Moj pas sluša za mene!

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ VELIKE BRITANIJE

“NE ZNAM što bih bez svog psića!” uskliknula je Dorothy, gledajući s ljubavlju mladu bijelo-žućkastu mješanku Jack Russell terijera koja je spokojno ležala pod njenom stolicom. “Imam Twinkie tek nekoliko mjeseci, no već mi je umnogome poboljšala život!”

Kad sam malo bolje pogledao Twinkie, vidio sam da na sebi ima pričvršćen žuti pojas na kojem masnim crnim slovima piše: “PAS ZA GLUHE OSOBE.” Sjećam se da sam pomislio: ‘Kakve li neobične životinje! Od kakve je ona koristi?’

Nas smo se dvoje slučajno sreli u mnoštvu od 44 000 prisutnih na Međunarodnom kongresu Jehovinih svjedoka “Božanski životni put”, koji je u srpnju prošle godine održan u Londonu (Engleska). Sjedeći blizu razglasnog uređaja, Dorothy je mogla slušati program. No zašto je onda trebala psa za gluhe? Dok smo sjedili i razgovarali za vrijeme podnevne pauze, Dorothy mi je ispričala svoju priču.

Twinkiena uloga

Dorothy ima teško oštećenje sluha budući da je u trećoj godini života oboljela od reumatske groznice. Živi sama već 23 godine, otkako joj je umro suprug. Međutim, objasnila mi je da je zašavši u poznije godine uvidjela da ima i neke druge potrebe, a ne samo potrebu za društvom. “U mojim godinama gluhe se osobe mogu osjećati veoma nesigurno”, rekla je. “Imam 74 godine i živim u stanu gdje mi na usluzi stoji profesionalni njegovatelj, međutim, kad on dođe u obilazak, nikad ne čujem zvono na vratima. Misleći da mi možda nije dobro, ponekad je znao bez mog znanja ući u stan, a ja bih se zbog toga jako preplašila. No sada Twinkie čuje zvono, tako da dođe do mene, lagano spusti šapu na moju nogu i odvede me do ulaznih vrata. Slično tome, kad začuje zvučni signal na mom štednjaku, Twinkie dotrči do mene i ja krećem za njom. U slučaju da se aktivira protupožarni alarm ili signalizator dima, Twinkie je dresirana da mi privuče pažnju i potom legne na pod, ukazujući na potencijalnu opasnost. Svaki put kad mi tako pomogne dobiva specijalnu nagradu, neku sitnu poslasticu.”

Vješta dresura

Postao sam znatiželjan. “Kako si dobila tu kujicu i tko ju je dresirao?” pitao sam. To je pitanje potaklo Dorothy da mi ispriča nešto o “Psima za gluhe osobe”, dobrotvornoj organizaciji čiji je cilj pomagati gluhim osobama u Velikoj Britaniji da postanu što samostalnije i da tako poboljšaju kvalitetu svog života. Od 1982. organizacija je dala na stotine pasa gluhim osobama u Velikoj Britaniji. Po završetku dresure psa se predaje njegovom novom vlasniku, i to besplatno.

Za dresuru se obično uzimaju psi lutalice, često iz prihvatilišta za pse lutalice iz raznih dijelova zemlje, no neki su psi poklon uzgajivača pasa. Dresura traje najviše 12 mjeseci. Troškove obično pokriva sponzor, bilo da je riječ o nekom poduzeću bilo o grupi ljudi koji su skupili više skromnih priloga. Dorothy mi je rekla da je dresiranje njene Twinkie velikodušno sponzorirao jedan klub za mršavljenje.

Nakon što je izabran za dresuru, svaki potencijalni pas za gluhe, star od sedam tjedana do tri godine, dresira se da reagira na određene zvukove. Međutim, pas se najprije mora prilagoditi životu među ljudima, tako da se povjerava na brigu nekom dobrovoljcu koji ga odvede svojoj kući i dresira od dva do osam mjeseci, ovisno o starosti i iskustvu psa. Prilagođavanje može obuhvaćati i poučavanje psa osnovnim pravilima ponašanja u kući, no glavni je cilj da se životinja privikne na javna mjesta i promet te da stekne različita iskustva s ljudima svih dobi, uključujući i djecu i male bebe. Cilj je naučiti psa ponašanju koje će biti prihvatljivo u svim situacijama u kojima bi se kasnije mogao naći.

Također sam doznao da postoje i neke druge organizacije koje koriste pse kako bi pomogle osobama s posebnim potrebama. Osim što se pse dresira da slušaju naredbe, upoznaje ih se s nekim specifičnim prizorima i mirisima. Jedan retriver koji pomaže ženi u invalidskim kolicima dresiran je da podiže telefonsku slušalicu, donosi joj pisma i liže poštanske marke! Jedan drugi pas reagira na 120 naredbi, tako da čak uzima konzerve i razne paketiće s polica u supermarketu. Njegov je vlasnik invalid i služi se laserskim pokazivačem da bi mu pokazao artikle koje je odabrao, koje mu pas potom donosi.

Sretno partnerstvo

“Jesu li svi svjesni toga koliko ti Twinkie znači?” pitao sam. “Vlasnik jedne trgovine zabranio mi je da uđem s psom”, odgovorila je Dorothy. “Mislim da je to učinio zato što je na tezgi držao neke prehrambene artikle, no njegov je stav zapravo bio iznimka jer on nije razumio zašto mi je Twinkie potrebna.”

Sada sam razumio koliko je pas za gluhe koristan u kući, no imao sam još jedno pitanje. Kako Twinkie pomaže Dorothy dok se ona tako radosno druži s mnoštvom sukršćana? “Mogu dobro čitati s usana i zahvaljujući slušnom aparatu mogu razgovarati s drugim ljudima”, objasnila je Dorothy. “Kad ljudi vide Twinkien žuti kaputić, odmah znaju da imam problema sa sluhom. Tada mi se obraćaju govoreći mi direktno u lice i obično govore najrazgovjetnije što mogu. Zahvaljujući tome ne moram objašnjavati da sam invalid, a to mi puno olakšava život.”

Bližio se nastavak kongresnog programa, a Twinkie je još trebala prošetati prije poslijepodnevnog mirovanja. Prije nego što sam otišao, sagnuo sam se da bih je pogladio. Twinkie je otvorila svoje svijetle oči, a zatim je pogledala u Dorothy i počela mahati repom. Kakva li je to samo poslušna i korisna mala prijateljica — njih su dvije uživale u savršeno skladnom odnosu!

[Slika na stranici 20]

Na kongresima je Twinkiena pomoć od neprocjenjive vrijednosti