Pitanja čitalaca

● Treba li skupština poduzeti mjere ako kršteni svjedok prihvati transplantaciju (presađivanje) ljudskog organa kao što je rožnica oka ili bubreg?

Što se tiče transplantacije (prenošenja, presađivanja) ljudskog tkiva ili kostiju sa jednog na drugog čovjeka, prepuštena je savjesna odluka svakom Jehovinom svjedoku. Nekim se kršćanima može učiniti, da je primanje tkiva ili dijelova tijela drugog čovjeka u svoje tijelo kanibalizam (ljudožderstvo). Oni mogu smatrati da je namjena presađivanja, da transplantirani ljudski materijal postane dijelom primaočeva tijela, održavajući ga tako u životu i djelovanju. Prema njihovom stajalištu taj postupak se bitno ne razlikuje od hranjenja ljudskim mesom. Takvo gledište javilo se vjerojatno zbog toga, što Bog nije dao sasvim određen propis smije li čovjek jesti meso drugog čovjeka, kada je dopustio ljudima jesti životinjsko meso nakon iskrvarenja, dakle nakon istjecanja životodajne tekućine, krvi. Oni također mogu uzeti kao dokaz primjere postupaka ljudi iz biblijskih vremena, koji su se hranili ljudskim mesom. Na primjer, pogledaj izvještaj iz 2. Carevima 6:24-30; 5. Mojsijeva 28:53-57; Plač Jeremijin 2:20; 4:10. U Ivanu 6:48-66 Isus je slikovito govorio o uzimanju njegovog tijela za jelo i njegove krvi za piće. Rado su čuli raspravu o tome a nisu shvatili duhovno značenje njegovih riječi. Neki njegovi židovski učenici su se sablaznili i napustili ga, te tako prestali biti njegovim sljedbenicima. Ovi izvještaji pokazuju kako se neki ljudi osjećaju, kada se govori o uzimanju ljudskog mesa za hranu.

Drugi iskreni kršćani danas mogu osjećati da se u Bibliji sasvim određeno ne isključuje medicinska transplantacija ljudskih organa. Oni zaključuju da u nekim slučajevima ljudski materijal ne postaje stalnim sastavnim dijelom primaočeva tijela. Tvrdi se, da se tjelesne stanice izmijene svakih sedam godina, a onda bi tako bilo i u slučaju bilo kojeg dijela ljudskog tijela koje se transplantiralo. Može se navoditi kao dokaz razlike između transplantacije i kanibalizma to što se “davatelj” ne ubija da bi se pribavila hrana. U nekim slučajevima čak osobe na samrti izraze želju, da njihovi organi poslije smrti posluže kao transplantanti. Naravno, u slučaju da se transplantira (“presađuje”) tuđa krv, nesumnjivo bi to bilo u suprotnosti s Božjom zapovijedi (Djela apostolska 15:19, 20).

Jasno je da se osobna gledišta i savjesnost osjećaja razlikuju u vezi prijeporne transplantacije. Dobro je poznato da je upotreba ljudskih materijala u medicini mnogostrana: od malenih elemenata kao što su hormoni i rožnica oka, pa do velikih kao što su bubrezi i srce. Dok se u Bibliji naročito brani uzimanje krvi za hranu, ne postoji izričita biblijska zapovijed koja brani uzimanje tuđeg ljudskog tkiva. Zbog toga, svaki pojedinac suočen s odlukom u vezi ove stvari treba pažljivo i uz molitvu odvagnuti stvari i tada savjesno odlučiti što može ili ne može učiniti pred Bogom. To je stvar osobne odluke (Galaćanima 6:5). Skupštinski pravni odbor neka ne poduzima disciplinske mjere prema nekome tko je prihvatio transplantaciju organa.