Pitanja čitalaca (1)

■ Kako trebamo postupati u pogledu raznih zajednica društvenih interesa, poput zaštite čovjekove okoline, budući da prema Isusovim riječima kršćani ne smiju ‘biti dio svijeta’?

Kršćani ne zanemaruju društvene stvari, koje se tiču ljudi općenito, pa ni stvari poput zagađenosti ili zaštite čovjekove okoline. Ali u kojoj se mjeri mogu upustiti u takve stvari treba odrediti u skladu s Biblijom i svojom obavezom prvenstveno prema Bogu.

Jehova je odgovarajuće zainteresiran za javnu sigurnost i zdravlje, kako možemo vidjeti iz zakona koje je dao Izraelcima u prošlosti. Savjetovao je kako trebaju čuvati opasne domaće životinje, pokriti otvorene jame i načiniti ogradu na krovu, kako ne bi došlo do nesreća i da ne bi bilo opasno za ljude ispod kuće (2. Mojsijeva 21:28-34; 5. Mojsijeva 22:8). Njegovo zanimanje za zdravlje vidljivo je iz zakona o karanteni i odstranjivanju izmeta, koji bi mogao zagaditi opskrbu vodom (vodovod) i proširiti bolest (3. Mojsijeva 13:1-59; 5. Mojsijeva 23:9-14). A što se tiče zagađivanja i zaštite čovjekove okoline, Božja Riječ nam govori, da će Bog ‘uništiti one koji uništavaju zemlju’ (Otkrivenje 11:18).

Međutim, treba zapaziti da Bog nije uputio svoje sluge — Izraelce ili kršćane da nagovaraju ljude u vezi toga. Židovima nije bilo rečeno, da provode akciju među okolnim narodima za unapređenje zdravstvenih postupaka ili bolje zdravlje ili za građevinske propise. Ne postoje nikakvi dokazi da su to oni (ili kasnije kršćani) činili, kad su živjeli u drugim zemljama. Osim toga, Bog je rekao, da će ON poduzeti korake protiv uništavanja Zemlje; on nije dao naslutiti da bi to trebao biti glavni zadatak ‘njegovih robova, proroka i svetih i koji se boje imena njegova, malih i velikih’ (Otkrivenje 11:18).

Razumljivo je, da današnji kršćani znaju da postoje stvari, koje mogu sada učiniti život ljepšim i njima i drugima. Oni nisu bezosjećajni prema ljudskim potrebama, nego čak cijene i razvijaju ‘ljudsku ljubaznost’. (Usporedi Djela apostolska 28:2, 7-9; Marko 7:24-30). To može utjecati na njihovo postupanje, kad se pojave pitanja u vezi društvenog napretka. Primjerice, ljudi u susjedstvu pitaju za mišljenje, da li je potrebno više uličnih svjetiljki ili znakova, treba li graditi nove škole ili bolji vodovod i kanalizaciju. U općenitom nije loše ako kršćanin izrazi svoje mišljenje u vezi takvih poboljšanja. On može čak osjećati da bi mogao potpisati zahtjev ili peticiju za takvo što.

No, kršćani ne bi trebali previdjeti činjenicu, da većina pitanja koja se tiču općine ili zajednice često postaju politička pitanja. Skupine počinju koristiti politička sredstva da bi provele promjene za koje iskreno smatraju da su najbolje. Ili se neki političar (ili kandidat) zauzima za tu stvar. Tada se pojedinci opredjeljuju oko političkih pravaca ili se pridružuju ‘vladarima ovog sustava stvari koji ide u popast’ (1. Korinćanima 2:6, 8; Otkrivenje 19:17, 18). Ako bi se to dogodilo nekom pripadniku kršćanske skupštine, mogao bi doći do toga da više ne odgovara Isusovom opisu: “Kad biste bili dio svijeta, svijet bi volio svoje. Budući da niste dio svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi.” Krist je posebno naglasio za svoje vjerne učenike: “Nisu dio ovoga svijeta, kao što ni ja nisam dio ovoga svijeta” (Ivan 15:19, NS; 17:16, NS).

Ima nekih pitanja, koja nisu politička tamo gdje mi živimo, ili se ljudi u tom kraju ne koriste politikom kada ih rješavaju. Suzbijanje zagađenosti, zaštita izvora voda i mineralnih bogatstava ili zaštita divljači (nacionalni parkovi) mogu pripadati tim pitanjima. Netko može smatrati takve pothvate korisnima i misliti da ih tako i Bog smatra. Ipak, ne smijemo zaboraviti, koje djelo je Jehova predao kršćanima i na što se trebaju usredotočiti: širenje dobre vijesti o Kraljevstvu, koje će donijeti vječne blagoslove milijunima ljudi diljem Zemlje (Matej 24:14; 28:19, 20). Ako budemo radili to djelo, nećemo se dati zarobiti akcijama i naporima, koji su zarobili osjećaje mnogih.

Činjenica je, da takvi ljudski napori ne mogu imati sveobuhvatne i trajno dobre rezultate, kao što može imati djelo pomaganja ljudima da razvijaju pobožnost, koja je “korisna za sve stvari, jer ima obećanje sadašnjeg i budućeg života” (1. Timoteju 4:8, NS). Da, čak i sa stanovišta pristaša načela korisnosti (utilitarista) možemo učiniti najviše dobra pomažući ljudima da postanu pravi kršćani. To im može pomoći izbjegavati navike koje su štetne po zdravlje. Može im pomoći, da primjenjuju biblijska načela, kako bi bili od veće koristi svojoj zajednici. A kao još veći blagoslov, naša će im nastojanja omogućiti, da ‘odlučno zahvate pravi život’ (1. Timoteju 6:19, NS). Koristi koje primaju bit će mnogo pouzdanije od onih, koje se mogu ostvariti nastojanjima društva ili zajednice. A što se tiče nas kršćana, vodimo li računa, da se ne odvratimo od djela koje nam je Bog dao, pokazat ćemo poslušnost Jehovi, ‘kome svaka obitelj duguje zahvalnost za svoje ime’, zdravlje i izglede za budućnost (Efežanima 3:15).

■ Što znače Pavlove riječi u 1. Korinćanima 14:36, ST: “Ili je možda od vas izišla riječ Božja? Ili je samo k vama došla?”

U osnovi apostol Pavao je pokušao pomoći Korinćanima uvidjeti da ne trebaju uvoditi nove načine postupanja u skupštini. Takav savjet je bio odgovarajući, što možemo vidjeti iz prijašnjih Pavlovih riječi.

U prvim danima kršćanstva Bog je davao čudotvorne darove duha, poput proricanja i govorenja različitim jezicima (1. Korinćanima 12:4-11). Neki u Korintu su imali takve darove, ali su ih koristili tako da su stvarali nered. Primjerice, govorili su različitim jezicima kada nije bio prisutan nitko tko je imao čudotvorni dar prevođenja. Pavao je zaključio: “Kako će neupućeni reći “Amen” ... kad ne zna što govoriš?” Prisutni nevjernici mogu čak pomisliti da su ludi ti koji govore različitim jezicima (1. Korinćanima 14:13-16, 22, 23, ST).

Do zbunjenosti je došlo i zato, jer ih je više govorilo istovremeno. Pavao ih je opomenuo: “Ako se govori tuđim jezikom, neka govore dvojica — ili najviše trojica, — i to po redu.” Tako su i, oni, koji su imali duh proroštva morali prorokovati samo određeno vrijeme i ‘jedan po jedan’. To je suglasno s tim, da je Jehova Bog mira, a ne nereda (1. Korinćanima 14:27-33, ST).

Čini se da je bilo poteškoća i među ženama, koje su govorile na sastancima. Sigurno nisu samo odgovarale na pitanja ili iznosile iskustva. Očito su se neke žene pokušale ponašati kao učitelji i raspravljale (svađale se) s braćom na sastancima. To nije bilo suglasno s načelom poglavarstva (1. Korinćanima 14:34, 35).

Zato je Pavao pisao: “Ili je možda od vas izišla riječ Božja? Ili je samo k vama došla?” (1. Korinćanima 14:36, ST). Da, on je poticao Korinćane na razmišljanje, da njihova skupština nije bila prva i da se ‘Božja riječ’ nije objavljivala samo njima. Zato je bilo neispravno što su oni postupali sasvim drugačije od svih ostalih skupština. Nisu imali pravo uvoditi novotarije, koje su bile strane kršćanskoj skupštini i suprotne načelima o miru i poglavarstvu.