Zemljopisna karte — koje oživljuju biblijske događaje

“IZGLEDA da će kiša”, rekao je zabrinuti turist iz Engleske, kad je kroz prozor autobusa vidio nekoliko oblaka. Turistički vodič — domaćin, se na tu primjedbu nasmijao i odmahnuo glavom: “U ovo doba godine u Izraelu nikada ne pada kiša. Sada niste u Engleskoj.”

Kako smo samo skloni prosuđivati biblijske zemlje po svojoj zemlji i svojim iskustvima, posebno ako još nismo bili na Bliskom Istoku! I da toga nismo svjesni, možemo toliko toga propustiti čitajući Božju riječ, jer jednostavno ne znamo ništa o toj zemlji. Ako, međutim, saznamo nešto više o običajima i načinu življenja stanovništva tih zemalja, možemo steći dublje razumijevanje o mnogim događajima zapisanim u Bibliji.

Zemljopisne karte igraju važnu ulogu u posredovanju tih obavještenja, i na mnogo načina govore nam jasnije negoli riječi. Međutim, neki ljudi teško čitaju zemljopisne karte. Da bi se naučili čitati zemljopisne karte, njihove simbole i crteže, kao i značenje različitih boja, uzet će nam malo vremena, ali mnogo će nam pomoći, kad ih budemo upotrebljavali kao pomoćno sredstvo kod proučavanja. Zemljopisne karte nisu samo zato, da pronađemo gdje je neko mjesto. Kada smo pronašli željeno mjesto, tada bi, po riječima biblijskog geografa Denis Baly “trebali također znati barem u kojem odnosu ono stoji sa fizičkim reljefom, dolinama, brdima, rijekama i ravnicama”.

Tek tada počinjemo stvarati predodžbenu sliku i ako još vidimo fotografije s tog područja, tada će postati pokrajina živom. Dok ćemo čitati neke biblijske izvještaje, lakše ćemo si predstaviti ljude, koji su opisani u njima skoro tako, kao da smo ih vidjeli. Na temelju nekoliko primjera ilustrirat ćemo takvu upotrebu biblijskih karata.

Davidovo bjekstvo pred kraljem Saulom

Nakon pobjede nad divom Golijatom, mladi David je nastavio pobjeđivati Filisteje. U Izraelu je postao tako popularan, da su žene slavile tu pobjedu pjesmom i igrom, uspoređujući tisuću pobijenih od kralja Saula sa deset tisuća pobijenih od Davida. Kako se naljutio Saul kad je to čuo! Divljenje je prešlo u mržnju i pokušao je kopljem prikovati Davida za zid. Davidovi daljnji uspjesi su još više pogoršali stanje i “Saul se još većma poboja Davida; i bijaše Saul jednako neprijatelj Davidu” (1. Samuelova 18:6-29).

Iako je Davidu pomagala njegova žena Mihola i Saulov sin Jonatan, David je ipak zaključio: “Samo je jedan korak između mene i smrti.” (1. Samuelova 20:3) Konačno je pobjegao u Odolamsku pećinu, koja se nalazila u pokrajini jugozapadno od Jeruzalema, gdje su se Judejske planine spuštale k obalnoj ravnici. U tom nepristupačnom području nalaze se mnogobrojne vapnenaste pećine i tu se oko Davida okupilo nekoliko stotina ljudi (1. Samuelova 22:1, 2). Tada, kada je Jehova upozorio Davida da će ga ljudi iz Keila, koji je bio blizu pećine Odolam, izručiti u ruke Saulu, potražio je sigurniji zaklon (1. Samuelova 23:6-13).

Judejska pustinja je bila upravo takav zaklon. Stotine godina kasnije Isus Krist je tu proveo 40 dana, gdje su ga anđeli čuvali od divljih zvijeri — leoparda, vukova i hijena (Marko 1:12, 13). U naše vrijeme su u nekim, od tih tisuća pećina otkrili neobične stvari. Pronađeni su biblijski rukopisi, stari približno 2 000 godina i sačuvani uslijed izuzetno suhe klime. Nedaleko odatle u drugoj pećini pronađeni su ostaci iz drugog židovskog ustanka protiv Rimljana (od 132. do 135. g. n. r. vr.). Zašto je Bar Kokhba, koji je vodio Židove pobjegao u to područje, i zašto su ti rukopisi ostali tako dugo sakriveni? Iz istog razloga iz kojega se i David “skloni u pustinju u gorska skloništa; nastani se na gori u pustinji Zifu” (1. Samuelova 23:14, 15, ST).

Pustinje Zif i Maon, nedaleko jedna od druge, sačinjavaju visoki središnji dio Judejske pustinje (1. Samuelova 23:24). Ako pogledamo kartu, vidi se, da se pustinja nalazi južno od Jeruzalema, pružajući se sve do zapadne strane Mrtvog mora, a na drugoj strani graniče s njom tri grada: Jeruzalem, Betlehem i Hebron. Zatim zapažamo brojne doline ili vade (strme stjenovite doline) koje presijecaju pustinju od zapada prema istoku, čineći putovanje sa sjevera prema jugu, skoro nemogućim.

Ako idemo [pješice] po Kidronskoj dolini, pokraj brda u Jeruzalemu na kome se nalazio templ, gdje je prometni dio grada ubrzo ostao za nama, stupit ćemo “u tu zastrašujuću pustinju”, kako je nazvao tu pustinju izraelski arheolog Johanan Aharoni. Ta dolina se nadovezuje na stjenovitu dolinu Wadu En-Nar (“ognjena klisura”) i spušta se do Mrtvog mora približno 900 metara pretvarajući se u duboki klanac ili kanjon koji se uzdiže skoro 60 metara sa okomitim liticama sa obje strane. Zimi je suviše opasno ići uzduž kanjona, jer nakon iznenadnog pljuska može naići brza bujica vode, koja juri po tom stjenovitom koritu klisure. Ljeti tu može biti nepodnošljiva vrućina. U svakom kanjonu tog područja postoje slični problemi.

Zato nije čudo, da je David smatrao to područje sigurnim zaklonom. Čak i s vojskom od 3 000 ljudi bilo je teško kralju Saulu pretražiti bezbrojne spilje, kojima su išarane vapnenačke litice, do kojih se moglo doći jedino uz pomoć užeta i to odozgo. Saul je kasnije čuo da se je David preselio u Engedi, u oazu blizu obale Mrtvog mora, zato ga je Saul sa svojim ljudima pošao tražiti po ‘golim liticama divokoza’. Davidu, koji je bio skrit u najtamnijem dijelu spilje, pružila se prilika da ubije Saula, ali na Jehovinog pomazanika nije htio dignuti ruke (1. Samuelova 24:1-15).

Nekom drugom prilikom, David je također mogao ubiti zaspalog kralja u njegovom taboru, međutim, samo je svome progonitelju uzeo koplje i vrč za vodu, koje je stajalo pored njega. Kasnije je išao na drugu stranu klanca (klisure) i povikao Saulovim ljudima, da nisu čuvali svoga kralja. Zatim je David zvao Saula i pitao ga zašto ga proganja ‘kao kad ko goni jarebicu po planini’ (1. Samuelova 26:1-20).

Koliko je dragocjena ta slika dok čitamo u Psalmima o mnogim Davidovim vapajima za pomoć! Iako je možda pomislio da su doslovni grebeni i litice — da, visoke planine — bile njegovo utočište, ipak se stalno podsjećao da je Jehova njegov stvarni zaštitnik i spasitelj. David je bio naučen na brda još kao pastir. Bio je spretan i brz kao divokoza ili kozorog. Ipak njegov Bog je bio taj, koji je pazio da mu ne sklizne noga sa staze (Psalam 18:1-3, 31-33). Kada su ga ljudi iz Zifa izdali i tražili njegovi neprijatelji koji su mu podmetali zamke, Davidovo je srce još uvijek ostalo čvrsto u Jehovi, i dalje je svirao harfu i uz nju pjevao usred usamljenih litica i klisura (Psalam 54, 57.). Čak i tada kad je bio radi pritiska svojih neprijatelja jako utučen, David je još uvijek mogao razgovarati s Jehovom i tražiti od njega oslobođenje (Psalam 142.) Jesmo li i mi u stanju tako učiniti kad nas snađu velike poteškoće? To možemo učiniti ako jačamo našu vjeru u Boga.

Napad na Judu

Kada je Jozafat u desetom stoljeću pr. n. r. vr. bio kralj Judeje, dobio je uznemirujuće vijesti. Stanovnici Moaba, Amona i Seira, plemena sa istoka približavali su se Judeji “s one strane mora, iz Edoma; i eno ih u Haseson Tamaru, to jest u En Gediju” (2. Dnevnika 20:1, 2, 10, 11, ST). En Gedij s naše zemljopisne karte znamo već gdje se nalazi, i brzo nalazimo Moab, Amon i Edom. Ali mogli bi se pitati: kako je ta vojska došla u En Gedij i zašto je odlučila baš tim putem?

Roboam, nekadašnji kralj Judeje, dao je sagraditi niz utvrđenih gradova na strateškim mjestima. Na zemljopisnoj karti su obilježeni gradovi: Betlehem, Etam, Tekoa, Beth Zur, Hebron i Zif štiteći istočnu stranu Judeje (2. Dnevnika 11:5-12). Da bi bili uspješni, neprijatelji su se morali iznenada pojaviti i zato su ti narodi mislili da će Judejce iznenaditi ako idu kroz tu pustu i prijeteću Judejsku pustinju. Možda su došli oko južnog kraja Mrtvog mora. Ili su možda išli preko poluotoka El Lisana i zatim prešli Mrtvo more na najužem dijelu (širokom oko 3 km), starim plićakom, koji je postojao po mišljenju nekih bibličara. Zatim su prošli veliki greben Masadu do En Gedija prije nego što ih je možda otkrio neki stražar sa prije spomenutih tvrđava.

Tako je Jozafatu ostalo malo vremena jer je neprijatelj bio udaljen oko dan hoda od Jeruzalema. Poput Davida i on se oslonio na Jehovu i zatražio njegovu pomoć. Odgovor je glasio: “Ovo nije vaš rat, nego Božji.” Rečeno mu je neka svoje ljude postavi niže od Tekoje, na kraju klanca, jer će neprijateljske snage proći ‘uspon Zis’. Jozafat je to učinio i postavio je pjevače ispred vojske (2. Dnevnika 20:3-21).

Klanac ili uspon Zis protezao se sjeverozapadno od En Gedija, najprije uspinjući se sa oko 390 metara strmom krivudavom stazom. Zatim je išao preko brežuljkaste visoravni i slijedio vijugavi put prema Tekoi, koja se nalazila na oko 820 metara nadmorske visine. Kakvo li je bilo to penjanje sa mnogim usponima i strminama, dok su neprijatelji prolazili kroz male klisure i korita bujica! Znojni i umorni neprijatelji su vjerojatno očekivali, da se neopaženo mogu smjestiti i odmoriti blizu vrha. Ali nisu imali sreće! Bili su otkriveni i postavljena im je zasjeda. Zbunjeno su se pitali, od kuda sada najednom zasjeda, jer nisu shvaćali da je Jehova pomagao Judi. Dok su se po brdima razlijegali uzvici hvale Judejaca, napadači su mislili da su njihovi vlastiti saveznici krivi. Došlo je do spora i počeli su se međusobno tući, dok nije bila čitava vojska razbijena i uništena. Možemo li si zamisliti takvu bitku, koja bjesni usred neprijatelja po pustim vrletima, dok se sa okolnih planina razliježe pjesma hvale? Kako li je Juda slavio Jehovu za tu veliku pobjedu! (2. Dnevnika 20:22-30).

Dobar Samarićanin

Isusova dobro poznata ilustracija o Samarićaninu, koji je pomogao čovjeku, koga su napali razbojnici, odigrala se uzduž puta sjeverno od Judejske pustinje. Više puta se u izvještaju ističe činjenica, da su oni koji su išli tim putem ‘silazili’ od Jeruzalema do Jerihona (Luka 10:29-37). Isus je jako dobro poznavao taj put! I danas možemo ići skoro istim putem. Ako pogledamo zemljopisnu kartu primijetit ćemo da se taj put spušta na udaljenosti od oko 23 kilometra od Jeruzalema do Jerihona, za oko 914 metara. Dobrim se dijelom graniči sa neplodnom pustinjom, a dobar dio puta se nalazi ispod morske visine. Na tom je putu bilo osobito malo naselja i bilo je toliko pusto i vruće, da bi se i plikovi (mjehuri) pojavili na nogama. Razbojnici su se mogli lako sakriti iza nekog brijega ili kamena i čekati na putnika, koji nije ništa slutio.

Isus nije bez razloga opisao pozadinu te priče. Mnogi njegovi slušaoci su poznavali taj put i mogli su si ga predočiti. Mogli su “vidjeti” što se dogodilo i predstaviti si ljubaznog Samarićana, kako u usamljenoj gostionici daje upute. Možemo li i mi sebi tako jasno predstaviti, dok čitamo taj izvještaj?

Upotrebljavajući zemljopisne karte biblijskih zemalja

Do sada navedeni primjeri pokazuju nam, kako možemo upotrijebiti karte biblijskih zemalja. Ako tražiš podrobnosti, tada uzmi veću kartu tog područja. Provjeri navedena mjesta, obrati pažnju na izohipsu (crte koje na geografskoj karti spajaju mjesta jednake visine), oznaku boja, koje se nalaze na nekim kartama, posebno pazi na boje rijeka, puteva ili važnih granica. Pokušaj si vizualno predstaviti to područje i ne zaboravi da oznake, isprepletene, krivudave linije i česta izmjena boja, ukazuju na mnoga brda i doline, dok blagi obrisi široko razdvojeni, u blago jednakomjerne boje označuju ravnice i manje brežuljkasto zemljište. Slike sa tog područja ako ih možeš naći, pomoći će ti pri tvom vizalnom predstavljanju područja.

Karte s malim razmjerom mogu biti od koristi kada slijedimo dugačke puteve, kao što su Pavlova putovanja, gdje detalji nisu toliko važni. Na primjer, pogledaj karte na unutrašnjim koricama prijevoda Novi svijet. Što je manja karta, to je vjerojatnije, da nećeš na njoj naći sva mjesta koja tražiš i njihov položaj će biti samo približan. Također su često karte vezane za određena razdoblja u povijesti, jer se imena obično vrlo često mijenjaju. Mnoge korisne karte nalazimo u Pomoć za razumijevanje Biblijea (na engleskom i djelomično na njemačkom jeziku).

Iako možda nećeš biti nikada u prilici posjetiti biblijske zemlje, upoznaj ih pomoću zemljopisne karte. Učini još svrsishodnijim čitanje Svetog pisma, stvarajući sebi slike u mislima. To će ti se urezati u sjećanje i pomoći će ti da se lakše prisjetiš nekog biblijskog događaja.

[Bilješka]