Pogled u svijet
Kanadski tinejdžeri i religija
“Zapanjujućih 80 posto kanadskih tinejdžera vjeruje u Boga”, no istovremeno “samo 15 posto redovito ide u crkvu”, pišu novine Vancouver Sun. Što je uzrok tog paradoksa? Neki su odlučili okrenuti leđa religiji zbog “puste dosade koja vlada za vrijeme mnogih vjerskih ceremonija” te zbog “doktrinarne krutosti koja mladima djeluje odbojno”. Novine dodaju: “Nema sumnje da su predodžbu o organiziranoj religiji teško okaljali i senzacionalni izvještaji o seksualnom zlostavljanju čiji su počinitelji kršćanski svećenici te pobune sikha, židovski ekstremisti i ratnički nastrojeni hinduisti. Ankete pokazuju da danas samo 39 posto kanadskih tinejdžera ima povjerenja u vjerske vođe, dok je 1984. ta brojka iznosila 62 posto.” Izvještaj je zaključen riječima: “Ili iskreni izrazi dobrodošlice koje upućuje svećenstvo ne dopiru do tinejdžera ili je masovna kultura naprosto suviše neprijateljski nastrojena prema vjerskim institucijama ili pak većini mladih duhovna poruka nije privlačna. A možda je posrijedi i sve gore spomenuto.”
Brzi žohari
Svatko tko je pokušao ubiti žohara zna da to nije nimalo lako. U čemu je tajna njihovog uspjeha? Kao prvo, zadak im je sa svih strana prekriven sitnim dlačicama, a one registriraju čak i najneznatnije strujanje zraka uzrokovano približavanjem neprijatelja i otkrivaju iz kojeg smjera dolazi. Osim toga, izgleda da žohari imaju izvanredno djelotvoran živčani sustav, budući da im je dovoljna samo stotinka sekunde da bi reagirali i umakli neprijatelju. Sada su Jeffrey Camhi i njegovi kolege s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu zahvaljujući ultrabrzom fotografskom aparatu doznali i nešto novo, izvještavaju novine Berliner Morgenpost. Otkrili su da se žohari mogu kretati brzinom od jednog metra u sekundi te da pri toj brzini mogu mijenjati smjer kretanja čak 25 puta u sekundi. “Nije nam poznato da ijedna druga životinja ima orijentaciju koja joj omogućava tako česte promjene smjera kretanja”, rekao je Camhi, citiran u New Scientistu. “Kad žohar ne bi bio tako nepoželjan gost u našem domu, sigurno bismo mu se divili, jer on to zaista zaslužuje.”
Najveća bakterija na svijetu?
Heide Schulz, znanstvenica s Instituta za mikrobiologiju mora Max Planck, otkrila je u talogu na dnu oceana nedaleko od obale Namibije (Afrika) neku divovsku bakteriju. Taj organizam ima promjer 0,75 milimetara i stostruko je veći od bilo koje druge poznate bakterije. “Kada bi prosječna bakterija bila velika kao tek okoćeni miš, ova bi nova bakterija bila velika kao plavetni kit”, izvještava londonski The Times. Ti su organizmi, nazvani Thiomargarita namibiensis, lagano pričvršćeni jedan za drugi, poput niza bisera. The Times piše da se te bakterije “hrane sulfidima, koje obogaćuju kisikom uz pomoć nitrata iz morske vode”.
Previše leševa u Gangesu
“Hindusi već stoljećima bacaju svoje umrle u Ganges vjerujući da im to osigurava mokšu, ili oslobođenje duše od ciklusa postojanja u tijelu”, piše Electronic Telegraph. “Sve dok je 2 500 kilometara dugi Ganges bio dubok, njegove su brze struje odnosile na stotine leševa koji su bili u stadiju raspadanja. No kroz dugi niz godina rijeka je postala sporija i plića jer se u nju baca industrijski otpad i smeće.” To je dovelo do toga da leševi “tjednima ostaju zapleteni u travama i smeću”. Krajem 1980-ih vlada je pokušala riješiti problem stavivši u Ganges na tisuće kornjača mesožderki. No projekt je 1994. bio obustavljen zato što je u rijeci bilo naprosto previše leševa da bi ih kornjače mogle pojesti, a i same su kornjače postale žrtve krivolovaca. Sada se u sklopu jedne nove kampanje ljude potiče da svoje umrle rođake kremiraju ili pokopaju u pijesku na obalama rijeke.
Nema više limba?
Limb — mjesto kamo, prema katoličkoj tradiciji, odlaze duše umrle nekrštene djece — nestao je iz katoličke teologije. Limb nikada nije dobio status dogme, već je bio “umotvorina teologa iz 12. stoljeća” kojima je trebalo neko mjesto “na drugom svijetu” za one kojima nije dano da idu na nebo ili u pakao. U tu su grupu spadala i “nedužna novorođena djeca koja su umrla prije nego što su stigla do krstionice” te “nevjernici koji su živjeli čestitim životom”. “Nakon što je bio izmišljen, limb je preuzeo važnu ulogu u crkvenoj doktrini”, piše vatikanski komentator Marco Politi u novinama La Repubblica. No u novijim katekizmima, uključujući i opći katekizam koji je objavljen 1992, limb se uopće ne spominje. “Ustvari, u posljednjih nekoliko desetljeća izmijenjen je čitav koncept o životu na drugom svijetu”, objašnjava Politi. Danas mnogi teolozi kažu da mala djeca koja umru nekrštena odmah idu na nebo. Talijanski teolog Pino Scabini kaže: “Sada se zapaža tendencija razmatranja osnovnih elemenata onog što nam je otkriveno — vječnog života, o kojem je Isus govorio, i uskrsnuća.”
Biznis s otmicama
“Otmice su (...) unosan biznis u područjima kao što su Meksiko, Kolumbija, Hong Kong i Rusija”, piše U.S.News & World Report. “Gledano u svjetskim razmjerima, broj otmica u kojima otmičari traže otkupninu obara rekorde već tri godine zaredom.” Zasad se najviše otmica dešava u Latinskoj Americi, gdje je u razdoblju od 1995. do 1998. bilo 6 755 otmica. Zatim slijede Azija i Daleki istok (617), Evropa (271), Afrika (211), Srednji istok (118) te Sjeverna Amerika (80). Premda su žrtve otmica najčešće lokalni trgovci i zemljoposjednici, u opasnosti se može naći bilo koji čovjek — bio on strani radnik, čovjek koji poslovno putuje ili turist. Međunarodne kompanije sada kupuju police osiguranja za slučaj otmice, a to bi im osiguranje nadoknadilo eventualne troškove plaćanja otkupnine, kao i plaćanja profesionalnih pregovarača i savjetnika koji se bave psihološkim aspektom problema. Otmičari su organizirani, istražuju tržište i procjenjuju riskantnost otmice kod potencijalnih žrtava. Oni obično lijepo postupaju s taocima, jer uviđaju da će tada imati manje pokušaja bijega i bolje šanse da se za njih plati otkupnina. “U svijetu tek svaka deseta otmica završi smrću otete osobe”, piše časopis, no daje i ovo upozorenje: “Čuvajte se lokalne policije. Ona se često zna udružiti s otmičarima.”
Web stranica s uputstvima za molitvu
Nedavno je Engleska crkva otvorila svoju Web stranicu na Internetu. Na njoj se nalaze uputstva o tome kako se moliti. Naglašavajući da Bog sluša svaku molitvu, crkva potiče ljude da budu kreativni kad mu se mole. “Pustite muziku, uzmite neki kamen, pero, cvijet ili svijeću kako biste se što bolje koncentrirali” i “služite se rukom. Prsti vam mogu poslužiti tome da se prisjetite različitih stvari za koje se trebate moliti.” Naprimjer, kaže se da vas palac, kao najjači prst ruke, može asocirati na molitvu za važne stvari u životu, kao što su dom i obitelj. Dugačak srednji prst može vas podsjetiti da se molite za “ljude koji u svijetu imaju neku vlast”, dok vas najmanji prst može podsjetiti da se “molite za sebe”. Komentirajući te inovacije, The Times piše: “Sadržaj ove Web stranice pokazuje što Crkva misli o tome koliko se nacija sekularizirala. Na toj se Web stranici discipliniranost u molitvi uspoređuje s dijetom ili čupanjem korova u vrtu: ‘Najbolje je to raditi često i ne dugo, no nemojte odustati.’ ”
Kiselina i kvarenje zubi
“Ljudi trebaju napustiti mišljenje da samo šećer uzrokuje karijes i usredotočiti se na hranu koja stvara kiselinu u ustima”, kaže Mike Edgar, jedan od autora publikacije Oral Health: Diet and Other Factors. U tom se izvještaju savjetuje ljudima koji za doručak piju sok od naranče ili jedu nešto kiselo da ne peru zube najmanje pola sata nakon jela. Zašto? Zato što kad koncentracija kiseline u ustima prijeđe određenu granicu, zubna se caklina smekša i tada se pranjem zubi počinje skidati njen površinski sloj. Umjesto pranja zubi, publikacija je preporučila suzbijanje kiseline jedenjem namirnica bogatih proteinima, kao što su sir ili kikiriki, ali najkasnije 20 minuta nakon što ste pojeli kisele namirnice, piše londonski The Times.
Japansko rješenje s lutkama?
Bakama i djedovima koji žive daleko od svoje unučadi i rijetko je viđaju jedno je tokijsko poduzeće ponudilo rješenje: Pošaljite poduzeću bebinu sliku i za šest tjedana dobit ćete lutku s njenim likom. “No to još nije sve”, izvještava New Scientist. “Zahvaljujući tome što u sebi ima digitalni uređaj s mikročipom koji snima bebine prve pokušaje govora, lutka čak i zvuči kao vaša beba. Trebate samo primiti lutku za ruku i ona će reproducirati bebin glas — ili bilo koji drugi snimljeni zvuk.” Prema novinama The Nikkei Weekly, takvu lutku koja košta 400 dolara uglavnom naručuju bake i djedovi koji rijetko viđaju djecu svoje djece.