Zašto nisam više svećenik?
Ispričao Ferdinando Piacentini
“Život je kratak, smrt nas vreba, nepoznat je samo sat.
Što će biti od mene ako izgubim dušu?
... Naš je život kratak, beskrajna je samo vječnost.”
OVA jednostavna crkvena pjesma, koju nas je učio mjesni župnik pobudila je u meni želju da budem bogobojazan i da vječno živim, iako sam tada bio star tek trinaest godina. Potaknut od dvojice svojih prijatelja, koji su imali isto stajalište, odlučio sam postati svećenikom.
Rodio sam se 8. siječnja 1925. u Casoli, jednom malom planinskom selu nedaleko od Montefiorina u provinciji Modena (Italija). Moji roditelji koji su pripadali srednjem staležu imali su osam dječaka, ja sam bio peti. Otac, građevinski poduzetnik, nije želio da postanem svećenikom. Za razliku od njega, jedna od mojih sestara, koja je bila revni član katoličke akcije, a kasnije je postala opaticom (što je još i sada), hrabrila me na to.
Život u sjemeništu
Listopada 1938. stupio sam u sjemenište za dječake u Fiumalbo, jednom mjestu u Apeninima, nedaleko od Modene. Kasnije sam bio u velikom sjemeništu u Modeni. Možda bi netko od čitatelja želio saznati nešto o životu u jednom takovom sjemeništu.
Sve je tamo bilo regulirano zvonom, a dobri sjemeništarci su slušali. Oko pola sedam ujutro, oglasilo se zvono, a tada je svećenik zadužen za nadgledavanje palio svjetlo u spavaćoj sobi. Prema propisu trebalo se ujutro oblačiti ispod pokrivača, a navečer opet skidati pod pokrivačem.
Uslijedilo je spremanje kreveta, a kad je ponovno zazvonilo, odlazili smo u kapelu na jutarnju molitvu. Ona se sastojala od samo nekoliko rečenica, koje smo kad su bile pročitane, zajednički ponavljali posebnim ritmom. Na kraju smo morali pola sata meditirati; potom se čitala misa a zatim smo doručkovali. Nakon toga započinjala je pouka uz pauze i na kraju šetnja.
Prije večere čitalo se iz jedne knjige o asketizmu, nakon toga molili smo krunicu i Zdravo Marija. Po završetku večere i male pauze, odlazili smo ponovno u kapelu na molitvu i ispitivanje savjesti. Tek nakon toga išli smo na spavanje.
Mi sjemeništarci nismo se nikada smjeli oslovljavati sa ti, nego sa vi. Bilo nam je također zabranjeno da razgovaramo sa sjemeništarcima iz neke od susjednih soba, nismo smjeli dotaknuti drugog sjemeništarca. Nije nam, primjerice, bilo dopušteno da se rukujemo ili da položimo ruku na nečije rame. Kad smo otišli kući na dopust nismo smjeli izlaziti s nijednom djevojkom, čak niti s vlastitom sestrom.
Strah od pakla ili ljubav prema Bogu?
Prve godine boravka u sjemeništu bio sam posve obuzet željom da se očistim od grijeha, koje sam počinio kao dijete. Stoga sam se često ispovijedao. No, moram priznati da je pogonska snaga bila više strah pred paklom, nego ljubav prema Bogu. Taj strah u meni bio je pothranjivan svakodnevnim obaveznim meditiranjem na temelju knjige Apparecchio alla morte (Priprema za smrt) od svetog Alfonsa Maria od Liguori. Određene tekstove iz te knjige nisam mogao nikako udaljiti iz svojih misli, posebno riječi XXVI razmatranja:
“Bog je stvorio pakao s izričitom svrhom da muči prokletnike. ... Oni će biti uronjeni u vatru, kao riba u vodu, ali ne samo da ih vatra okružuje, nego ona prodire u njihovu nutrinu, te se muče. Tijelo im se pretvara u plamen, tako da im gori utroba, srce u grudima, mozak u glavi, krv u žilama, pa čak i srž u kostima; svaki prokletnik pretvara se u ognjenu peć.”
Nije teško shvatiti da me pomisao na vječne paklene muke, dan i noć mučila. Pokušaj se staviti u položaj posebno osjetljivog mladića, kojeg se stalno plašilo s Bogom više nalik na tiranina, nego na oca ljubavi. Bio sam zbunjen, bilo je čak trenutaka kada sam sumnjao u postojanje Boga. Kad sam se obratio svom pretpostavljenom rekao mi je: “Sine, to je kušnja kojoj Bog prepušta one koji ga ljube. I veliki su sveci prolazili kroz vrijeme sumnji.”
Postajem svećenikom
Godine su polagano prolazile, pa je tako došlo vrijeme da se konačno odlučim u vezi svoje budućnosti. U meni je bivala sve jačom želja da napustim sjemenište, pa sam odlučio razgovarati o tome s rektorom.
“Ne nastaviš li ovim putem”, odgovorio je brzo, “propustit ćeš šansu božanskog pozvanja poput bogatog mladića, te ćeš se stalno bojati vječnih muka u paklu!” Naravno, njegovo spominjanje pakla nije promašilo cilj.
Jedno sam vrijeme proživljavao duševne patnje, dok konačno nije osvanuo dan, kad sam trebao reći što sam odlučio. Tog se dana jedan od mojih drugova, koji se trebao zarediti za đakona, srušio pred oltarom, pa su ga morali iznijeti van. Možda se nalazio u jednako mučnom duševnom stanju kao ja. On je napustio sjemenište, a ja sam, iako zavideći mu, odlučio nastaviti.
Povod je bio želja postati dobrim svećenikom. Želio sam činiti dobro, pomažući drugima da nađu Boga. 3. rujna 1950. u starosti od 25 godina zaređen sam za svećenika. Toj ceremoniji u Modeni prisustvovao je nadbiskup Modene, monsinjor Cesare Boccoleri. Potom sam sedam godina služio kao kapelan, odnosno kao pomoćnik mjesnog župnika.
Godine 1957. postavljen sam za mjesnog svećenika u Casine d. Sestola, jednom malom selu na sjeveru Apenina, gdje sam službovao 17 godina. Iako sam u očima stanovništva bio dobar svećenik, ja sam naprotiv bio nezadovoljan. Možda zvuči besmisleno, ali uistinu nisam imao temelja za vjerovanje. Za dvanaest godina, koje smo proveli u sjemeništu, morali smo proučavati i Bibliju, ali taj je predmet bio manje važan nego ostali, na primjer filozofija morala, dogmatika i crkveno pravo.
Mučen sumnjama
Čitajući novosti koje je donio 2. Vatikanski koncil (1962. do 1965.) bio sam još jače zbunjen. Pojavila su se dopunska tumačenja o paklu. Jedni su zastupali stajalište da Bog ne šalje nikoga u pakao; za razliku od njih ultratradicionalisti su objašnjavali da će kler biti kriv za porast nasilja, jer ako se napusti vjerovanje u pakao, ljudi se više neće bojati Boga kao do tada. Tako je sve više rasla sumnja u meni.
Početkom 1973. godine pretplatio sam se na nekoliko religioznih časopisa, između ostalog i na one koji su se kritički osvrtali na Katoličku crkvu i njezine nauke. Sada sam još jasnije uočavao neka protuslovlja. Primjerice, ranije je bilo zabranjeno petkom jesti meso. Kad je ukinuta ta zabrana mislio sam: “Crkva je do sada naučavala da svatko tko petkom jede meso, čini smrtni grijeh, a za takav je grijeh mogao biti kažnjen paklom — dakle, vječnom kaznom. No, što će sada misliti oni koji se nalaze u paklu, jer se nisu pokajali što su petkom jeli meso?”
Sjetio sam se kako je papa u jednoj uskrsnoj poruci, govoreći o svećenicima koji su napustili svećeničku službu, rekao: “Razlozi mogu biti različiti, ali svi koji su napustili svećeničku službu, podsjećaju uglavnom na Judu i njegovu izdaju.” Bio sam duboko povrijeđen, i ne samo to. Bio sam čak ogorčen! Sve što sam promatrao u crkvi i što sam čitao, potkopavalo je moju vjeru u Boga. Tada je jedan neočekivani susret, u potpunosti izmijenio moj život.
Našao sam istinu
Posjetio sam prijatelja, svećenika koji je službovao u Roncoscaglia d. Sestola (Modena), mjestu udaljenom 13 km od Casine, gdje se nalazio moj župni dvor. “Možeš li si predstaviti”, rekao je moj prijatelj, “da imamo u našem selu jednu vrlo uglednu obitelj, koja pripada Jehovinim svjedocima?”
Tada nisam upoznao tu obitelj, ali sam si nabavio nekoliko biblijskih časopisa, između ostalog i knjigu Istina koja vodi do vječnog života. Odmah sam je pročitao i njena jednostavnost duboko me se dojmila. Čitajući poglavlje o temi “Pakao” shvatio sam da je pakao zapravo opći grob cijelog čovječanstva. Tako se postepeno mijenjala moja predodžba o Bogu, on nije više bio Bog mučitelj, nego Bog ljubavi. Ne jednom naježila mi se koža kad sam osjetio da ću se konačno osloboditi.
Sve sam jače gladovao za biblijskim istinama. Kad sam bio pozvan na jedan biblijski razgovor sa Jehovinim svjedocima, malo sam se ustručavao govoreći sam sebi s obzirom na svoju službu: “Upuštaš se u lijepu avanturu!”
U dolazećih sedam mjeseci vodio sam sa Jehovinim svjedocima šest biblijskih razgovora. Budući da smo stanovali daleko jedni od drugih, nismo se mogli često susretati. Giordano Morini, Svjedok koji je proučavao sa mnom, stanovao je u 70 km udaljenoj Formigine (Modena). Međutim, ja sam u međuvremenu čitao časopise, koje mi je dao, a u kojima je bilo govora o mojem katoličkom prijevodu Biblije. Tako je Biblija postala izvorom novih i logičnih religioznih misli, koje su me uznemiravale.
U to sam vrijeme pročitao u časopisu Kula stražara članak koji me se duboko dojmio. Glasio je “Organizirani da bi slavili Boga”, a bilo je u njemu ugovora o tome kako je C. T. Russell, prvi predsjednik Watch Tower Society, u starosti od 20 godina počeo sumnjati u nauku o paklenoj vatri, jednako kao i ja. Tada je i on proučavajući Bibliju shvatio da pakao ne postoji. Russellovo iskustvo ojačalo je u meni želju da još točnije upoznam Bibliju.
“Ljudi koji uistinu ljube Boga!”
Kad sam prvi puta posjetio sastanak Jehovinih svjedoka u njihovoj kraljevskoj dvorani u Sassuolo, bio sam ne malo uzbuđen. Nisam mogao svladati zbunjenost, iako sam bio srdačno primljen. Otvoreno govoreći, osjećao sam se kao riba na suhom.
Ipak, sve što sam tamo vidio duboko me se dojmilo. Muževi koji su s podija govorili prisutnima, bili su jednostavni radnici. Slušajući ih pomislio sam: “Pretpostavljam da Petar, Pavao i drugi apostoli nisu izgledali drugačije.” Ugledavši djecu na podiju sjetio sam se da je Isus u starosti od 12 godina također osjetio potrebu da gorljivo razgovara o svom nebeskom ocu.
Primijetio sam kako svi prisutni brižljivo traže i nalaze spomenute stavke u svojim Biblijama. Kasnije sam rekao ostalim svećenicima: “U dvoranama Jehovinih svjedoka svećenik nalazi ono o čemu je sanjao; ljude koji uistinu ljube Boga!”
Ubrzo nakon toga nastupaju teškoće; bilo je otpora i nesporazuma. Ja naime, nisam tajio da se intenzivno bavim Biblijom. U svojoj župnoj crkvi u Casine, kao i u školi gdje sam predavao vjersku pouku, često sam otvoreno govorio o tome. Tako je konačno došlo do toga da nisam više mogao držati pouku u školi, jer su rektor i učitelji stalno ometali nastavu. Stoga sam pozvao djecu da dođu s roditeljima u moj dom. To je, međutim, izazvalo još jače protivljenje.
Da li da se odreknem službe?
Uskoro sam shvatio da moram odlučiti želim li ostati svećenikom ili ne. Ja još nikada nisam radio svjetski posao; također nisam znao gdje bih mogao stanovati. Morao sam se braniti od prijatelja i rođaka, koji su me htjeli odvesti psihijatru, vjerujući da nisam više duševno zdrav. Hoću li moći svladati sve te zapreke? U to vrijeme, kad sam razmišljao o jednoj od najvažnijih odluka u svom životu, neprestano sam se molio (Psalam 55:1-7, 16-18, 22).
Jednom su me neočekivano posjetili predstavnici biskupskog dvora i nadležni duhovni savjetnici. Netko im je rekao da ću se predomisliti i odustati od napuštanja službe. Čudnovato, ranije me nikada nisu tako brzo posjetili, iako sam često bio bolestan. Unatoč svemu što su govorili, dao sam im na znanje da ostajem čvrsto pri svojoj odluci. Sljedećeg dana, 19. ožujka 1974. — bio sam tada star 49 godina — istupio sam iz svećeničke službe.
Nema više povratka
Nije bilo lako naći posao i stan. Bilo je sigurno katkada teško, ali povratka nije bilo više. Najprije sam stanovao u jednoj trošnoj kući, gdje nije bilo ni struje, niti tekuće vode. Ali, Jehovini svjedoci iz tog mjesta ljubazno su mi pomogli da nađem stan i tako sam se smjestio u Castelnuovo Rangone (Modena).
Konačno sam našao i posao u jednoj keramičkoj radionici, što je, doduše, bilo teško za mene koji nisam bio naučen na težak fizički rad. Novi rade uvijek najteže poslove, a ja sam bio “novi” šest mjeseci!
Ali, Bog kojeg sam tako dugo tražio dao mi je snagu da ustrajem i da napredujem u točnoj spoznaji. Devet mjeseci nakon istupanja iz svećeničke službe, donio sam najvažniju odluku u svom životu. Predao sam se Jehovi i simbolizirao svoje predanje krštenjem u vodi 12. siječnja 1975. godine.
Sada sam uistinu sretan. Našao sam istinu, više me ne uznemiravaju kriva shvaćanja ili nauke koje obeščašćuju Boga. Ja više ne posjećujem ljude u namjeri da uzimam od njih grožđe, žitarice, jaja i drva, ne odlazim k njima da bih blagoslivljao njihove kuće i staje, dok domaćice zdvojno posežu za novčanikom da bi mi dale prilog. Ne, sada su moji posjeti obiteljima, kojima sam ranije dolazio kao svećenik, usrećujuće, dostojanstvene prirode. Odlazim k ljudima da bih s njima razgovarao o nečem dragocjenom što posjedujem, a to je točno poznavanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu.
Daljnja sreća koju sam doživio jest brak s jednom revnom kršćanskom svjedokinjom Jehove. Predstavite si: Vjenčao sam se u mjestu, gdje sam nekada službovao kao kapelan! Kad sam predavao molbu, službenik me je upitao: “Želite li se vjenčati noću?” Očito se bojao da bi vjenčanje nekadašnjeg kapelana moglo biti vrlo neugodna stvar. (Vjenčanje je unatoč tome održano po danu.) Moja žena i ja pripadamo skupštini Mazanello (Modena), gdje imam prednost služiti kao imenovani starješina.
Sada se moja žena i ja radujemo da možemo proučavati s mnogima koji su ranije dolazili k meni na religioznu pouku. Do sada se sedmero moje “župne djece” ili njihovih rođaka predalo Jehovi Bogu.
Kad je sadašnjost tako usrećujuća, a budućnost toliko obećavajuća, sve doživljene teškoće postaju nevažnima. Sada kao sluga Jehove, pravoga Boga, posjedujem istinski mir u srcu. Stoga želim zahvaliti Jehovi riječima proroka Izaije: “Gle, Bog je spasenje moje, uzdat ću se i neću se bojati; jer mi je sila i pjesma Jehova Bog, on mi bi spasitelj” (Izaija 12:2).
[Slika na stranici 25]
Ne posjećujem više ljude na njihovim domovima da uzimam voće, žito, jaja i drva. Sada im iskreno posredujem dobru vijest o Božjem Kraljevstvu