Bog otvara put k ozdravljenju
Prije nego čitalac pročita sljedeća tri članka, bilo bi dobro, ako bi se upoznao sa sadržajem, na kome se temelje ovi članci, naime, sa proročanstvom iz Izaije 58. i 59. poglavlja.
“I zdravlje će tvoje brzo procvasti” (Iza. 58:8).
1. Zašto je čovječanstvu nužno potrebno poboljšanje njegovog općeg zdravstvenog stanja?
TREBA li cijelo čovječanstvo liječenje? Ljudi koji su upoznati sa svim informacijama kako iz bližih tako i iz udaljenih krajeva, teško da bi se ustručavali odgovoriti sa “da”. Pitanje je: tko od nas može prouzročiti to zaista potrebno ozdravljenje. Čovjekoljubive osobe se i dalje ustrajno nadaju, iako njihovi iskreni napori ne mogu zaustaviti društveno, moralno, ekonomsko i obiteljsko pogoršanje zdravstvenog stanja čovječanstva. Jadikovanja bolesnog čovječanstva postaju sve glasnija!
2, 3. a) Tko ima više razloga za žaljenje koliko je pao ljudski rod, od samog čovječanstva? b) Kako je palo čovječanstvo opisano u Rimljanima 3:9-18?
2 Ako mi, obična stvorenja, imamo dovoljno razloga za žalbu, koliko više ima za to uzvišeni Tvorac svemira! On svakako nije osramotio svoje stvaralačke sposobnosti, jer čovječanstvo nije bilo od početka u takovoj zbrci, kao mi danas. Jehova otvoreno ukazuje da je to sve posljedica grijeha. Koliko se čovječanstvo udaljilo od prvobitne savršenosti, istakao je Jehova prije devetnaest stoljeća, nadahnuvši jednog biblijskog pisca, da napiše slijedeće objašnjavajuće riječi:
3 “Šta dakle? Jesmo li bolji od njih? Nipošto! Jer gore dokazasmo da su i Židovi i Grci svi pod grijehom, kao što stoji napisano: ni jednoga nema pravedna; ni jednoga nema razumna, i ni jednoga koji traži Boga; svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše: nema ga koji čini dobro, nema ni jednoga čistoga. Njihovo je grlo grob otvoren, jezicima svojima varaju, i jed je aspidin pod usnama njihovima. Njihova su usta puna kletve i gorčine. Njihove su noge brze da proljevaju krv. Na putovima je njihovima raskopavanje i nevolja; i puta mirnoga ne poznaše, nema straha Božijega pred očima njihovima” (Rim. 3:9-18).
4. a) Odakle je Pavao citirao pišući te riječi? b) Na kakvo stanje nailazimo danas, 19 stoljeća kasnije?
4 U prije navedenom dijelu pisma, koje je pisano kršćanskoj skupštini starog Rima, apostol Pavao je citirao iz Hebrejskih spisa, koji su bili napisani više od 450 godina prije nego što je 56. g. n. r. vr. napisao to pismo. Pavao, naprimjer, citira iz Izaije 59:7-20. To ukazuje, da je stanje u Izaijino vrijeme bilo jednako tako loše, ne samo obzirom na čovječanstvo uopće, nego i onih koji su tvrdili, da su narod Jehove Boga, naime, kod Židova ili Izraelaca. Kakovo bi moralno i religiozno stanje u svijetu, zajedno sa onim dijelom, koji se naziva kršćanskim, trebali očekivati danas, više od 19 stoljeća nakon što je Pavao pisao te misli kršćanskoj skupštini glavnog grada Rimskog carstva? Da je to stanje šokirajuće, da, zastrašujuće, otvoreno pišu novine i mnogi časopisi.
5, 6. Kako bi se trebali ponašati narodi koji sačinjavaju kršćanstvo, prema podrijetlu njegovog imena? b) Na koju veću primjenu se odnose riječi Izaijinog proročanstva upućenog Izraelcima?
5 Kršćanstvo bi trebalo prema podrijetlu svoga imena, oponašati Isusa Krista i živjeti prema njegovom učenju. Narodi, koji sačinjavaju kršćanstvo, trebali bi znati kako se to radi. Među takozvanim kršćanskim narodima kruži na stotine milijuna primjeraka Biblija a naročito “Novog zavjeta”, na svim poznatim jezicima njihovog područja. Većina njihovog stanovništva zna čitati te inspirirane Spise, da bi se naučili, kakav treba biti kršćanin. Budući da se kršćanstvo poistovjećuje sa Kristom i tvrdi da je njegova skupština, a ne slijedi Kristov primjer, pokazuje licemjernost. Njegovo društveno, moralno i religiozno stanje je slično stanju “izabranog naroda” Jehove Boga, za vrijeme proroka Izaije, dakle, 800 godina prije, nego se na zemlji pojavilo kršćanstvo.
6 Žalosno stanje kršćanstva može se zaista usporediti sa izraelskim stanjem u vrijeme Izaije, jer tvrdi, da je ono, umjesto Izraelaca, Božji izabrani narod. Dakle, dok čitamo određena poglavlja Izaijinog proročanstva, imajmo u mislima da se ona u općenitom odnose na kršćanstvo. Da li je Izaijin Bog na Izraelce toga vremena gledao kao na licemjere koji trebaju duhovno ozdravljenje? Neka Jehova Bog sam iznese svoja zapažanja!
Božja ‘zapažanja’ religioznog licemjerstva
7. Koja Jehovina ‘zapažanja’ je prema Izaija 58:1 morao objaviti prorok Božjem izabranom narodu?
7 Božja zapovijed data Izaiji glasi: “Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove” (Iza. 58:1, ST).
8. Kako glasno je Izaija morao objaviti Jehovina ‘zapažanja’ i zašto se je osjećao natjeranim prorokovati?
8 Bog Jehova je po toj zapovijedi Izraelce proglasio krivima zbog “pobune” ili odmetništva i drugih grijeha, koji nisu posebice navedeni. Izaiju je upotrijebio kao svog govornika, da bi objavio njegova “zapažanja” i rekao mu, neka razglasi Božje optužbe jačinom poput “roga” ili trube. Kad je Izaiji bilo rečeno: “Ne usteži se”, možda se osjećao kao prorok Amos, koji je prije toga rekao: “Kad lav rikne, ko se neće bojati? Kad Jehova reče, ko neće prorokovati?” (Amos 3:8).
9. U kojoj mjeri bi danas trebali objaviti tu Jehovinu strogu vijest, kako bi ona pomogla slušaocima?
9 Danas bi se jednako tako trebao osjećati predani, kršteni narod suverenog Gospodina Jehove. Trebali bi biti potaknuti, prihvatiti božansku vijest i razglasiti je do najudaljenijih područja. Kao Jehovini svjedoci, objavimo narodima, da je diljem svijeta raširena pobuna protiv suverenog Gospodina svemira, koji zahtijeva od svog naroda lojalnost i čistoću od svjetovnih grijeha. To opravdava objavljivanje neprijatne vijesti diljem zemlje. Ako slušaoci toj vijesti obrate pažnju, može im se pomoći da ozdrave.
10, 11. Što su Izraelci činili bez samosavladavanja, a istovremeno htjeli ugoditi Jehovi s postom i mučenjem?
10 Ono, što je bilo zapovjeđeno Izaiji da glasno objavi “domu Jakovljevu”, otvoreno je razotkrilo njegovo licemjerstvo. Razglasio je govoreći:
11 “Dan za danom oni traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga. Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ‘Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’ Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.”
12. Je li Jehova prihvatio dan posta, kao vrijeme upadljivog izražavanja pobožnosti i mučenja samoga sebe?
12 “Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?” (Iza. 58:2-5, ST).
13. Što je Isus u Propovijedi na gori rekao bez licemjerstva o tome, kako treba postiti Božji narod?
13 Isus Krist je, istina, postio 40 dana, nakon što je bio pomazan Jehovinim duhom, ali u Judejskoj pustinji, gdje ga nitko nije vidio. Zato je kasnije, bez ikakvog licemjerstva rekao u Propovijedi na gori: “A kad postite, ne budite žalosni kao licemjeri; jer oni načine blijeda lica svoja da ih vide ljudi gdje poste. Zaista vam kažem da su primili platu svoju. A ti kad postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gdje postiš, nego otac tvoj koji je u tajnosti; i otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno” (Mat. 6:16-18).
14. a) Tko je uveo u kršćanstvo religiozne postove i zašto? b) Što nisu mogli pokriti uobičajeni postovi i samomučenje u starom Izraelu?
14 Kristovim učenicima nisu bili određeni nikakovi postovi; post je dobrovoljan i prepušten izboru pojedinca. Kršćanstvo ima svoje obavezne postove, ali uveli su ih sami ljudi. Da su dobrovoljni postovi “doma Jakovljeva”, u Izaijino vrijeme imali ispravnu namjenu ili poticaj, ne bi im se ništa moglo prigovoriti. No, podsjetimo se, što se događalo u “domu Jakovljevu” za vrijeme posta kao i prije i poslije njega: svađe, otimanja, vike jednoga na drugoga uz udaranje “pesnicama bezbožno”. Samo vanjski oblik posta i mučenje svojega tijela ne bi moglo nikada poslužiti kao pokrivač za sva zlodjela pred prodornim očima Boga Jehove. Zato nije iznenađujuće što je izgledalo, kao da Jehova ne vidi njihove postove ili na njih ne obraća pažnju.
15. a) Kakvo postupanje sa onima koji su teško radili u Izraelu je učinilo nevažećim izvanjski način pobožnosti i samoodricanja? b) S kime se može danas usporediti to stanje i zašto je ono neispravno?
15 Da bi pokazali izvanjsku pobožnost formalistički Židovi bi spuštali glave k zemlji kao vrh od rogoza, ili prostrli kostrijet i posuli se pepelom, kao da su u dubokoj žalosti. Ali takovo ponašanje nije bilo iskreno pokazivanje kajanja zbog njihovih grijeha i pobune protiv Boga, i zbog njihovog bezakonja i razuzdanosti. Ako je njihov post zaista bio pravi post — uzdržavanje od svakidašnjih zakonitih djela, — zašto su, istovremeno, nemilosrdno tjerali svoje “dužnike”, svoju braću, raditi i time navlačiti bijedu na njih? Formalno pošćenje poslodavaca, koji su postupali kao progonitelji robova, bilo je zaista licemjerno. S tim nisu postigli milost ili priznanje Boga, niti su mu se dopali. Isti je slučaj sa kršćanstvom, koje danas drži postove, tvrdeći kako obožava istoga Boga, koji je nadahnuo Izaiju, da objavi otpadništvo i grijeh Božjeg izabranog naroda.
16. Kakve mjere oslobođenja kod Izraelaca bi na Boga ostavile mnogo povoljniji utisak, od njihovog formalnog pošćenja?
16 Kakav post, kakvo uzdržavanje je prihvatljivo Izaijinom Bogu, Bogu, za koga kršćanstvo tvrdi da ga obožava? Da bismo to utvrdili, možemo čitati Jehovine riječi, koje je zapisao Izaija. U korist onih koji osjećaju potrebu za duhovnim ozdravljenjem ili žele poboljšati svoj odnos sa Bogom Biblije, on kaže: “Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (Iza. 58:6, 7, ST).
17. Što se događalo u Izraelu prema riječima iz Izaije 58:6, 7 i od čega bi se trebali izliječiti?
17 Te Jehovine riječi, posredno otkrivaju da su Izraelci zapali u okove nepravde i zlobe. Drugi su bili upregnuti u jaram, kao da su tegleće životinje. Neki su opet podlegli pod teretom posla, kojim su bili natovareni. Nesretni Izraelci su ostajali gladni ili bez potrebnog krova nad glavom. Oni, koji su imali sredstava da pruže olakšanje takovim nesretnicima, pretvarali su se da ne vide žalosno stanje svojih bližnjih, Izraelaca. Da, pokorno su izvršavali formalnosti (vanjske oblike) nacionalnog posta, ali nisu imali dovoljno bratske ljubavi odstraniti nepravde i tlačenja sa ‘svog vlastitog tijela i krvi’. Samo držanje postova nije otklonilo takove bezdušne postupke, niti je udovoljilo Božjoj zapovjedi: “Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga; ja sam Jehova” (3. Moj. 19:18). Ako je išta trebalo, Izraelci su trebali izlječenje od duhovne bolesti, koja je za njihov odnos s Bogom značila sigurnu smrt!
18. Zašto nije prenaglašeno reći, da bi religiozna bolest Izraelaca, ako ne bi bila zaustavljena, značila smrt za njihov odnos s Jehovom?
18 To nije prenaglašeno, jer je izraelski narod u sljedećem stoljeću, nakon Izaijinog proročanstva, izgubio svoju domovinu, od 607. do 537. pr. n. r. vr. i u žalosnom stanju bio prognan u Babilon (Ezeh. 37:1-11). Iako se narod, zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti, vratio u svoju domovinu, 569 godina nakon toga, tj. 33. g. n. r. vr. nacija je izgubila svoj zavjetni odnos s Jehovom Bogom. Rimljani su 70. g. n. r. vr. pod generalom Titusom, uništili pobunjenički Jeruzalem, a židovski narod je bio rasijan diljem svijeta kao predmet ponižavanja. Sve to stoji kao opomena smrtno bolesnom kršćanstvu.
Oni, koji su krenuli putem ozdravljenja
19. Da li je i Izaija bolovao od duhovne bolesti ostalih Izraelaca i na što ukazuju njegove riječi citirane u poslanici Jevrejima?
19 Neka nitko ne misli, da je prorok Izaija bio duhovno bolestan od religiozne licemjernosti, koja je mučila njegov narod. Čovjek, koga je Bog Jehova htio upotrijebiti, da bi razotkrio takovu licemjernost, morao je biti u zdravom odnosu sa njim. Izaija je ukazao na svoje duhovno zdravlje i zdravlje svoje obitelji sljedećim riječima: “Evo ja i djeca koju mi je dao Jehova jesmo znak i čudo Izraelu od Jehove nad vojskama, koji nastava na gori Sionu” (Iza. 8:18). Kršćanski apostol Pavao citira to u svom pismu Jevrejima i primjenjuje na Isusa Krista i njegove pomazane, duhovno rođene učenike, kad kaže: “Navijestit ću ime tvoje braći svojoj, usred skupštine ću ti pjevati hvale. I još: ‘Ja ću se uzdati u njega’, i dalje: ‘Evo mene i djece moje koju mi je dao Bog’” (Jevr. 2:12, 13, ST).
20. Tko su bila prvenstveno “djeca”, koju je Jehova dao većem Izaiji, Isusu Kristu?
20 “Djeca” koju je Jehova Bog dao Isusu Kristu o Duhovima 33. g. n. r. vr., bili su muževi i žene, koji su pripadali židovskoj organizaciji sa središtem u Jeruzalemu. Dakle, prije nego su bili pomazani Božjim duhom o Duhovima, bili su povezani sa tim duhovno bolesnim sistemom stvari, koji je obuhvaćao one, koje je Isus Krist nazvao ‘izgubljenim ovcama doma Izraelovog’ (Mat. 10:6; 15:24). Ali od Duhova naovamo oni više nisu pripadali religioznoj organizaciji, kojoj je prorok Izaija morao po Jehovinoj zapovijedi objaviti riječi opomene. Pod vodstvom Isusa Krista, krenuli su putem ozdravljenja, koje je Jehova obećao u Izaiji 58:8. Napustili su organizaciju, u kojoj su se nalazili licemjerni farizeji, koji su se u molitvi u templu hvalili: “Postim dvaput u tjednu” (Luka 18:11, 12, ST).
21. Koji blagoslovi su u Izaiji 58:8 proročanski obećani Kristovim učenicima, jer su se odvojili od suvremenog dvojnika nevjernog Izraela?
21 Slično je i danas sa predanim, krštenim Jehovinim svjedocima kojih je dobar dio došao iz sekti i denominacija kršćanstva, suvremenog dvojnika izraelskog naroda Izaijinog i Kristovog vremena. Kao nagrada za odvajanje od duhovno bolesnog, mračnog kršćanstva, bilo je na njima ispunjeno proročanstvo obećano u Izaiji 58:8, gdje stoji: “Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a slava Jahvina bit će ti zalaznicom” (ST).
22. Kada je započelo obećano ozdravljenje učenika koji su raskinuli sa nazovi kršćanstvom?
22 Ubrzo, u poslijeratnoj 1919. počelo se ispunjavati to proročanstvo na kršćanskim Jehovinim svjedocima, koji su potpuno raskinuli sa kršćanstvom, vezanim za različita vjerovanja i tradicije i gdje upravlja svećenstvo. To oslobođenje je počelo osvjetljavati svjetlo biblijske istine i proročanstva “kao zora”. Naglo se ubrzao proces njihovog ozdravljenja i postali su duhovno zdravi u pogledu odnosa sa Jehovom Bogom preko Krista. Kao Izaija u templu, bili su očišćeni da služe kao Jehovini svjedoci (Iza. 6:1-10; 43:10-12).
23. Kakvu su predstražu i “zadnju stražu” imali oni, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata?
23 “Pravednost”, a ne kršćanska pokvarenost, je išla pred njima, da ih izvede na pravedne puteve u Jehovinim očima. Da bi ih zaštitio, Bog se nalazi sve do danas uz njih i podupire ih ili im pruža “zadnju stražu”. Zato još uvijek imaju njegovo odobravanje i bili su sačuvani od istrebljenja koje im je prijetilo od njihovih neprijatelja za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1939-1945 (Mat. 24:9-14).