Religija — zašto pomanjkanje interesa?
“ČOVJEK bez religije je kao kuća bez prozora.” Tako je jedan Japanac svom sinu Mitsuu objasnio potrebu vjerskog prosvjećenja. Međutim, Mitsuo nije ozbiljno shvatio riječi svog oca. Sličan stav ima sve veći broj ljudi u Japanu, kao i u drugim zemljama. Oni su zadovoljni da budu ‘kuće bez prozora’, sa vrlo malo interesa da dopuste religioznom svjetlu da zasja u njihovim životima.
Zbog toga, kad je Japan radio Studiju nacionalnog karaktera, 69 posto njegovih građana izjasnilo se da se ne smatra religioznim. Među mladima je taj broj bio čak i veći. Slično je i u nekad bogobojaznoj budističkoj zemlji Tajlandu, gdje 75 posto stanovnika gradskih područja više ne ide u budističke hramove. U Engleskoj je u proteklih 30 godina zbog neupotrebe zatvorena skoro jedna osmina Anglikanskih crkvi.
Uza sve to, u Japanu je religiozna raskoš još jako prisutna. No, ona se poput skupocjenog porculana iznosi samo u rijetkim prilikama — kao što su vjenčanja ili sprovodi. Religija se cijeni više zbog svoje uloge u sačuvanju lokalne kulture i obiteljskog nasljeđa nego zbog duhovnog prosvjetljenja. Mnogi na religiju gledaju jedino kao na placebo za slabe i unesrećene; oni od nje ne vide nikakve druge stvarne koristi. ‘Religija je dobra ako za nju imaš vremena ili za nju osjećaš potrebu’, kažu neki, ‘ali ti trebaš vjerovati u samog sebe da bi mogao živjeti i plaćati račune’.
Što se krije iza te ravnodušnosti. Mogu se navesti razni razlozi. U prvom redu, tu je socijalna okolina. Mnogi mladi su slabo ili nikako religiozno poučavani. Nije, dakle, veliko čudo što mnogi od onih koji žive u društvu u kojem se vrlo visoko cijeni materijalistička težnja, izrastu u materijalistički orijentirane osobe.
U nekim je zemljama skandalozno ponašanje pohlepnih i nemoralnih televizijskih propovjednika i drugih istaknutih religioznih vođa također odvratilo ljude od religije, kao što je to učinilo i miješanje religije u političke afere i ratna trvenja. To se može vidjeti u primjeru šintoističke religije u Japanu. “Kad je u kolovozu 1945. porazom završio rat [II svjetski rat], šintoistička svetišta su se suočila sa teškom krizom”, stoji u djelu Encyclopædia of the Japanese Religions. Šintoizam, koji je raspirivao žestinu rata i obećavao pobjedu, razočarao je ljude. Brzo se proširila filozofija da Bog ili Buda ne postoji.
No, trebamo li stvarno biti zadovoljni sa sebičnim stavovima koji su kratkog vijeka — ovdje i sada? Većina ljudi postavlja si pitanja. Oni bi željeli znati odakle potječu, kuda idu, zašto žive i kako da žive. Oni se raduju nadi. Odbacivanje u stranu pitanja o životu, ili njihovo potiskivanje idejom “da su te stvari nespoznatljive”, ne zadovoljava. Čak je i ateist Bertrand Russell govorio da ima “čudni neobuzdani bol — traganje za nečim iza onoga što je u svijetu”. Prava religija bi mogla riješiti tu potragu. No kako? Postoji li dokaz da ijedna religija zaslužuje tako ozbiljan pristup?