Prirođena besmrtnost ili uskrsnuće — što?

Pozivamo te, da pažljivo ispitaš seriju od četiri članka, koja počinje na ovoj stranica. Tu se iznosi biblijsko gledište o tome, što se događa sa dušom nakon smrti, o uskrsnuću, o Božjem sudnjem danu i konačnoj nevolji, povezujući sve to s temom Božje Riječi — Božjim Kraljevstvom.

SVAKOG marta ili aprila više od četvrtine zemaljskog stanovništva slavi Uskrs, koji je označen kao “praznik Kristovog uskrsnuća”. To u stvari znači, da milijuni slavitelja Kristovog uskrsnuća na Uskrsnu nedjelju izražavaju nadu, da će i oni konačno biti uskrsnuti iz mrtvih. Malo je neobično, da ipak većina tih ljudi ne vjeruje da život nakon smrti ovisi o uskrsnuću, nego o opstanku njihove “besmrtne duše”.

Stotine milijuna drugih koji ne slave Uskrs, također vjeruju, da njihova nada u život nakon smrti ovisi o održanju njihove “duše” a ne o uskrsnuću. Svi ti ljudi, u i izvan kršćanstva, očito osjećaju, da mora postojati nešto nakon njihovog kratkog životnog vijeka na Zemlji. Pomisao, da čovjek živi i umire poput životinje, kod njih bi izazvala nezadovoljstvo. Sasvim je prirodna njihova želja za budućim životom. Možda i ti imaš tu želju. Međutim, kako je moguć život nakon smrti?

Život nakon smrti — kako?

“Svete knjige” različitih religija većinom pružaju dva rješenja tog problema. Neke od tih knjiga govore o automatskom preživljavanju “duše” ili “duha” mrtvaca. S druge strane, Biblija uči, da mrtvi oživljuju uskrsnućem (Jevrejima 11:17-19; Luka 20:37, 38; Ivan 5:28, 29; 11:24).

Nije iznenađujuće, da istočnjačke religije uče automatsko preživljavanje “duše” ili “duha”, jer pouzdani povijesni izvještaji pokazuju, da to vjerovanje potječe s Istoka. Drevni Babilonci su vjerovali u podzemni svijet nastanjen dušama mrtvih pod bogom Nergalom i božicom Ereš-kigalom. Egipćani starog doba su vjerovali također u besmrtnost duše i imali svoj vlastiti “podzemni svijet”. Obožavali su Ozirisa kao “boga mrtvih”. Poput Egipćana i Perzijanci starog “vremena su vjerovali u “vaganje duša” nakon smrti. Mnogi drevni grčki filozofi su usvojili taj istočnjački koncept o besmrtnoj duši, kome je konačno značenje dao Platon u četvrtom stoljeću pr. n. r. vr.

Iznenađujuće je da su judaizam i religije kršćanstva usvojili ideju, da budući život ovisi o posjedovanju besmrtne duše. To jednostavno nije biblijska nauka, kao što to pokazuje “Sažeta židovska enciklopedija” (The Concise Jewish Encyclopedia, 1980): “Biblija ne zastupa nauku o besmrtnosti duše, niti se ona pojavljuje u ranoj (židovskoj) rabinskoj literaturi. ... Vjerovanje da je dio ljudske osobnosti vječan i neuništiv postalo je konačno dio rabinske vjeroispovijedi i bilo skoro svuda prihvaćeno u kasnijem judaizmu.”

Kršćanski teolozi su slijedili primjer židovskih rabina i usvojili babilonsku, egipatsku, perzijsku i grčku zamisao, da čovjek ima besmrtnu dušu. Pošto crkve kršćanstva tvrde da zastupaju Bibliju, došle su u poteškoću usvojivši tu nekršćansku nauku. Poteškoća se sastoji u sljedećem: kako se mogu crkve pridržavati biblijske nauke o uskrsnuću a istodobno učiti da besmrtna duša preživljava smrt tijela?

Kako se crkve kršćanstva izvlače iz ove poteškoće? Na to nam daje odgovor Katolička enciklopedija (Catholic Encyclopedia): “Na četvrtom lateranskom koncilu učilo se da će svi ljudi, bilo odabrani ili odbačeni, “ponovo ustati u svojim vlastitim tijelima, koja imaju sada.” Ono što se vraća u život, zove se jezikom vjeroispovijedi uskrsnuće tijela.” Drugim riječima, tvrdilo se da je uskrsnuće mrtvih samo ponovno odijevanje besmrtne duše tijelom od mesa. Međutim, to nije ono što uči Biblija.

Prava nada u uskrsnuće

Mnogi bibličari priznaju, da nauke o urođenoj besmrtnosti i “uskrsnuću tijela” nisu zastupljene u Bibliji. Georges Auzou, francuski katolički profesor Svetog pisma, piše: “Shvaćanje ‘duše’, u značenju čisto duhovne, nematerijalne stvarnosti, odvojene od ‘tijela’, ... ne postoji u Bibliji.” “Novi zavjet nigdje ne govori o ‘uskrsnuću tijela’, nego o ‘uskrsnuću iz mrtvih’”.

Francuski protestantski profesor Oscar Cullmann slično piše u svojoj knjizi Besmrtnost duše ili uskrsnuće mrtvih: “Postoji temeljna razlika između kršćanske nade u uskrsnuće mrtvih i grčkog vjerovanja u besmrtnost duše. ... Iako je kršćanstvo kasnije uspostavilo vezu između ta dva vjerovanja a danas ih svaki prosječni kršćanin potpuno brka, ne vidim razloga sakrivati što ja i većina bibličara smatramo istinom. ... životom i naukom Novog zavjeta potpuno vlada vjera u uskrsnuće. ... cijeli čovjek, koji je stvarno umro, oživljava Božjim novim stvaralačkim aktom.” (Na engleski prevedeno iz originalnog francuskog izdanja).

Da, istinska biblijska nada u budući život temelji se na uskrsnuću ili ‘ponovnom ustajanju iz mrtvih’, a ne na automatskom zadržavanju besmrtne duše. Biblija sasvim jasno kaže da “će uskrsnuti pravedni i nepravedni” (Djela apostolska 24:15, ST). U sljedećem članku govorit ćemo o tome, kako je kasnije došlo do tako velike religiozne zbrke.

[Slika na stranici 8]

Slika sa dušom koja oblijeće mrtvaca pokazuje, da su drevni Egipćani vjerovali, da duša preživljava smrt