Predstavlja li tvoje davanje žrtvu?

Uravnotežen stav o prilozima

NAKON što je u hramu poučavao narod o mnogim stvarima, tada Isus “sjedne prema blagajni te stane promatrati kako svijet ubacuje bakreni novac u blagajnu” (Marko 12:41, ST). Potom slijedi dobro poznati izvještaj o novčićima siromašne udovice. Ali, zašto je Isus tamo sjedio i promatrao kako narod prinosi svoje darove? Nije li on svojim učenicima rekao da ne dozvole da lijeva ruka zna što radi desna kad daju darove milosrđa? (Matej 6:3).

Malo ranije je Isus strogo osudio religiozne vođe jer su primjenjivali nemilosrdne metode da bi pojeli “kuće udovičke”. Rekao je za te religiozne vođe: “Bit će još većma osuđeni” (Marko 12:40). Da bi poučio svoje učenike, obratio je pažnju na ono što se događalo kod blagajni. S obzirom da danas čujemo mnogo toga o velikim prihodima crkvenih organizacija, o zloupotrebi takvog novca i o raskošnom životu odgovornih, bit će dobro ako dobro poslušamo ono što je Isus rekao (Pročitaj Marko 12:41-44.)

Blagajne

U izvještaju stoji da je Isus sjeo “prema blagajni”. To je očigledno bilo u Predvorju za žene, gdje je na zidovima bilo postavljeno mnoštvo blagajni ili kutija, da bi ljudi mogli ubacivati svoje priloge. Prema židovskoj tradiciji bilo je ukupno 13 kutija. Na hebrejskom su nazvane trubama jer su na gornjoj strani imale mali otvor u oblike ljevka na trubi. To ukazuje da nitko nije ušao u hram da nije nešto stavio unutra.

Francuski profesor Edmond Stapfer u svojoj knjizi Palestina za vrijeme Krista (1885) daje vrlo detaljan opis ovih kutija za priloge. Njegovo opisivanje daje nam određen uvid u religiozni život ondašnjih ljudi, prije svega obzirom na njihove priloge za službe u hramu.

“Svaki sanduk je bio određen za drugu svrhu, označen jednim natpisom na hebrejskom jeziku. Na prvom je stajalo: “Novi sikali; to su bili sikali određeni za izdatke tekuće godine. Na drugom: Stari sikali; to su bili sikali određeni za izdatke od prethodne godine. Na trećem: Grlice i mladi golubovi; novac stavljen u ovaj sanduk bio je cijena koju su morali platiti oni koji su morali žrtvovati dvije grlice ili dva mlada goluba, jednog za žrtvu paljenicu, a drugog kao žrtvu za grijeh. Na četvrtom sanduku je stajalo: Žrtve paljenice; ovaj novac je pokrivao izdatke za druge žrtve paljenice. Peti je nosio natpis: Drva; u njemu su bili prilozi za nabavku drva za vatru na oltaru. Šesti: Kađenje (novac za stolicu milostia). Šest ostalih sanduka je nosilo natpis: Dobrovoljni darovi.”

Natpisi prva dva sanduka bili su u vezi sa osobnim porezom od pola sikala (u grčkom novcu dvije drahme) koje je prema zakonu trebao platiti svaki odrasli muškarac za održavanje hrama, za službe koje su se tamo obavljale kao i za svakodnevne žrtve u korist cijelog naroda. Ovaj porez je često sakupljan po mjesnim općinama, a onda donošen u hram (Matej 17:24).

Prema Zakonu Izraelci su bili također zaduženi prinositi različite darove u svoju korist. Neki su bili za počinjene grijehe, drugi iz ceremonijalnih razloga, a neki opet iz predanosti i zahvalnosti. Blagajne/kutije označene sa “Grlice i mladi golubovi” i “Žrtva paljenica”, bili su predviđeni za ovu svrhu. “U trubu III”, kako piše u knjizi The Temple, Its Ministry and Services (Hram i hramska služba), “žene su ubacivale novac u vrijednosti grlica koje su morale prinijeti kao žrtvu paljenicu i žrtvu za grijehe, a koji je svakodnevno vađen i za koji je tada žrtvovan odgovarajući broj grlica.” To su vjerojatno činili i roditelji malog Isusa. (Vidi Luka 2:22–24; 3. Mojsijeva 12:6-8.)

Za upotrebu drva i kadjenja na oltaru kao i za dobrovoljne žrtve bio je također ubacivan novac. U ovom slučaju je, prema profesoru Stapferu, važilo slijedeće: “Ako je netko dao novac za drva ili kađenje, tada nije smio ubaciti manje od točno određene svote novca. Najmanje se morala dati cijena za jednu šaku tamjana ili za dvije cjepanice koje su bile duge jedan lakat.”

Što učimo iz toga? Sasvim je očito da su Izraelci imali čitav niz dužnosti u održavanju šatora od sastanka, a kasnije hrama u Jeruzalemu, središte pravog obožavanja. Žrtve i darovi bili su sastavni dio njihovog obožavanja. Ustvari, Zakon je nalagao ‘da nitko na dođe pred Jehovu praznih ruku’ (5. Mojsijeva 16:16). Ali kako su oni gledali na ove dužnosti?

Različita mišljenja

Iz biblijskih izvještaja se može vidjeti da su ljudi u Mojsijevo i Davidovo vrijeme i kasnije za vrijeme Joasa i Jozije, bili vrlo darežljivi i velikodušni (2. Mojsijeva 36:3-7; 1. Dnevnika 29:1–9; 2. Dnevnika 24:4-14; 34:9, 10). Oni su se radovali što su smjeli doprinjeti i izgradnji i održavanju Jehovinog doma kao unapređivanju pravog obožavanja. Njihovi osjećaji dolaze u pravom smislu do izražaja kroz Davidove riječi: “Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u dom Jehovin!” (Psalam 122:1).

Ali, nisu svi imali ovaj duh velikodušnosti. Na primjer, čitamo da su svećenici u danima Malahije Jehovi žrtvovali nešto što je “oteto, hromo i bolesno”. Umjesto da se raduju svojoj službenoj prednosti, oni su se žalili: “Gle, kolika muka!” (Malahija 1:13).

U Isusovo vrijeme su neki također koristili situaciju za unapređenje svojih interesa. Na primjer, ozloglašeni mjenjači novca nisu bili u hramu samo zato da bi mijenjali novac. Činjenica je da su mnogo veću zaradu imali od toga što je samo hebrejski sikal bio prihvatljiv kao dar, te su oni koji su došli sa rimskim ili grčkim novcem morali taj novac mijenjati. Prema Alfredu Edersheimu, autoritetu za židovsku povijest, “bankarima je dozvoljeno da za svaku polovicu sikala zahtijevaju jedan srebrni meah, što iznosi oko četiri denara (ili denariusa, plaća radnika za jedan dan)”. Ako je to točno, onda nije teško ustanoviti do kakvog je unosnog posla dovelo to mijenjanje novca i zašto su religiozne vođe bili tako razljučeni kad je Isus istjerao mjenjače novca.

“Od sirotinje svoje”

Sve to samo potvrđuje Isusovo objašnjenje o malom prilogu siromašne udovice, koji je nesumnjivo ubacila u jednu od kutija sa natpisom “Dobrovoljni darovi”. Kao udovica, ona nije morala plaćati osobni porez i radi njenih ograničenih sredstava vjerojatno nije bila u stanju da dade prilog za žrtvu paljenicu, drva ili za kađenje. Ipak, htjela je nešto učiniti i na neki način pokazati svoju ljubav prema Jehovi. Nije htjela biti postrani ili da davanje prepusti onima koji su bili ‘u stanju’ da to čine. Isus je rekao: “Ona od svoje neimaštine stavi sve što je imala, sav svoj imetak” (Marko 12:44, dr Čarnić).

Iz ovog izvještaja možemo izvući mnoge pouke. Najistaknutija se sastoji vjerojatno u tome, što svi mi imamo prednost da podupiremo pravo obožavanje svojim materijalnim sredstvima. U Božjim očima nisu najvredniji oni darovi bez kojih ionako možemo, nego oni koji su nama veoma dragocjeni. Drugim riječima: Dajemo li ono što nam zaista neće nedostajati? Ili naši prilozi stvarno predstavljaju žrtvu?

Unapređivati pravo obožavanje danas

Danas Jehovini svjedoci unapređuju pravo obožavanje time što revno propovijedaju “dobru vijest o Kraljevstvu... po čitavoj nastanjenoj Zemlji” (Matej 24:14). Za svladavanje ovog ogromnog zadatka nisu potrebni samo požrtvovni napori, vrijeme i energija, nego i znatna financijska sredstva. Kao što se izvještava u Godišnjaku Jehovinih svjedoka 1987 “potrošeno je u toku 1986. godine ukupno 23 545 801,70 američkih dolara za financijsko podupiranje ... 2 762 misionara, 13 351 specijalnog pionira, kao i za putujuće nadglednike i njihove supruge u 3 353 pokrajine i oblasti”. Osim toga, nastali su veliki izdaci “za kupovinu, gradnju i rekonstrukciju zgrada; za opremu glavnog ureda Zajednice i 95 podružnica, kao i za snabdijevanje 8 920 dobrovoljaca, koji služe u betelskim obiteljima.”

Često se postavlja pitanje: “Odakle sav taj novac?” Jehovini svjedoci ne prikupljaju priloge kao crkve kršćanstva, niti se ikome obraćaju sa bilo kakvim zahtjevima za priloge. Umjesto toga, u njihovim Kraljevskim dvoranama nalaze se kutije za priloge – poput kutija–blagajni u biblijsko vrijeme. Povremeno se postavljaju i kutije za određenu svrhu, kao na primjer za gradnju Kraljevskih dvorana. Prilozi za unapređivanje djela propovijedanja širom svijeta mogu se također slati direktno podružnici Zajednice.

Što ti misliš o ovim različitim mogućnostima davanja priloga? Gledaš li na to kao neki u Malahijino vrijeme, kao na mučno breme, jer možda misliš: “Gle, kolika muka!” Ili na to gledaš poput “siromašne udovice”, kao na priliku da pokažeš svoju revnost i svoje zanimanje za pravo obožavanje, kao i želju da slaviš Jehovu sa svojim najvrijednijim stvarima? Ne zaboravi umjesno pitanje: Predstavlja li tvoje davanje žrtvu?

“Okušajte me u tom, veli Jehova nad vojskama, hoću li vam otvoriti ustave nebeske i izliti blagoslov na vas da vam bude dosta” (Malahija 3:10). Duhovno blagostanje i svjetsko širenje Jehovinog naroda dokazuju da Jehova to već čini. Nastavimo prinositi Jehovi darove koji su zaista žrtva.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 18]

Kako neki doprinose propovijedanju

▫ POKLONI: Pokloni u novcu mogu se poslati direktno Zajednici. Kao prilog se može dati i vlasništvo kao što je zemljište, nakit i druge vrijednosti. Uz ove priloge treba poslati kratko pismo u kojem će se objasniti da se radi o prilogu bez ograničenja.

▫ UGOVORNI SPORAZUM POKLANJANJA: Novac se može dati Zajednici na raspolaganje pod uvjetom da se vrati davaocu ukoliko dođe do osobne potrebe.

▫ OSIGURANJE: Udruženje Kule stražare može biti imenovano kao korisnik police životnog osiguranja ili mirovinskog osiguranja. Zajednicu treba obavijestiti o takvim ugovorima.

▫ ČUVANJE: Bankovni polozi mogu se dati Zajednici na čuvanje. Ako se to učini, treba obavijestiti Zajednicu. I druga imovina se može darovati Zajednici pod uvjetom da se darovatelj može njom koristiti tokom svog života. Na taj način se izbjegavaju troškovi i nesigurnost kod priznavanja oporuke i osigurava se da novac u slučaju smrti ostaje Zajednici.

▫ OPORUKE: Imovina i novac može se ostaviti Zajednici putem zakonski sastavljene oporuke. Jedan primjerak oporuke treba poslati Zajednici. Daljnje informacije i savjeti po ovom pitanju mogu se dobiti direktno od mjesne podružnice (Betela).