Tko zapravo bježi od stvarnosti?

“BIJEG od stvarnosti”. To je rekao rođak jednog mladog misionara koji je otišao na Južni Pacifik da tamo obavlja svoju misionarsku službu. A mnogi bi na to slično gledali. Jedan radio-komentator s Novog Zelanda je, na primjer, nedavno rekao da se, onda kad slabe ekonomski uvjeti, veliki broj ljudi okreće vjerovanju u Boga kao obliku eskapizma.a

No, jesu li oni koji su svoj život posvetili tome da slijede duhovne interese doista eskapisti? Isus Krist nije na vjeru u Boga gledao kao na iluziju, uobrazilju ili obični plod mašte. On je u Ivanu 7:28, NS, rekao: “Nisam došao sam od sebe, nego je stvaran onaj koji me poslao”.

Vjera u Boga, međutim, u Isusovom slučaju nije na njega utjecala na neki pasivni način. To ga je potaklo da svoj život ponudi Bogu, rekavši: “Evo! Dolazim ... vršiti tvoju volju, o Bože” (Jevrejima 10:7, NS). Pravi kršćani danas nisu ništa manje snažno potaknuti. Da bi to ilustrirali, razmotrimo savjet kojeg je apostol Pavao napisao Timoteju, istaknutom starješini u jednoj skupštini u prvom stoljeću. Pavao je znao da neki u skupštini posjeduju znatnu materijalnu imovinu. Ali, budući da se njihova vjera zasnivala na realnosti, oni su bili potaknuti da tu imovinu iskoriste. Pavao je rekao: “Reci onima koji su bogati u ovom sadašnjem svijetu da ne budu prezrivi prema drugima, da ne polažu svoje pouzdanje na prolaznu moć bogatstva, nego na živog Boga koji nam velikodušno daje sve na naše uživanje. Reci im da čine dobro, da budu bogati u ugodnim djelima, da budu spremni dati drugima i suosjećati s onima u nevolji. Neka ulažu svoju sigurnost u život koji dolazi da bi imali siguran udio u pravom i trajnom životu” (1. Timoteju 6:17-19, Phillips).

Kršćanstvo, prema tome, nije bijeg iz realnosti. Ono zapravo podrazumijeva muževno suočavanje s odgovornošću. Bog kojeg obožavamo nije utvara; on je stvaran. Život kojeg provodimo u njegovoj službi smisaon je i ispunjen. Naša nada u buduću nagradu nije pretpostavka bez temelja, nego ima sigurnu osnovu u obećanjima Boga koji ne može lagati (Jevrejima 6:18).

Što je, međutim, s onima koji zanemaruju potrebu da služe Bogu i koji grade svoj život oko materijalnih dobara ili neke sebične karijere? Nisu li možda baš oni eskapisti?

Mudri čovjek Salamun koristio je izraze poput “ispraznosti” i “trčanja za vjetrom” da bi opisao život u kojem materijalne stvari i tjelesni užici imaju prvo mjesto. Opisao je ishod, rekavši: “I što su mi god oči tražile, nisam od njih uskratio. Nisam odvraćao svoje srce od bilo kakvog užitka, jer mi je srce bilo radosno zbog svog moga truda, i to mi je bio dio od svog moga truda. I ja, baš ja sam pogledao na sva svoja djela koja su moje ruke načinile i na trud kojim sam se trudio da to izvršim, i gle! sve je bila taština i trčanje za vjetrom, i ništa nije bilo od koristi pod suncem” (Propovjednik 2:10, 11, NS).

Da, čak i materijalistički način života donosi određenu vrst zadovoljstva. Ali, nedostaje prave ispunjenosti i trajne sreće. Takav život je čista “ispraznost”. Hebrejska riječ prevedena kao “ispraznost” doslovno znači “dah, dašak” i prema tome se odnosi na nešto što nije ni čvrsto ni trajno. The New English Bible (Nova engleska Biblija) koristi tako izraz “praznina”.

Prema tome, da li je osoba koja vodi takvu vrst života kakvu je Salamun označio “ispraznošću” u položaju da optužuje jednog kršćanina da on bježi u stanje varavog zadovoljstva? To se baš ne bi moglo reći. Apostol Pavao je, zapravo, dalje pokazao da se “mijenja scena ovoga svijeta” (1. Korinćanima 7:31, NS). Ovdje on uspoređuje bezbožni svijet sa pozornicom na kojoj se mijenjaju scene. Ono što danas izgleda divnim, dražesnim, čak spektakularnim, može sutra potpuno nestati. Današnji “izvođači” s vremenom bivaju zamijenjeni drugima. Unatoč svim njihovim nastojanjima, njihovi životi ne pružaju ništa što je od trajne vrijednosti. Oni nemaju pravu nadu u budućnost.

To je upravo onako kako je rekao Philip Chesterfield, engleski dvorjanin i govornik iz 18. stoljeća: “Trčao sam besmislene trke zadovoljstva i izišao na kraj sa svima. Uživao sam u svim zadovoljstvima svijeta i procijenio ih u njihovoj pravoj vrijednosti, koja je uistinu vrlo niska ... Kad razmislim o onome što sam vidio, ... i što sam učinio, teško sam sebe mogu ubijediti u to da je sva ta ništavna strka i jurnjava za zadovoljstvima u svijetu uopće imala ikakakvu stvarnu osnovu”.

Kršćani su, međutim, poput Abrahama koji je “očekivao grad koji ima prave temelje, čiji je graditelj i tvorac Bog” (Jevrejima 11:10, NS). Njihova vjera je sigurna i oni nemaju potrebe bježati, nego ispunjuju svoj život zadovoljavajućom aktivnošću. Što je s tvojim životom? Je li on običan bijeg, ili je čvrst, izgrađen na stvarnosti?

[Bilješka]