‘Sijati sa suzama i žeti sa radosnim klicanjem’

Ispričala Miyo Idei

“Ja umirem! Ja umirem! Pomozite mi!” Moj je otac vikao s velikim naporom. Njegov glas ispunjavao je zrak kad sam izjurila iz kuće. Bila je ponoć, a moj otac je imao srčani napad. Otrčala sam do svog ujaka, koji je živio u blizini, ali kad smo se vratili, očev puls se više nije mogao osjetiti.

TO SE dogodilo 14. prosinca 1918. Ostala sam bez roditelja sa 13 godina. Majka mi je umrla kad sam imala sedam godina. Izgubivši oba roditelja na samom početku života, počela sam se pitati: ‘Zašto ljudi umiru? Što se događa nakon smrti?’

Nakon što sam diplomirala na učiteljskoj školi, postala sam učiteljica u Tokiju i poučavala sam u osnovnoj školi Shangawa. Kasnije me jedan poznanik upoznao sa mladim Motohirom, s kojim sam se vjenčala kad sam imala 22 godine. U protekle 64 godine dijelili smo i ugodna i gorka životna iskustva. Uskoro smo preselili u Tajvan, koji je bio pod upravom Japana. U to vrijeme nisam ni pomišljala da ću u toj zemlji pronaći razlog za radosno klicanje.

Upoznavanje istine

U proljeće 1932, dok smo živjeli u predgrađu Chiaija u unutrašnjosti Tajvana, posjetio nas je čovjek imenom Saburo Ochiai. Usmjerio nam je pažnju na biblijska proročanstva koja uključuju obećanje uskrsnuća mrtvih (Ivan 5:28, 29). Kako divan izgled! Tako sam željela ponovo vidjeti svoju majku i oca. Sa logičnim zaključcima, razumnim objašnjenjima i čvrstim biblijskim dokazima, njegove su riječi zvučale tako istinito. Taj dan, u kojem smo razgovarali o Bibliji, protekao je brzo. Biblija je za mene iznenada postala tako zanimljiva knjiga.

Ubrzo je g. Ochai otišao na drugo mjesto, a nama je ostavio knjige kao što su Stvaranje, Harfa Božja, Government (Vladavina), Prophecy (Proročanstvo), Light (Svjetlost) i Reconciliation (Pomirenje), sve izdane od Watch Tower Bible and Tract Societya. Zaokupila sam se čitanjem tih knjiga, i dok sam to činila, osjetila sam unutrašnji poticaj da drugima govorim o onome što sam čitala. Ako je Isus započeo svoju službu u svom rodnom gradu Nazaretu, zašto i ja ne bih započela tamo gdje živim? Posjetila sam susjede koji su živjeli do mojih vrata. Nitko me nije poučio kako da propovijedam, pa sam išla od kuće do kuće sa svojom Biblijom i knjigama koje sam pročitala, propovijedajući što sam bolje mogla. Ljudi su povoljno reagirali i prihvatili su časopise. Zamolila sam Todaishu, kako su u to vrijeme u Japanu zvali Društvo Kula stražara, da mi pošalju 150 primjeraka brošure Kingdom, the Hope for the World (Kraljevstvo, nada za svijet), koje sam raspačala.

Jednog dana mi je osoba koja je prihvatila literaturu rekla da je odmah nakon mog odlaska došla policija i zaplijenila knjige. Ubrzo nakon toga, kod mene su došla četiri detektiva i zaplijenila sve moje knjige i časopise. Ostavili su samo Bibliju. Pet godina nisam srela nikoga od Jehovinog naroda, ali moja revnost i želja za istinom nisu se ugasili.

Tada je došao prosinac 1937! Posjetila su nas dva kolportera iz Japana. Zapanjeno sam ih upitala: “Kako ste nas pronašli?” Rekli su: “Imamo vaša imena.” Jehova nas se sjetio! Dva svjedoka, Yoriichi Oe i Yoshiuchi Kosaka prešli su na starim biciklima oko 240 kilometara od Taipeija do Chiaija, sa svojim stvarima naslaganim otraga. Dok su razgovarali s nama, osjećala sam se poput etiopskog eunuha koji je rekao: “Što mi priječi da budem kršten?” (Djela apostolska 8:36, St). U noći u kojoj su stigli krstili smo se i ja i moj suprug.

Briga za zatvorenu braću

Godine 1939. širom Japana su neočekivano i brzo nastupila zatvaranja Jehovinih svjedoka. Val progonstva uskoro je dostigao Tajvan. U travnju su bili zatvoreni i braća Oe i Kosaka. Dva mjeseca kasnije i mi smo bili zatvoreni. Budući da sam bila učiteljica, sljedećeg dana sam oslobođena, ali je moj suprug zadržan u pritvoru četiri mjeseca. Kad je on bio oslobođen, preselili smo u Taipei. Budući da smo sada bili bliže zatvoru u kojem su bila dva brata, to se pokazalo veoma dobrim.

Zatvor u Taipeiju bio je veoma dobro osiguran. Uzevši odjeću i hranu, otišla sam vidjeti braću. Najprije se pojavio brat Kosaka, zajedno sa stražarem i detektivom, iza 30 centimetara širokog prozora sa žičanom mrežom. Bio je blijed, a usne su mu bile crvene poput svježih jagoda. Dobio je tuberkulozu.

Zatim je izišao brat Oe sa osmjehom na licu, zadovoljno ponavljajući: “Dobro je što si mogla doći.” Zbog njegovog žutog i natečenog lica, zapitala sam ga za zdravlje. “Sasvim sam dobro!” odgovorio je. “Ovo je vrlo dobro mjesto. Nema stjenica ni ušiju. Mogu jesti čak i rezance od heljde. Ovdje je kao u vili”, rekao je. Policajac i čuvar nisu mogli zadržati smijeh, rekavši: “Ah, ovaj momak Oe je neuništiv.”

Ponovo u zatvoru

Oko ponoći 30. studenoga 1941, nekoliko dana nakon što sam se vratila iz posjeta braći, netko je zalupao na vrata. Kroz pomično staklo na vratima vidjela sam gorostasne siluete sa šeširima. Izbrojala sam ih osam. Bili su to policajci. Upali su u kuću i prevrnuli svaki predmet — ali sve uzalud. Nakon sat vremena premetačine, zaplijenili su foto-albume i rekli nam da pođemo s njima. Prisjetila sam se da je i Isus uhvaćen oko ponoći (Matej 26:31, 55-57; Ivan 18:3-12). Zabavljala me pomisao da je osam ljudi napravilo toliko buke zbog nas dvoje.

Odvedeni smo u nama nepoznatu veliku i tamnu zgradu. Kasnije smo otkrili da je to bio taipeški zatvor Hichisei. Sjeli smo pred veliki pisaći stol i preslušavanje je započelo. Neprestano su pitali: “Koga poznajete?” a oboje smo odgovorili: “Ne znam nikoga.” Kako smo mogli znati braću iz Japana? Znali smo samo braću Oea i Kosaku i nismo govorili niti o jednom imenu koje smo možda posredno čuli.

Ubrzo je bilo pet sati ujutro i dva detektiva su me odvela u ćeliju. Prošlo je neko vrijeme dok se nisam navikla na novu sredinu. Po prvi put u životu, naišla sam na stjenice. Ti mali insekti, zaokupljeni naslađivanjem novopridošlima, neprestano su mi dodijavali, ostavljajući dvije druge žene u ćeliji na miru — unatoč tome što sam ubijala svaku koja mi je došla pod ruku. Konačno sam se predala i dozvolila im da se prilijepe na moju kožu i sišu mi krv.

Naša hrana se satojala od zdjelice polukuhane rižine kaše, no bila sam potpuno uvjerena da je to sirova riža. Uz kašu smo dobijali malo posoljenih listova japanske rotkve, daikona, na kojima je još uvijek bilo tragova pijeska. U početku nisam mogla jesti hranu, jer je imala loš miris i izgledala je prljavo, a druge zatvorenice su došle i jele. Naravno, postupno sam se privikla kako bih preživjela.

Život u zatvoru bio je potresan. Jednom prilikom čula sam čovjeka koji je bio osumnjičen da je špijun, kako iz dana u dan vrišti zbog mučenja. Također sam vidjela kako osoba u susjednoj ćeliji umire u samrtnim mukama. Sa svim tim što se odvijalo pred mojim očima, snažno sam osjećala da ovaj stari sustav mora završiti, a moja nada u Božja obećanja postala je jača nego ikad.

Preslušavanje

U zatvoru sam bila zadržana oko godinu dana i pet puta sam preslušavana. Jednog dana je po prvi puta došao tužilac, a ja sam bila odvedena u vrlo malu sobu za preslušavanje. Najprije je rekao: “Tko je veći, Amaterasu Omikami [božica-sunce] ili Jehova? Kaži mi!” Malo sam promislila kako bih odgovorila.

“Reci mi tko je veći, ili ću te prebiti!” Prijeteći me pogledao.

Mirno sam odgovorila: “Na samom početku Biblije zapisano je: ‘U početku stvori Bog nebo i zemlju’.” Osjećala sam da ne trebam dodati ništa drugo. Samo se zabuljio u moje lice bez ijedne riječi i promijenio temu.

Konačno, iz kog sam razloga bila zadržana u zatvoru? Zapis o istrazi kaže: “Strahuje se da je možda zavodila javnost svojim govorom i postupcima.” Zbog toga sam bila zatvorena bez suđenja.

Jehova je uvijek bio uz mene dok sam proživljavala sve to. Jehovinom dobrohotnošću došla sam do džepnog izdanja Kršćanskih grčkih spisa. Jednog dana detektiv ga je ubacio u ćeliju, govoreći: “Dozvolit ću vam da imate ovo.” Čitala sam svaki dan dok ne bih upamtila ono što sam pročitala. Odvažni primjeri kršćana iz prvog stoljeća iz knjige Djela apostolskih postali su veliki izvor ohrabrenja. Također me ojačalo 14 Pavlovih pisama. Pavao je doživio teška progonstva, ali ga je uvijek podržavao sveti duh. Takvi zapisi su me učvrstili.

Postala sam veoma mršava i krhka, ali Jehova me podržavao, često na neočekivane načine. Jedne nedjelje došao je detektiv koga nikad ranije nisam srela sa paketom umotanim u maramu. Otvorio je vrata ćelije i izveo me na dvorište. Kad smo došli do velikog drveta kamforovca, otvorio je paket. Gle čuda! Unutra su bile banane i pecivo s grožđicama. Rekao mi je da ih tu pojedem. Detektiv je primijetio: “Svi ste vrlo dobri ljudi. Ipak, prema vama moramo postupati kao s ostalima. Volio bih da uskoro prestanem s ovim poslom.” Tako su stražari i detektivi počeli ljubazno postupati sa mnom. Imali su pouzdanja u mene i dozvolili su mi da čistim njihove sobe i obavljam i druge različite prednosne poslove.

Krajem 1942, pozvao me jedan od detektiva koji su nas uhapsili. “Iako zaslužujete smrtnu presudu, danas ćete biti oslobođeni”, objavio je. Moj se suprug vratio kući oko mjesec dana prije nego sam ja bila oslobođena.

Obnavljanje druženja sa Svjedocima

Dok smo bili u zatvoru, Japan je ušao u drugi svjetski rat. Zatim smo, 1945, čuli da je Japan izgubio rat, a u novinama smo pročitali da će politički zatvorenici biti oslobođeni. Znali smo da je brat Kosaka umro od bolesti u zatvoru, ali odmah sam poslala pisma zatvorima u Taipeiju, Hsinchuu i drugim gradovima i raspitala se gdje se nalazi brat Oe. Međutim, nisam dobila nikakav odgovor. Kasnije sam saznala da je brat Oe bio pogubljen strijeljanjem.

Godine 1948. dobili smo neočekivano pismo iz Shanghaja. Poslao ga je brat Stanley Jones, koji je u Kinu bio poslan iz Gileada, novoutemeljene misionarske škole Jehovinih svjedoka. Jehova nas se ponovo sjetio! Bila sam presretna što na taj način mogu stupiti u vezu sa Jehovinom organizacijom. Prošlo je sedam godina otkako smo vidjeli brata Oea. Iako sam sve to vrijeme bila potpuno izolirana od ostalih Svjedoka, govorila sam drugima o dobroj vijesti.

Kad nas je prvi put posjetio brat Jones, bilo je to vrijeme radosti. Bio je veoma ljubazan. Iako ga nikad prije nismo sreli, osjećali smo se kao da smo primili vrlo bliskog rođaka. Uskoro nakon toga, brat Jones je otišao preko planina u T’ai-tung, s mojim suprugom kao prevodiocem. Vratili su se nakon otprilike tjedan dana, u kojem su održali jednodnevni sastanak i krstili oko 300 pripadnika plemena Amis na istočnoj obali.

Za mene je posjet brata Jonesa bio značajan iz još jednog razloga. Do tada sam propovijedala sama. A sada su, za vrijeme posjeta brata Jonesa, bili kršteni naš kućevlasnik i njegova žena. Od tada sam mnogo puta doživjela radost stvaranja učenika, uz radost objavljivanja Kraljevstva. Kasnije smo se preselili u Hsinchu, gdje nas je brat Jones posjetio tri puta, svaki put na dva tjedna. Potpuno sam se radovala korisnom druženju. Zadnji put je rekao: “Sljedeći put dovest ću svog partnera, Harolda Kinga.” Međutim, taj “sljedeći put” nikad nije došao, jer su uskoro nakon toga obojica bili zatvoreni u Kini.

Na Tajvan su 1949. stigli Joseph McGrath i Cyril Charles, misionari iz 11. razreda Gileada. Oni su proširili djelo na Tajvanu, koristeći naš dom kao centar djelatnosti. Njihovi primjeri su me zaista ohrabrili. Međutim, politička situacija ih je prislila da odu za Hong Kong. Nisam mogla zadržati suze dok su odlazili s policajcem. “Nemoj plakati Miyo”, rekao je Joe. Dodao je: “Hvala ti”, i predao mi svoju istrošenu kemijsku olovku kao uspomenu.

Prihvaćanje poučavanja djeteta

Moj suprug i ja nismo imali djece, tako da smo usvojili nećakinju mog supruga kad je imala četiri mjeseca. Život njene majke bio je ugrožen astmom.

Brat Lloyd Barry, koji je služio kao misionar u Japanu, posjetio je Tajvan 1952. kako bi zatražio zakonsko priznanje aktivnosti Jehovinih svjedoka. Ostao je s nama i veoma nas ohrabrio. U to vrijeme naša je kćerka imala 18 mjeseci. Podigao ju je i rekao: “Koje je Božje ime?” Iznenađena, zapitala sam ga: “Misliš da bismo je trebali poučavati dok je tako mlada?” “Da”, odlučno je odgovorio. Zatim mi je govorio o važnosti poučavanja djece od najnježnijih godina. Njegove riječi: “Ona je dar od Jehove tebi za utjehu”, urezale su mi se u misli.

Odmah sam se upustila u poučavanje svoje kćerke, Akemi, da spozna i voli Jehovu i da postane njegov sluga. Učila sam je glasovnim znakovima, počinjući sa tri: e, ho i ba, što čini riječ “Ehoba”, ili Jehova na japanskom. Kad je imala dvije godine mogla je razumjeti što joj govorim. Tako sam joj svake večeri, prije nego bi otišla u krevet, govorila biblijske priče. Slušala je sa zanimanjem i pamtila ih.

Kad je imala tri i pol godine, ponovo nas je posjetio brat Berry i dao Akemi Bibliju napisanu na govornom japanskom. Ona je hodala po sobi sa Biblijom, govoreći: “Akemina Biblija! Akemina Biblija!” Zatim je nakon nekoliko minuta bubnula: “Akemina Biblija nema Jehovu! Ne želim ovo!” Bacila ju je na pod. Zapanjena, provjerila sam sadržaj. Najprije sam otvorila 42. poglavlje Izaije, 8. redak. Tu je Jehovino ime bilo zamijenjeno sa “Gospodin”. Pogledala sam i druge retke, ali nisam mogla naći Božje ime, Jehova. Akemi se smirila kad sam joj ponovo pokazala Jehovino ime u svojoj staroj Bibliji na arhaičnom japanskom.

Povratak u Japan

Godine 1958. vratili smo se u Japan i povezali sa skupštinom Sannomiya u Kobeu. Imajući tako mnogo razloga da budem zahvalna Jehovi, željela sam tu zahvalnost izraziti tako da postanem pionir — punovremeni sluga Jehovinih svjedoka. Naprezala sam se u pionirskoj službi. Zbog toga sam bila u mogućnosti voditi mnoge biblijske studije na domu i doživjeti radost pomaganja 70 do 80 osoba da dođu u istinu. Jedno vrijeme sam čak imala prednost služiti kao specijalni pionir, radeći svaki mjesec u službi propovijedanja više od 150 sati, dok sam istovremeno vodila brigu za supruga i kćerku.

Dok smo više od 30 godina živjeli u Tajvanu, život u Japanu doživio je kulturni šok, tako da sam prošla kroz mnoga neugodna iskustva. U takvim trenucima Akemi je postala moja utjeha i podrška, baš kao što mi je brat Barry rekao godinama ranije. Kad sam bila potištena, ona bi mi rekla: “Mama, ohrabri se. Jehova će pronaći izlaz.” “Da, hoće, zar ne?” odgovorila bih i čvrsto je zagrlila. Kakav izvor ohrabrenja! Nisam mogla a da ne zahvalim Jehovi!

Žrtvovanje kćerke Jehovi

Akemi je postala objavitelj sa 7 godina, a krstila se sa 12, u ljeto 1963. Nastojala sam s njom provesti što je više moguće vremena (5. Mojsijeva 6:6, 7). Bilo je teških trenutaka dok je odrastala, ali uz divne primjere i ohrabrenje specijalnih pionira koji su bili poslani u našu skupštinu, Akemi je konačno učinila svojim ciljem pionirsku službu u novim područjima.

Na oblasnom kongresu 1968. igrala je ulogu Jeftine kćerke u biblijskoj drami. Dok sam gledala dramu odlučila sam, poput Jefta, da svoju jedinu kćerku, koju sam njegovala sve do tada, žrtvujem Jehovi za punovremenu službu. Kakav će mi biti život bez kćerke? To je bio izazov, budući da sam već imala preko 60 godina.

Godine 1970. došlo je vrijeme da nas naša kćerka napusti. Dobila je dozvolu od mog supruga i otišla za Kyoto da služi kao pionir. Poznavajući naše osjećaje, odlazak joj je bio bolan. Citirala sam Psalam 126:5, 6, kao oproštajni redak za nju: “Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje” (St). Te su riječi i za mene bile ohrabrenje.

Kasnije se Akemi udala i nastavila sa suprugom specijalnu pionirsku službu. Od 1977, kad je njen suprug imenovan za pokrajinskog nadglednika, služili su u putujućem djelu. Redovito širim kartu i po njoj “putujem” sa svojom kćerkom. Radosna sam kad slušam njihova iskustva, a preko kćerke sam se upoznala s mnogim sestrama.

Imam već 86 godina. Dani koji su prošli izgledaju kao samo jedna straža u noći. Više ne mogu raditi tako mnogo kao prije, ali mi služba propovijedanja još uvijek donosi radost. Kad razmišljam o 60 godina koje su prošle otkako sam upoznala istinu, Božje umirujuće obećanje izvire iz mog srca. Da, Jehova, koji će postupati lojalno s lojalnima, omogućuje nam da žanjemo obilnu radost (Psalam 18:25).