INTERNETSKA BIBLIOTEKA Watchtower
INTERNETSKA BIBLIOTEKA
Watchtower
hrvatski
  • BIBLIJA
  • IZDANJA
  • SASTANCI
  • w83 1. 12. str. 19–21
  • Potaknuti srcem učinimo što možemo

Videosadržaj nije dostupan.

Žao nam je, došlo je do greške u učitavanju videosadržaja.

  • Potaknuti srcem učinimo što možemo
  • Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1983)
  • Podnaslovi
  • Slično gradivo
  • Potaknuti da činimo što možemo
  • Činili su što su mogli
  • Kako su neki osjećali
  • Kako se može pomoći
  • “Slavi Jehovu svojim vrijednim stvarima”
    Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1982)
  • “Iskazuj čast Jehovi svojim vrijednim stvarima” — kako?
    Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1997)
  • Davalac ‘svakog dobrog dara’
    Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1993)
  • “Otkuda dolazi sav taj novac?”
    Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1995)
Više
Stražarska kula – glasnik Jehovinog Kraljevstva (1983)
w83 1. 12. str. 19–21

Potaknuti srcem učinimo što možemo

12. je nizan, 33. g. n. r. vr. Isus Krist je za stolom s ostalima u kući Šimuna gubavog u Betaniji, nedaleko Jeruzalema. Među prisutnima nalazi se vjerna učenica, Marija. Ona otvara posudu od alabastera i izlijeva skupocjeno mirisno ulje na Isusovu glavu.

“‘Čemu to rasipanje pomasti’ prigovaraju neki. ‘Mogla se pomast prodati za više od trista denara te dati siromasima!’ A Isus reče: ‘Pustite je! Zašto joj dosađujete? Siromahe ćete uvijek imati sa sobom i moći ćete im dobro činiti kad god htjednete. Ona je učinila što je mogla; pomazala je tijelo moje unaprijed za ukop’” (Matej 26:6-13; Marko 14:3-9, ST; Ivan 12:1-8).

Marija iz Betanije nije mogla ništa učiniti što bi ublažilo Isusovo mučenje kad je bio prikovan na stup dva dana kasnije — 14. nizana 33. godine n. r. vr. No mogla ga je jedino pomazati skupocjenim uljem. I zato je Isus rekao: “Ona je učinila što je mogla” (Marko 14:8, ST, An American Translation). Mariju je, sasvim sigurno, tjeralo srce da učini što je mogla.

Potaknuti da činimo što možemo

Možda kao Jehovini svjedoci, ili kao pojedinci koji su počeli saznavati Božju istinu, želimo širiti dobru vijest o Kraljevstvu u ovim ‘posljednjim danima’ (Matej 24:14; 2. Timoteju 3:1-5). Ustvari, možda već imamo lijepi udio u tom djelu.

Međutim, obiteljske odgovornosti, zdravstveni problemi i drugi činioci možda nam ne dozvoljavaju da služimo kao misionari u nekoj stranoj zemlji. Možda ne možemo biti članovi obitelji glavnog sjedišta Udruženja Kule stražare ili neke podružnice. Možda nismo u mogućnosti služiti kao putujući nadglednici i tome slično. Ipak, neka nas to ne spriječi upotrebljavati svoja sredstva tako, da to posluži unapređivanju interesa Kraljevstva (Matej 6:33). Mi smo zaista u mogućnosti ‘odati čast Jehovi svojim blagom’. To će se odraziti blagoslovom za nas, jer će ‘se obilato napuniti naše žitnice’ (Priče Salamunove 3:9, 10).

Činili su što su mogli

Da, naš duh može biti sličan duhu Marije iz Betanije i drugih pobožnih osoba u prošlosti. Izraelci su, na primjer, u Mojsijevo vrijeme imali prednost odavati čast Jehovi prilikom gradnje šatora od sastanka za obožavanje Jehove. Nisu svi mogli učiniti jednako, ali su ih srca tjerala da učine ono što su mogli. Neke su žene na primjer, isprele jareću dlaku i to je predivo bilo upotrijebljeno. Neki ljudi su poslužili kao zanatlije i izvršili mnoge radove. A narod kao cjelina? Pa, oni su odali čast Jehovi dajući zlata, srebra, bakra, vune, lanenog platna i mnogo drugih stvari, da je mogao biti dovršen šator od sastanka. Oni su radosno i voljnog srca ‘donosili priloge Jehovi’. Prinosili su ‘dragovoljno’ (2. Mojsijeva 35:4-35). Koliko su dali? Pa, materijalnih priloga je bilo “mnogo više nego je potrebno za izvođenje posla”! (2. Mojsijeva 36:4-7, ST). Doista, učinili su što su mogli.

Mnogo godina kasnije kralj David je vrlo mnogo doprinio tome, da njegov sin Salamun izgradi hram. David je u tu svrhu dao čak zlato i srebro koji su osobno njemu pripadali. Zatim je upitao izraelski narod: “Ima li koga danas koji hoće da napuni svoju ruku darom za Jehovu?” Odazvavši se tome, davali su knezovi i starješine plemenske, i ‘u koga god se našlo dragog kamenja, svi su poklanjali u riznicu Jehovinog doma’. To nisu učinili preko volje (ili sa žalošću), jer čitamo: “I narod je s radošću dobrovoljno prilagao i svim srcem su prilagali dobrovoljne darove Jehovi; i sam kralj David se radovao velikom radošću” (1. Dnevnika 29:3-9, NS). Svi su oni učinili što su mogli.

Mnogi prvi kršćani su, kao pojedinci, doprinosili unapređivanju objavljivanja Kraljevstva. Ostarjeli apostol Ivan je, na primjer, naglasio da su članovi kršćanske skupštine dužni pomagati putujućim predstavnicima koji su im bili poslani, ‘da bi mogli postati suradnici u istini’. Ivan je također pohvalio Gaja za ukazano gostoprimstvo ‘strancima’, to jest, onima koje Gaj nije prije toga poznavao, ali s kojima je ljubazno postupao zbog službe koju su vršili za skupštinu (3. Ivanova 5-8). Većina Jehovinih svjedoka nisu mogli putovati u udaljene krajeve u cilju širenja ‘dobre vijesti’, ali učinili su što su mogli.

Cijele skupštine su također upotrijebile svoja materijalna sredstva za podupiranje djela Kraljevstva. Apostol Pavao je tako mogao reći vjernicima u Filipima: “Čak ste mi i za mog boravka u Solunu poslali dvaput da mi olakšate potrebu. To ne znači da tražim darove. Naprotiv, tražim dobitak koji se povećava na vaš račun” (Filipljanima 4:15-17, ST). Cijela skupština nije mogla putovati s apostolom, ali učinili su što su mogli.

Kako su neki osjećali

Isus Krist je rekao: “Više usrećuje davanje nego primanje”. Zato nije čudo, što se Božji narod u vrijeme kralja Davida radovao velikom radošću zbog ‘dobrovoljnih darova Jehovi’ (1. Dnevnika 29:9; Djela apostolska 20:35, NS). I danas vlada sličan duh.

Jehovina svjedokinja pisala je Udruženju Kule stražare: “Imam 81 godinu i ne mogu više često ići u službu (službu propovijedanja) zbog artritisa koji me je osakatio, ali bi s radošću učinila nešto za promicanje djela. Dok god budem mogla, slat ću vam svakog mjeseca prilog, a posebno bi željela pomoći polaznicima (Kulostražarske biblijske škole Galad) koji idu u strane zemlje.” Ova starica nije mogla sama služiti kao misionar, ali ju je srce natjeralo da učini što je mogla.

Cijele obitelji surađuju na tome da doprinesu nešto za potrebe štampe i širenja djela koje ima u programu Udruženje. Jedna obitelj je pisala: “Bili smo kao obitelj potaknuti sudjelovati u tome. (...) bili smo jako sretni, kad su nam prišla naša dva mlada sina i izrazila želju da i oni sudjeluju u našem obiteljskom prilogu Udruženju. Sudjelovali su novcem, koji su uštedjeli povremeno radeći. Oduševljeni smo mnogim divnim publikacijama i bogatom duhovnom hranom, koju stalno dobivamo s Jehovinog stola.”

Kako se može pomoći

Među Jehovinim svjedocima malo je onih, koji su materijalno bogati i mnogi se danas moraju boriti s ekonomskim problemima. Ipak, kad daju skroman prilog za unapređenje interesa Kraljevstva, ne bi trebali nikada pomisliti da je njihov prilog beznačajan. Kad je Isus vidio siromašnu udovicu kako stavlja dvije lepte (dva mala novčića) u blagajnu u hramu, nije gledao na nju s prezirom, nego je rekao: “Uistinu, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od sviju; jer su svi ovi od svoga viška dali za dar određen Bogu, a ona od svoje neimaštine; bacila je sve što je imala za uzdržavanje” (Luka 21:1-4, ST). Iako je njen dar bio mali po vrijednosti, ona je učinila što je mogla.

I u tome je obično potrebno planiranje, bilo od pojedinaca, obitelji ili skupština, da bi se nešto sakupilo za prilog. Prema tome, kad su kršćani u Judeji zapali u nevolju, kršćanski vjernici u Korintu, koji su im željeli pomoći, dobili su koristan prijedlog od apostola Pavla. On je pisao: “Što se tiče sakupljanja milostinje za svete, kako sam odredio crkvama (skupštinama) u Galaciji, tako i vi činite! Neka svakoga prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti, da se ne sabire kad uspijem doći” (1. Korinćanima 16:1, 2, ST).

Kao što netko može uštedjeti nešto novca za slučaj potrebe, tako i svjedoci kao pojedinci i obitelji ili skupštine mogu redovito nešto odvajati kao prilog za unapređivanje pravog obožavanja. Ustvari, skupštine kao cjeline često prilažu višak novca za unapređivanje djela Kraljevstva. To čine svojim pripremama i donošenjem odluke o tome. Pa i pojedinci, koji su voljna srca, nalaze mogućnosti sudjelovanja u podupiranju kršćanskih propovjedničkih aktivnosti diljem zemlje dajući poklone u tu svrhu. To ispravno davanje povećava njihovu sreću i pruža im zadovoljstvo, jer znaju da čine ono što mogu.

Vrlo se cijene svi pokloni koje je Udruženje primilo i koriste se za širenje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Takvim sredstvima se na primjer održavaju misionarski domovi i djelatnosti u raznim zemljama. Također se održavaju štamparije, potrebne za izdavanje biblijske literature, a tamo gdje je potrebno se i proširuju. Zahvaljujući takvim prilozima, putujući pokrajinski i oblasni nadglednici mogu posjećivati kršćanske skupštine diljem Zemlje i pružati duhovnu pomoć braći u vjeri (Rimljanima 1:11, 12). Na taj se način pomaže i drugima koji su u punovremenoj službi.

Prvi zastupnici pravog obožavanja primili su nebeski blagoslov jer su odavali čast Jehovi svojim vrijednim stvarima. I koliko su bili sretni! A tako i mi, dok danas podupiremo interese Kraljevstva, bogato smo blagoslovljeni. Zato, odazovimo se pozitivno kad nas srce tjera činiti što god možemo.

    Izdanja na hrvatskom jeziku (1973-2025)
    Odjava
    Prijava
    • hrvatski
    • Podijeli
    • Postavke
    • Copyright © 2025 Watch Tower Bible and Tract Society of Pennsylvania
    • Uvjeti korištenja
    • Izjava o privatnosti
    • Postavke za privatnost
    • JW.ORG
    • Prijava
    Podijeli