Modulacija

KAD u govoru naglašavaš riječi, time pomažeš slušateljima da razumiju što govoriš. No kad se u tvom glasu očituje raznolikost što se tiče glasnoće, brzine i intonacije, tvoj govor može postati puno ugodniji za slušanje. Štoviše, slušatelji onda mogu razumjeti što misliš o onome o čemu govoriš. Tvoj stav prema informacijama koje iznosiš može utjecati na to što će slušatelji misliti o njima. To nije slučaj samo kad govoriš s podija nego i kad razgovaraš s nekim u službi propovijedanja.

Ljudski je glas čudesan instrument velikih mogućnosti. Kad ga se dobro koristi, može unijeti živost u govor, njime se može dirnuti srce, pobuditi emocije i motivirati na djela. No to se ne može postići samo tako da u svojim bilješkama označiš gdje govoriti glasnije ili tiše, gdje brže ili sporije, a gdje promijeniti intonaciju. Ako je modulacija rezultat isključivo takvih natuknica, glas će ti zvučati neprirodno. Umjesto da u izlaganje uneseš živost i slikovitost, moglo bi se desiti da slušateljima ne bude ugodno slušati. Pravilna modulacija izvire iz srca.

Pravilnom modulacijom govornik neće privlačiti nepotrebnu pažnju na sebe. Naprotiv, on će takvom modulacijom pomoći slušateljima da shvate duh onoga o čemu se govori.

Prilagodi glasnoću. Prilagođavanje glasnoće jedan je od načina kako možeš unijeti raznolikost u govor. No to ne znači samo po nekakvoj šabloni govoriti tiše ili glasnije u jednoličnim intervalima. To bi iskrivilo smisao onoga što govoriš. S druge strane, prečestim povisivanjem glasa nećeš ostaviti dobar dojam.

Glasnoću trebaš prilagoditi gradivu. Kad čitaš neku važnu zapovijed, kao što je ona iz Otkrivenja 14:6, 7 ili Otkrivenja 18:4, ili pak neko snažno uvjerenje, kao što je ono zapisano u 2. Mojsijevoj 14:13, 14, preporučljivo je govoriti nešto glasnije. Isto tako, ako iz Biblije čitaš snažne osude, kao naprimjer onu iz Jeremije 25:27-38, promjenom glasnoće naglasit ćeš određene izraze tako da se ističu od ostalog teksta.

Razmisli i o cilju koji želiš postići. Želiš li slušatelje motivirati na djela? Želiš li istaknuti glavne točke svog izlaganja? Te ćeš ciljeve lakše postići budeš li razborito odredio kad treba govoriti glasnije. Međutim, glasniji govor sam po sebi može dovesti do toga da promašiš cilj. Kako to? Pa, možda je gradivo takvo da ga trebaš izreći srdačno i osjećajno, a ne podižući glas. O tome ćemo govoriti u 11. lekciji.

Tišim se govorom, ukoliko se to napravi razumno, slušatelje može potaknuti da iščekuju sljedeću misao. No zbog toga sljedeću misao obično treba izgovoriti nešto izražajnije. Tišim se glasom, ali s većom izražajnošću, mogu predočiti tjeskoba ili strah. Osim toga, time se može pokazati da je neka misao sporedna u odnosu na kontekst. No ako stalno govoriš tiho, time možeš ostaviti dojam da nisi siguran ili uvjeren u ono što govoriš ili da te tema ne zanima previše. Očito je da treba dobro promisliti što reći jako tiho.

Mijenjaj tempo. Dok u svakodnevnom govoru izražavamo misli, riječi nam spontano naviru. Kad smo uzbuđeni, obično govorimo brže. No ako želimo da drugi točno zapamte ono što namjeravamo reći, onda govorimo sporije.

No malo novih govornika mijenja tempo kad drži govor. Zašto je to tako? Oni previše paze na formuliranje rečenica. Možda zapišu sve od riječi do riječi. Čak i da ne čitaju govor koji su sastavili, možda praktički sve zapamte. Zbog toga sve izgovaraju jednolično, istim tempom. Korištenje nacrta govora dobra je pomoć da se prevlada ova slaba točka.

Pazi da ne mijenjaš tempo tako naglo da tvoje izlaganje bude nalik mački koja šeta, a zatim iznenada skoči i otrči kad spazi psa. I nikad nemoj govoriti toliko brzo da to naruši tvoju dikciju.

Raznolikost u tempu ne postiže se samo ubrzavanjem i usporavanjem u pravilnim razmacima. Takav će način izlaganja odvratiti pažnju od informacija koje iznosiš umjesto da ih učini interesantnijima za slušanje. Promjena tempa treba biti u skladu s onim što govoriš, s emocijama koje želiš unijeti u govor te s ciljem koji želiš postići. Govori umjerenom brzinom. Kad želiš izraziti oduševljenje, govori brže, baš kao što bi to napravio u svakodnevnom govoru. Brži je tempo prikladan i za izricanje manje važnih misli ili pričanje događaja u kojem pojedinosti nisu pretjerano bitne. Time ćeš u svoj govor unijeti raznolikost, pa ga neće biti teško pratiti. S druge strane, snažnije argumente, glavne točke i misli koje se iznose u ključnim trenucima govora obično treba izgovoriti sporije.

Mijenjaj intonaciju. Predoči si osobu koja otprilike sat vremena svira neki instrument. Čitavo to vrijeme svira samo jednu notu — najprije glasno, zatim tiho, ponekad brzo pa onda sporo. Istina, glasnoća i tempo se mijenjaju, ali budući da je ton stalno isti, takvu “muziku” nije baš ugodno slušati. Isto tako i naš glas neće biti ugodno slušati ukoliko ne mijenjamo intonaciju.

Ipak, dobro je znati da promjena intonacije ne donosi u svim jezicima isti rezultat. U tonskim jezicima, naprimjer kineskom, promjenom intonacije može se promijeniti i značenje riječi. No čak i u takvom jeziku postoji mogućnost da se u usmeno izražavanje unese veća raznolikost. Osoba može govoriti dubljim ili višim glasom, ali pritom mora paziti da ne promijeni značenje riječi. To znači da visoke tonove može govoriti još više, a niske nešto niže.

Čak i u onim jezicima koji nisu tonski, promjenom intonacije može se prenijeti mnoštvo predodžbi. Naprimjer, neznatno višom intonacijom zajedno s većom glasnoćom može se naglasiti neku riječ. Osim toga, promjenom intonacije može se izraziti veličina ili udaljenost. Uzlazna intonacija na kraju rečenice može pokazati da je rečenica upitna. U nekim jezicima pitanje podrazumijeva silaznu intonaciju.

Uzbuđenje i oduševljenje može se izraziti višim glasom. (U tonskim jezicima to može značiti veću raznolikost glasa.) Za izražavanje tuge i tjeskobe dublji će glas vjerojatno biti prikladniji. (U tonskim jezicima to bi se moglo izraziti jednoličnijim glasom.) Ove emocije mogu pomoći govorniku da dopre do srca slušatelja. Kad želiš izraziti takve emocije, nemoj samo izgovarati riječi već glasom pokaži da ih i osjećaš.

Položiti dobar temelj. Kada, dakle, trebaš početi razmišljati o modulaciji? Onda kad izabireš gradivo za govor. Ako svojim govorom želiš iznijeti samo određene dokaze ili ako u njemu nema ničeg drugog do opomena, time ćeš si suziti mogućnost raznolikog izražavanja. Zato analiziraj nacrt govora kako bi vidio imaš li u njemu sve što je potrebno za živopisno, poučno izlaganje.

Pretpostavimo da usred govora primijetiš da bi trebao unijeti malo raznolikosti jer ti je izlaganje monotono. Što bi mogao napraviti? Promijeni način izlaganja. Kako? Naprimjer, otvori Bibliju, zamoli slušatelje da učine isto i zatim pročitaj redak umjesto da ga samo citiraš. Osim toga, neku izjavnu rečenicu možeš pretvoriti u upitnu, dodajući stanku za naglašavanje. Ispričaj neku jednostavnu usporedbu. Tim se metodama koriste iskusni govornici. No bez obzira na to koliko si iskusan, slične ideje možeš koristiti već prilikom sastavljanja govora.

Može se reći da je modulacija začin govora. Ukoliko se doda dobra vrsta i prava količina, takav će začin doprinijeti punoj aromi gradiva i tvoje će izlaganje zbog toga biti ugodno slušati.