Glavni uzročnici mržnje

MRŽNJA se pojavila rano u ljudskoj povijesti. U biblijskom izvještaju koji je zapisan u 1. Mojsijevoj 4:8 stoji: “Kad bijahu u polju, skoči Kain na Abela brata svojega, i ubi ga.” “A zbog čega ga je ubio?” pita biblijski pisac Ivan. “Jer su njegova djela bila zla, a djela njegovog brata pravedna” (1. Ivanova 3:12). Abel je postao žrtva jednog od najčešćih uzročnika mržnje — ljubomore. “Ljubomora čovjeka tjera u bijes”, stoji u Pričama Salamunovim 6:34 (NS). Ljubomora zbog nečijeg položaja u društvu, njegovog bogatstva, sredstava ili nekih drugih prednosti još i danas navodi ljude da mrze jedni druge.

Neznanje i strah

No ljubomora je samo jedan od mnogih uzročnika mržnje. Često se zna dogoditi da mržnju raspiruju neznanje i strah. “Prije nego sam naučio mrziti, naučio sam se bojati”, rekao je neki mladi pripadnik jedne nasilne rasističke skupine. Takav strah najčešće je ukorijenjen u neznanju. Prema djelu The World Book Encyclopedia, ljudi koji gaje predrasude skloni su tome da svoje mišljenje “zadrže bez obzira na postojeće dokaze. (...) Osobe s predrasudama sklone su izvrtati, krivo tumačiti ili čak ignorirati činjenice koje se kose s njihovim već unaprijed stvorenim mišljenjima.”

No otkuda potječu ti njihovi stavovi? U jednoj on-line knjizi stoji: “Povijest je odgovorna za mnoge kulturne stereotipe, no naša vlastita prošlost također je odgovorna za mnoge osobne sklonosti koje gajimo.”

Naprimjer, trgovina robljem ostavila je Sjedinjenim Državama u nasljeđe napetosti između mnogih bijelaca i ljudi afričkog porijekla — napetosti koje traju sve do danas. Često se negativni stavovi prema pripadnicima drugih rasa prenose s roditelja na djecu. Jedan bijelac koji se otvoreno izjašnjava kao rasist priznao je da je razvio negativne osjećaje prema pripadnicima druge rase “mada nikada, čak ni površno, nije bio u kontaktu s crncima”.

Tu su i oni koji naprosto smatraju da ljudi koji su drugačiji ništa ne vrijede. Ovakvo se mišljenje može temeljiti na samo jednom neugodnom iskustvu s pripadnikom neke druge rase ili kulture. Njima je to dovoljno da donesu ishitreni zaključak kako svaki pripadnik te rase ili kulture zacijelo ima iste nepoželjne osobine.

Netrpeljivost je već sama po sebi ružna osobina, no kada zahvati čitav narod ili rasu, može biti kobna. Gledište da nacionalnost, boja kože, kultura ili jezik čine neku osobu superiornijom od drugih može dovesti do pojave netrpeljivosti i ksenofobije (osjećaj prezira prema svakome ili svemu što je strano). U 20. stoljeću ljudi su takvu netrpeljivost često izražavali na nasilan način.

Zanimljivo je da mržnja i netrpeljivost ne moraju neminovno imati veze s bojom kože ili nacionalnošću. Istraživač Clark McCauley sa Sveučilišta Pennsylvania piše kako je “već sama podjela na dvije grupe, pa makar to bilo i nasumce bacanjem novčića, dovoljna da se među pripadnicima iste grupe razvije veća naklonost”. Jedna nastavnica koja predaje učenicima trećeg razreda prikazala je to kada je u sklopu jednog čuvenog pokusa podijelila svoj razred u dvije grupe — jednu u kojoj su bili učenici plavih očiju i drugu u kojoj su bili učenici smeđih očiju. Za kratko vrijeme među ovim dvjema grupama razvila se netrpeljivost. Čak i banalne stvari kao što je podjela na navijače različitih sportskih momčadi mogu dovesti do nasilnih sukoba.

Otkud toliko nasilje?

No zašto se takva netrpeljivost toliko često izražava nasiljem? Istraživači nastoje doprijeti do same srži tog fenomena, no još uvijek kao rješenje mogu ponuditi samo teorije. Clark McCauley sastavio je opsežnu bibliografiju dosad provedenih istraživanja na području ljudskog nasilja i agresije. On citira izvještaj jedne takve studije u kojoj se ukazuje na to da “nasilni kriminal ima veze sa sudjelovanjem i pobjeđivanjem u ratovima”. Istraživači su ustanovili da se “nakon završetka prvog i drugog svjetskog rata povećao broj ubojstava među pripadnicima naroda koji su sudjelovali u tim ratovima, a naročito onih koji su bili na strani pobjednika”. Biblija kaže da mi živimo u vremenu ratova (Matej 24:6). Je li moguće da su ti ratovi na neki način doprinijeli porastu drugih oblika nasilja?

Neki drugi istraživači pokušavaju pronaći biološko objašnjenje ljudske agresivnosti. U jednoj znanstvenoj studiji pokušalo se neke oblike agresivnosti povezati s “niskom razinom serotonina u mozgu”. Jedna druga popularna pretpostavka glasi da su za agresivnost odgovorni naši geni. “Moguće je da je dobar dio [mržnje] programiran”, tvrdio je jedan politolog.

Sama Biblija kaže da se nesavršeni ljudi rađaju s lošim osobinama i manama (1. Mojsijeva 6:5; 5. Mojsijeva 32:5). Naravno, to se odnosi na sve ljude. No ne pokazuju svi nasilnu mržnju prema drugima. To je nešto što se mora naučiti. Tako je istaknuti psiholog Gordon W. Allport utvrdio da mala djeca pokazuju “neznatne (...) znakove destruktivnih nagona. (...) Malo dijete je pozitivno, ono prihvaća gotovo svaku vrstu poticaja i sve vrste ljudi.” Ovakva zapažanja potvrđuju mišljenje da se agresivnost, predrasude i mržnja uglavnom uče! Ovu očitu sposobnost ljudi da nauče mrziti grubo iskorištavaju oni koji propagiraju mržnju.

Trovanje umova

Među takvima su na prvom mjestu vođe različitih skupina koje zagovaraju mržnju, kao što su neonacistički skinheadsi i Ku Klux Klan. Ove skupine često se koncentriraju na povodljive mlade iz nesređenih obitelji, tražeći među njima svoje buduće članove. Mladima koji su nesigurni u sebe i pate od osjećaja manje vrijednosti može se činiti da im takve skupine pružaju osjećaj pripadnosti.

Internet je naročito moćno sredstvo koje neki koriste za promicanje mržnje. Nedavno provedeno ispitivanje pokazalo je da bi na Internetu moglo postojati čak 1 000 web stranica sa sadržajem namijenjenim promicanju mržnje. U časopisu The Economist navodi se izjava vlasnika jedne takve web stranice koji se hvalisao: “Internet nam je omogućio da stotinama tisuća ljudi približimo svoj način razmišljanja.” Njegova web stranica sadrži i stranicu za djecu.

Tinejdžeri koji surfaju po Internetu u potrazi za muzikom mogu posve slučajno naići na stranice s muzikom koja potiče mržnju. Takva vrsta muzike obično je glasna i nasilna, a tekstovi pjesama prenose snažne rasističke poruke. Preko ovih stranica može se doći do novinskih grupa, pričaonica ili drugih web stranica s materijalom koji promiče mržnju.

Određene web stranice koje zagovaraju mržnju nude posebne sadržaje koji uključuju igre i neke druge oblike zabave za mlade. Jedna neonacistička skupina ima web stranicu na kojoj koristeći Bibliju nastoji opravdati rasizam i antisemitizam. Ova ista skupina kreirala je i stranicu na kojoj su križaljke s rasističkim sadržajem. Što time žele postići? “Pomoći mladim pripadnicima bijele rase da shvate za što se borimo.”

No ne pripadaju svi zagovornici mržnje nekoj ekstremnoj skupini. Sociolog koji je pisao o nedavnim sukobima na Balkanu rekao je za neke uvažene pisce i osobe koje mogu utjecati na javno mnijenje: “Prenerazio me njihov način [pisanja] kojim su povlađivali najnižim porivima svojih sunarodnjaka, raspirivali njihovu goruću mržnju i zamračivali njihovu sposobnost rasuđivanja, navodeći ih na razmišljanje kako ništa što rade nije moralno neprihvatljivo (...) i iskrivljujući stvarnost.”

Kada je riječ o mržnji, ne smijemo previdjeti ni ulogu koju je u svemu tome odigralo svećenstvo. U svojoj knjizi Holy Hatred: Religious Conflicts of the ‘90‘s pisac James A. Haught iznio je sljedeće šokantno zapažanje: “Velika je ironija 1990-ih to što je religija — koja je tobože izvor dobrote i brige za ljude — postala daleko najistaknutiji činilac koji je doprinio širenju mržnje, rata i terorizma.”

Iz svega je vidljivo da je uzročnika mržnje mnogo i da su složeni. Znači li to da čovječanstvo jednostavno ne može prestati ponavljati greške iz svoje mržnjom prožete povijesti? Postoji li išta što možemo poduzeti kao pojedinci ili na globalnom planu čime bismo nadvladali nesporazume, neznanje i strah koji rađaju mržnju?