Pitanja čitalaca

◼ Treba li kršćanin u smislu 2. Solunjanima 3:14, 15, osobno “obilježiti” drugog kršćanina ako smatra da taj nije najbolje društvo u skupštini zbog svog ponašanja ili stava?

Oni koji postaju dio kršćanske skupštine postaju to zato jer ljube Jehovu i iskreno žele živjeti po njegovim načelima. Bolje se družiti s njima nego sa svjetskim ljudima. Mi se možda ugodnije osjećamo u društvu određenih kršćana, kao što je i Isus ‘posebno ljubio’ apostola Ivana, a sa trojicom od dvanaestorice bio posebno blizak. Ipak, on je izabrao sve njih, bio zainteresiran za njih i ljubio ih (Ivan 13:1, 23; 19:26; Marko 5:37, 9:2; 14:33). Iako sva braća imaju greške, za koje moramo imati razumijevanje i oprostiti ih, mi znamo da su braća u vjeri općenito dobro društvo za nas (1. Petrova 4:8; Matej 7:1-5). Međusobna ljubav je oznaka kršćanske skupštine (Ivan 13:34, 35; Kološanima 3:14).

Međutim, može biti slučaj da netko ima stav ili način života, koji mi osobno ne možemo odobriti. Apostol Pavao je pisao o nekima u Korintu, čije osobno gledište o uskrsnuću nije bilo ispravno i koji su možda imali stanovište: ‘Jedimo, pijmo i veselimo se!’ Zreli kršćani u skupštini trebaju biti oprezni prema takvim pojedincima, jer je Pavao savjetovao: “Ne varajte se. Zla društva kvare korisne običaje” (1. Korinćanima 15:12, 32, 33).

Taj općeniti savjet vrijedi i danas. Na primjer, neki kršćanski bračni par može utvrditi da im djeca mogu pasti pod loš utjecaj, ako se druže s drugom djecom koja možda još ne uzimaju ozbiljno istinu ili su svjetskih nazora. Možda će ta djeca kasnije napredovati temeljem božanskog školovanja. No, dok za to nema dokaza napretka, bračni par može ograničiti svojoj djeci igranje s takvom djecom i posjećivanje takve djece. To ne bi bilo “obilježavanje” nekoga o čemu se govori u 2. Solunjanima 3. poglavlje. Roditelji time samo slijede Pavlov savjet o izbjegavanju ‘lošeg društva’.

Okolnosti koje iziskuju “obilježavanje” su mnogo teže od spomenutog primjera sa djecom. U skupštini se ponekad može dogoditi da neka osoba svojim nebiblijskim postupanjem djeluje jako uznemiravajuće, iako još nema opravdanih razloga za isključenje, koji su spomenuti u 1. Korinćanima 5:11-13. Takvo se ponašanje zapazilo u skupštini u starom Solunu, te je Pavao pisao: “Sad čujemo, da neki među vama besposliče, da uopće ništa ne rade već se bave ispraznim stvarima” (2. Solunjanima 3:11, ST).

Što su trebali poduzeti drugi kršćani u Solunu? Pavao je pisao: “Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista, da se klonite svakoga brata koji besposliči, a ne slijedi predaju, koju ste primili od nas. A vi, braćo, nemojte malaksati pošteno radeći! Ako se dakle tko ne pokorava ovoj našoj pismenoj zapovijedi, zabilježite ga sebi i ne družite se s njim da bi se posramio! Ali ga ne smatrajte za neprijatelja, već ga opominjite kao brata” (2. Solunjanima 3:6, 13-15, ST).

Iako Pavao nije označio lijenčine po imenu, koji su se miješali u tuđe poslove, ipak je razotkrio njihovo problematično ponašanje pred skupštinom. Svi kršćani koji su poznavali te neuredne mogli su postupati s njima kao sa ‘obilježenima’. Savjet ‘obilježite si ih’ (NS) sadrži grčku riječ koja znači “neka ti bude obilježen” to jest “imati posebnu bilješku o nekome” (Novi svijet prijevod — sa fusnotama, engl.). Pavao je rekao: “i ne družite se s njima da bi se (“obilježeni”) posramio”. Braća ga nisu trebala potpuno izbjegavati, jer im je Pavao savjetovao ‘da ga opominju kao brata’. Ipak, ograničenjem svog privatnog druženja s njim, moglo bi ga navesti da se posrami i možda postane svjestan potrebe da se ravna po biblijskim načelima. U međuvremenu bi braća i sestre bili zaštićeni od njegovog negativnog utjecaja (2. Timoteju 2:20, 21).

Današnja kršćanska skupština također slijedi taj savjet.a U Kuli stražari od 1. veljače 1982. na 31. stranici (engl.) bilo je istaknuto da ne možemo nekoga obilježiti samo zato što se mi osobno razilazimo u mišljenju s njim, ili kada neki kršćanin želi izbjeći bliži kontakt s njim. (Vidi w 1/82, str. 7.) Kao što pokazuje slučaj u Solunu, obilježavanje je odgovor na tešku povredu biblijskih načela. Najprije starješine pokušavaju opetovano pomoći prestupniku opominjući ga. Ako problem i dalje ostaje, oni mogu, ne spominjući ime osobe, održati skupštini opominjući govor o neurednom življenju, kao što je i Pavao upozorio Solunjane. Tek nakon toga će pojedinačni kršćani smatrati zalutalu osobu “obilježenom”.

Tu je potrebna dobra sposobnost razlučivanja prije nego unaprijed određena pravila o svakom stajalištu obilježavanja. Pavao nije dao detaljna pravila za problem u Solunu, time što bi utvrdio kako dugo mora netko odbijati raditi prije nego bi bio obilježen. Starješine su u dodiru sa stadom i jednako tako mogu pomoću razuma i sposobnosti razlučivanja utvrditi da li je neka situacija tako teška i uznemirujuća da je potrebno održati skupštini opominjući govor.b

Jedan razlog obilježavanja je da se posrami neurednog kršćanina i prekine sa svojim nebiblijskim življenjem. Pojedinci koji su ga obilježili, posebno starješine, nastavit će ga hrabriti i promatrat će njegov stav dok su u doticaju s njim na sastancima i u službi propovijedanja. Kada vide da su se poboljšali problem i stav, koji su zahtijevali obilježavanje, tada mogu prekinuti sa ograničenjem privatnog druženja s njim.

Prema tome, obilježavanje se ne treba pobrkati sa osobnom ili obiteljskom primjenom Božjeg savjeta o izbjegavanju lošeg društva. Iako obilježavanje često nije potrebno, treba biti jasno da je obilježavanje biblijska mjera koja se poduzima kada je to opravdano, a koju su mjeru poduzela i braća u Solunu.

[Bilješke]