Zašto se bojimo smrti?

PRIJATELJI su je smatrali pobožnom ženom, pravom vjernicom. Čak su govorili da je “jedan od stupova svoje crkve”. Crkva ju je učila da smrt zapravo nije kraj života, nego samo prijelaz u drugi, zagrobni život. Međutim, kad je shvatila da će uskoro umrijeti, počela se jako bojati smrti. Mučena sumnjama, žena je svojoj duhovnoj učiteljici rekla: “Postoji tako mnogo [učenja o tome što se događa nakon smrti]. Kako znati što je od svega toga istina?”

U gotovo svim religijama i kulturama uvriježeno je vjerovanje da ljudi nastavljaju živjeti nakon smrti ili da će se jednom u budućnosti vratiti u život. Koje je od mnogobrojnih vjerovanja o životu nakon smrti istinito? Mnogi ljudi sumnjaju da postoji bilo kakav oblik zagrobnog života. A što vi mislite o tome? Jesu li vas učili da ljudi nastavljaju živjeti nakon smrti? Vjerujete li da je to istina? Bojite li se smrti?

Strah od nepostojanja

Mnogi stručnjaci bave se istraživanjem straha od smrti. U posljednjih nekoliko desetljeća o toj su temi napisane mnoge knjige i znanstveni radovi. Većina ljudi ne voli razmišljati o smrti. No svjesni smo da je smrt neizbježna i to nas prisiljava da prije ili kasnije počnemo o njoj razmišljati. Čovjek tako lako može izgubiti život — svakog dana u prosjeku umre preko 160 000 ljudi! Mnoge plaši spoznaja da svi ljudi umiru.

Stručnjaci su strah od smrti podijelili na nekoliko kategorija. Među njima su strah od boli, strah od nepoznatog, strah od gubitka voljene osobe i strah od toga da će čovjekova smrt biti težak udarac za njegovu obitelj i prijatelje.

No većina ljudi ipak se najviše boji toga da će naprosto prestati postojati. Mnogi ljudi, bez obzira na svoja vjerska uvjerenja, strahuju od pomisli da je smrt potpuni kraj života. Njihov strah povećavaju i suvremena znanstvena otkrića. Danas se mogu znanstveno objasniti gotovo sve funkcije ljudskog organizma. Sasvim je sigurno da nijedan biolog, fizičar ni kemičar nikad nije pronašao dokaz da postoji neki nevidljivi dio nas koji nastavlja živjeti nakon što tijelo umre. Zato mnogi znanstvenici objašnjavaju smrt naprosto kao biološki proces.

Stoga ne čudi da mnogi ljudi koji naizgled čvrsto vjeruju u zagrobni život duboko u sebi strahuju od toga da će nakon smrti prestati postojati. Zanimljivo je kako je u drevno doba kralj Salamun opisao čovjekovu smrt. U svom je opisu izrazio misao o konačnosti koju neki smatraju zastrašujućom.

Vraća li se čovjek zauvijek u “prah”?

Prije otprilike 3 000 godina Salamun je u Propovjedniku napisao: “Živi su svjesni toga da će umrijeti, a mrtvi nisu svjesni ničega, niti više imaju plaće, jer se spomen na njih zaboravio. I ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove nestalo je.” Zatim je dodao: “Sve što ti dođe pod ruku da činiš, čini to svom snagom svojom, jer nema rada ni razmišljanja ni znanja ni mudrosti u grobu, u koji ideš” (Propovjednik 9:5, 6, 10).

Salamun je pod nadahnućem rekao: “Kakav je kraj sinovima ljudskim, takav je kraj i životinjama — svima je isti kraj. Kako umiru oni, tako umiru i one. (...) Čovjek nije bolji od životinje (...). Svi idu na isto mjesto. Svi su postali od praha i svi se vraćaju u prah” (Propovjednik 3:19, 20).

Premda je te riječi napisao čovjek, one su nadahnute od Boga i dio su njegove pisane Riječi, Biblije. Navedeni reci, kao i mnogi drugi biblijski reci, opovrgavaju uvriježeno vjerovanje da nakon smrti neki nevidljivi dio nas nastavlja živjeti u nekom drugom obliku (1. Mojsijeva 2:7; 3:19; Ezekijel 18:4). Kaže li nam Bog da nakon što se vratimo u “prah”, odnosno prestanemo postojati, za nas više nema nikakve nade? Nipošto!

Biblija ne uči da neki dio čovjeka nastavlja živjeti nakon smrti. Međutim, ona jasno i otvoreno kaže da postoji nada za umrle. U idućem članku vidjet ćemo zašto se ne trebamo bojati da je smrt potpuni kraj ljudskog života.