjenjače novca te im je prevrnuo stolove (Ivan 2:14, 15). To također ukazuje na muževnu, fizički snažnu osobu.

Isus je, tijekom posljednjih tri i po godine svog života na Zemlji, propješačio stotine kilometara na svojim propovjedničkim putovanjima. Ipak, učenici nikada nisu dali naslutiti da je ‘malo počinuo’. Zapravo, Isus je njima, od kojih su neki bili snažni ribari, rekao: “Dodjite vi sami nasamo, i počinite malo” (Marko 6:31).

Zaista, “cjelokupni sadržaj Evanđelja”, navodi se u M’Clintockovoj i Strongovoj Cyclopædii, “pokazuje da je [Isus bio] pun jedrine i dobrog fizičkog zdravlja”. Zašto je onda trebao pomoć pri nošenju svog mučeničkog stupa i zašto je umro prije drugih koji su bili stavljeni na stup zajedno s njim?

Jedan od ključnih faktora krajnja je tjeskoba. Dok se približavalo vrijeme njegovog smaknuća, Isus je rekao: “Meni [se] valja krstiti krštenjem, i kako mi je teško [“kako sam samo tjeskoban”, NW] dok se ne svrši!” (Luka 12:50). Posljednje noći ta je tjeskoba prerasla u ‘smrtnu borbu’: “Kad se nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju” (Luka 22:44, St). Isus je znao da izgledi čovječanstva za vječni život ovise o tome hoće li ostati besprijekoran do smrti. Kakav li je to bio teret! (Matej 20:18, 19, 28). Osim toga, znao je da će ga Božji vlastiti narod pogubiti kao ‘prokletog’ zločinca. Prema tome, bio je zabrinut što će to možda nanijeti sramotu njegovom Ocu (Galaćanima 3:13; Psalam 40:6, 7; Djela apostolska 8:32).

Nakon izdaje trpio je okrutnost za okrutnošću. Za vrijeme montiranog sudskog procesa koji se odvijao dosta vremena poslije ponoći, najviši su ga državni službenici izrugivali, pljuvali i udarali šakama. Da bi se noćnom suđenju dalo privid legitimnosti, rano sljedećeg jutra održano je još jedno. Tamo ga je ispitivao Pilat; zatim Herod, koji ga je, zajedno sa svojim vojnicima, izrugivao; a onda ponovno Pilat. Na koncu je Pilat naredio da ga bičuju. A to nije bilo obično bičevanje. The Journal of the American Medical Association kaže o rimskom običaju bičevanja:

“Uobičajena sprava bila je kratak bič (...) s nekoliko pojedinih ili ispletenih kožnih remenova različitih duljina, na kojima su u razmacima bile pričvršćene željezne kuglice ili oštri dijelovi ovčjih kostiju. (...) Pošto bi rimski vojnici punom snagom ponavljali udarce na leđima žrtve, željezne bi kuglice prouzročile duboke kontuzije, a kožni remeni i ovčje kosti zasjekli bi kožu i potkožno tkivo. Zatim, kako bi se bičevanje nastavljalo, rane bi se rastvorile do donjih slojeva skeletnih mišića i pretvarale tkivo u dršćuće trake mesa koje krvari.”

Očigledno je da se Isusova snaga počela trošiti puno prije nego što se srušio pod težinom stupa koji je nosio. Ustvari, u The Journal of the American Medical Association stoji: “Fizičko i psihičko zlostavljanje od Židova i Rimljana, kao i nedostatak hrane, vode i sna, također su doprinijeli njegovom općenito oslabljenom stanju. Zbog toga je, i prije samog raspeća, Isusovo fizičko stanje u najmanju ruku bilo ozbiljno, a možda čak i kritično.”

Je li njegov izgled važan?

Od vremena Lentulovog lažnog pismenog opisa preko djela slavnih majstora umjetnosti do vitraža u današnje vrijeme, izgleda da je svijet kršćanstva očaran onim što je privlačno oku. “Potrebno je sačuvati iznimnu privlačnu snagu lika Isusa Krista”, rekao je torinski nadbiskup, odgovoran za kontroverzno Torinsko platno.

Ipak, Božja Riječ namjerno izostavlja takve ‘privlačne’ detalje Isusovog izgleda. Zašto? Oni bi vjerojatno odvratili pažnju od onoga što znači vječni život — od biblijske spoznaje (Ivan 17:3). Sam Isus — naš pravi uzor — ‘ne gleda’, odnosno ne smatra važnim, “vanjski izgled ljudi” (Matej 22:16, NW; usporedi Galaćanima 2:6). Isticati Isusov fizički izgled i to usprkos tome što ga se i ne spominje u nadahnutim Evanđeljima znači protiviti se samom njihovom duhu. Ustvari, Isus, kao što ćemo vidjeti u sljedećem članku, više nije niti nalik čovjeku.a

[Bilješka]

[Slike na stranici 7]

Krhki, blijedi Krist kojega prikazuju umjetnici svijeta kršćanstva za razliku od prikaza Isusa temeljenog na biblijskim izvještajima

[Zahvala]

Isus propovijeda na Genezaretskom jezeru, Gustave Doré