Da li je rana crkva učila da je bog trojstvo?
3. dio: Jesu li apologeti učili nauku o Trojstvu?
U svojim izdanjima od 1. studenoga 1991. i 1. veljače 1992, Kula stražara je pokazala da Isus i njegovi učenici nisu naučavali nauku o Trojstvu, niti su to činili Apostolski Oci s kraja prvog i početka drugog stoljeća n. e. Da li su crkveni ljudi kasnije u drugom stoljeću učili tu nauku?
NEGDJE od sredine drugog stoljeća naše ere pa do njegovog kraja, pojavili su se crkveni muževi koji se danas nazivaju apologeti. Oni su pisali da bi kršćanstvo koje su poznavali obranili od neprijateljskih filozofija koje su prevladavale u rimskom svijetu tog vremena. Njihov rad protezao se prema kraju i nakon zapisa Apostolskih Otaca.
Među apologetima koji su pisali na grčkom bili su Justin Mučenik, Tacijan, Atenagora, Teofil i Klement Aleksandrijski. Tertulijan je bio apologet koji je pisao na latinskom. Jesu li oni učili Trojstvo današnjeg kršćanstva — da su u Božanstvu tri jednake osobe (Otac, Sin i Sveti Duh), da je svaka pravi Bog, a da to ipak nisu tri Boga nego jedan Bog?
“Sin je subordiniran”
Dr. H. R. Boer, u svojoj knjizi A Short History of the Early Church, komentira smjer učenja apologeta:
“Justin [Mučenik] je učio da je prije stvaranja svijeta Bog bio sam i da nije bilo Sina. (...) Kad je Bog želio stvoriti svijet (...) on je rodio drugo božansko biće da bi za njega stvorio svijet. To božansko biće nazvano je (...) Sin, jer je rođen; nazvan je Logos, jer potječe iz Božjeg Razuma ili Uma. (...)
Stoga su Justin i drugi apologeti učili da je Sin stvorenje. On je uzvišeno stvorenje, stvorenje koje je dovoljno moćno da stvori svijet, ali ipak stvorenje. Taj odnos Sina prema Ocu se u teologiji naziva subordinacionizam. Sin je subordiniran, to jest, sekundaran, ovisan i doveden u postojanje od Oca. Apologeti su bili subordinacionisti.”1
U knjizi The Formation of Christian Dogma, Dr. Martin Werner kaže o najranijem razumijevanju odnosa Sina prema Bogu:
“Taj odnos se nesumnjivo razumijevao kao odnos ‘subordinacije’, tj. u smislu Kristove podređenosti Bogu. Gdje god se u Novom Zavjetu razmatra odnos Isusa prema Bogu, Ocu (...) on je shvaćen i zastupan izričito kao subordinacija. A najodlučniji Subordinacionist Novog Zavjeta, prema Sinoptičkom zapisu, bio je sam Isus (...) Taj prvobitni položaj, čvrst i očit kakav je već bio, mogao se održati dugo vremena. ‘Svi veliki prednicejski teolozi zastupali su subordinaciju Logosa Bogu.’ ”2
Slažući se s time, R. P. C. Hanson, u djelu The Search for the Christian Doctrine of God, navodi:
“Nema teologa u Istočnoj ili Zapadnoj Crkvi prije nastupa arijanizma [u četvrtom stoljeću] koji na neki način nije Sina smatrao subordiniranog Ocu.”3
Dr. Alvan Lamson u djelu The Church of the First Three Centuries dodaje sljedeće svjedočanstvo obzirom na učenje crkvenih autoriteta prije koncila u Niceji (325. n. e.):
“Podčinjenost Sina bila je u većini slučajeva, ako ne uvijek, zagovarana od strane prednicejskih Otaca (...) Da su na Sina gledali kao na različitog od Oca očito je iz činjenice da su otvoreno zagovarali njegovu podčinjenost. (...) Smatrali su ga različitim i podređenim.”4
Isto tako, u knjizi Gods and the One God, Robert M. Grant kaže sljedeće o apologetima:
“Kristologija apologijâ, poput one Novog Zavjeta, u osnovi je subordinacionistička. Sin je uvijek subordiniran Ocu, koji je jedini Bog Starog zavjeta. (...) Dakle, ono što nalazimo kod tih ranih autora nije nauka o Trojstvu (...) Prije Niceje, kršćanska teologija bila je gotovo općenito subordinacionistička.”5
Trojstvo kršćanstva uči da je Sin jednak Bogu Ocu u vječnosti, snazi, položaju i mudrosti. No, apologeti su rekli da Sin nije jednak Bogu Ocu. Oni su na Sina gledali kao na subordiniranog. To nije učenje o Trojstvu.
Razmišljanje o učenju prvog stoljeća
Apologeti i drugi rani Crkveni Oci u velikoj su mjeri razmišljali o onome što su kršćani prvog stoljeća učili o odnosu Oca i Sina. Zapazimo kako je to izraženo u knjizi The Formation of Christian Dogma:
“U Prakršćanskoj eri nije bilo znaka bilo kakvog trinitarijanskog problema ili rasprave, kao što su kasnije stvoreni žestoki sukobi u Crkvi. Razlog toga nesumnjivo je ležao u činjenici da je za Prakršćanstvo Krist bio (...) biće uzvišenog nebeskog anđeoskog svijeta, koji je stvoren i kojeg je Bog izabrao za zadatak (...) uvođenja Božjeg Kraljevstva, na kraju vijekova.”6
Nadalje, obzirom na učenje ranijih Crkvenih Otaca, The International Standard Bible Encyclopedia priznaje:
“U najranijem razmišljanju Crkve, kad se govori o Bogu Ocu, vladala je sklonost da ga se u prvom redu razumije ne kao Oca Isusa Krista, već kao izvor svega živog. Dakle, Bog Otac je, da tako kažemo, Bog bez premca. Njemu pripadaju opisi kao što su bez početka, besmrtan, nepromjenjiv, neopisiv, nevidljiv i nestvoren. On je Onaj koji je stvorio sve, uključujući samu tvar stvaranja, i to iz ničega. (...)
To, izgleda, ukazuje da je samo Otac prikladno Bog i da su Sin i Duh samo sekundarni. Čini se da mnogi rani navodi to podupiru.”7
Iako ta enciklopedija nastavlja te istine prikazivati kao nevažne i tvrditi da je nauka o Trojstvu bila prihvaćena u tom ranom razdoblju, činjenice pobijaju tu tvrdnju. Razmotrimo što je rekao čuveni katolički teolog kardinal John Henry Newman:
“Dopustimo da je Pracrkva dosljedno i suglasno priznavala cijeli opseg nauka, čija je tema naš Gospodin (...) No, sigurno je sasvim drugačije sa katoličkim naukom o Trojstvu. Ne vidim u kom se smislu može reći da postoji suglasnost [crkvenih autoriteta] pracrkve u prilog tom nauku (...)
Vjerovanja tog ranog vremena ne spominju (...) [Trojstvo] niti najmanje. Ona zaista spominju Trojicu; ali da postoji bilo kakav misterij u tom nauku, da su Trojica Jedno, da su Oni jednaki, jednako vječni, da su svi nestvoreni, svemogući, nepojmljivi, to nije navedeno i nikada se ne bi moglo zaključiti iz tih Vjerovanja.”8
Što je učio Justin Mučenik
Jedan od najranijih apologeta bio je Justin Mučenik, koji je živio od oko 110. do 165. n. e. Nijedan od njegovih sačuvanih zapisa ne spominje tri jednake osobe u jednom Bogu.
Naprimjer, prema katoličkom prijevodu Stvarnost, Izreke 8:22-30 kažu o predljudskom Isusu: “Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina (...) Rodih se kad još nije bilo pradubina (...) Rodih se prije nego su utemeljene gore (...) bila sam kraj njega [Boga], kao graditeljica.” Razmatrajući ove retke, Justin kaže u svom Dijalogu s Trifonom:
“Pismo je objavilo da je ovaj Potomak rođen od Oca prije svega što je stvoreno; a da je onaj koji je rođen brojčano različit od onoga koji rađa, to će svatko priznati.”9
Budući da je Sin rođen od Boga, Justin koristi izraz “Bog” u povezanosti sa Sinom. U svojoj Prvoj apologiji, on navodi: “Otac svemira ima Sina; koji je također, budući da je prvorođena Riječ Božja, i Bog.”10 Biblija također ukazuje na Sina Božjeg titulom “Bog”. U Izaiji 9:6, on je nazvan “Bog silni”. No, u Bibliji su anđeli, ljudi, lažni bogovi i Sotona također nazvani ‘bogovima’. (Anđeli: Psalam 8:5; usporedi Jevrejima 2:6, 7. Ljudi: Psalam 82:6. Lažni bogovi: 2. Mojsijeva 12:12; 1. Korinćanima 8:5. Sotona: 2. Korinćanima 4:4.) U Hebrejskim pismima, riječ za “Bog”, ‘El, jednostavno znači “Moćni” ili “Snažni”. Ekvivalent u Grčkim pismima je theós.
Osim toga, hebrejski izraz upotrijebljen u Izaiji 9:6 pokazuje jasnu razliku između Sina i Boga. Tu je Sin nazvan “Bog silni”, ‘El Gibbóhr, ne “Bog Svemogući”. Taj izraz u hebrejskom je ‘El Shaddái i primjenjuje se isključivo na Jehovu Boga.
Međutim, zapazimo da Justin, iako Sina naziva ‘Bogom’, nikad ne kaže da je Sin jedna od tri jednake osobe, od kojih je svaka Bog ali troje čine samo jednog Boga. Umjesto toga, on u svom Dijalogu s Trifonom kaže:
“Postoji (...) drugi Bog i Gospodin [predljudski Isus] podložan Tvorcu svega [Svemogućem Bogu]; koji [Sin] je također nazvan Anđelom, jer On [Sin] objavljuje ljudima sve što im Tvorac svega — iznad koga nema drugog Boga — želi objaviti. (...)
[Sin] je različit od Onoga koji je sve načinio — brojčano, hoću reći, ne [različit] u volji.”11
U Justinovoj Prvoj apologiji, u 6. poglavlju, pojavljuje se jedan zanimljiv odlomak u kojem se on brani protiv poganske optužbe da su kršćani ateisti. On piše:
“I Njega [Boga] i Sina (koji je došao od Njega i poučio nas ovim stvarima, i mnoštvo drugih dobrih anđela koji ga slijede i koji su načinjeni poput Njega) i proročki Duh, mi obožavamo i štujemo.”12
Prevodilac ovog odlomka, Bernhard Lohse, komentira: “Kao da nije bilo dovoljno da su u tom nabrajanju anđeli spomenuti kao bića koja su poštivali i obožavali kršćani, Justin se nije ustručavao spomenuti anđele prije navođenja Svetog Duha.”13 (Vidi također An Essay on the Development of Christian Doctrine.)14
Dakle, iako se čini da se Justin Mučenik udaljio od čiste biblijske nauke u pogledu toga tko bi trebao biti predmet kršćanskog obožavanja, on sasvim jasno nije gledao na Sina kao na jednakoga Ocu, isto tako kao što ni anđeli nisu smatrani jednakima Ocu. Obzirom na Justina, ponovo citiramo Lamsonovo djelo Church of the First Three Centuries:
“Justin je Sina smatrao različitim od Boga i nižim od njega: različitim, ne u današnjem smislu, kao da sačinjava jednu od tri hipostaze, ili osobe (...) već različitim u biti i prirodi; koji ima stvarno, supstancijalno, osobno postojanje, odvojeno od Boga, od koga je dobio svu svoju snagu i titule; koji je postavljen ispod njega i koji je u svemu podložan njegovoj volji. Otac je najviši; Sin je podređen: Otac je izvor snage; Sin je primatelj: Otac uzrokuje; Sin, kao njegov sluga ili sredstvo, izvršava. Oni su dvoje u broju, ali se slažu, ili su jedno, u volji; Očeva volja će uvijek imati prevagu kod Sina.”15
Nadalje, Justin nigdje ne kaže da je sveti duh osoba jednaka Ocu i Sinu. Tako se ni u kom pogledu ne može pošteno reći da je Justin učio Trojstvo današnjeg kršćanstva.
Što je učio Klement
Klement Aleksandrijski (ca. 150. do 215. n. e.) također naziva Sina ‘Bogom’. Naziva ga čak ‘Stvoriteljem’, izrazom koji se nigdje u Bibliji ne koristi u povezanosti sa Isusom. Je li on mislio da je Sin u svakom pogledu jednak svemogućem Stvoritelju? Ne. Klement je očito ukazivao na Ivana 1:3, gdje se o Sinu kaže: “Sve je kroz nju postalo.”16 Bog je koristio Sina kao posrednika u svojim djelima stvaranja (Kološanima 1:15-17).
Klement Vrhovnog Boga naziva “Bog i Otac našeg Gospodina Isusa”17 i kaže da je “Gospodin Sin Stvoritelja”.18 On također kaže: “Bog svega jedini je dobar, pravedan Stvoritelj, a Sin [je] u Ocu.”19 Tako je on pisao da Sin ima Boga iznad sebe.
Klement govori o Bogu kao o “prvom i jedinom djelitelju vječnog života, kojeg Sin, koji ga je primio od Njega [Boga], daje nama”.20 Izvorni Davatelj vječnog života sasvim je jasno iznad onoga koji ga, da tako kažemo, prenosi dalje. Tako Klement kaže da je Bog “prvi, i najviši”.21 Nadalje, on kaže da je Sin “najbliži Onome koji je jedini Svemogući” i da Sin “određuje sve stvari u skladu s Očevom voljom”.22 Klement uvijek iznova pokazuje nadmoć Svemogućeg Boga nad Sinom.
Obzirom na Klementa Aleksandrijskog, u djelu The Church of the First Three Centuries čitamo:
“Možemo citirati brojne Klementove odlomke u kojima je podčinjenost Sina jasno zagovarana. (...)
Čudi nas da netko može čitati Klementa sa običnom pažnjom i čak i za jedan trenutak zamisliti da je on Sina smatrao brojčano identičnim — jednim — s Ocem. Njegova ovisna i podložna priroda, kako nam se čini, posvuda se priznaje. Klement je vjerovao da su Bog i Sin brojčano različiti; drugim riječima, da su dva bića — jedno vrhovno, drugo podređeno.”23
Nadalje, ponovo se može reći: Čak i ako se ponekad čini da Klement ide preko onoga što Biblija kaže o Isusu, on nigdje ne govori o Trojstvu sastavljenom od tri jednake osobe u jednom Bogu. Apologeti kao Tacijan, Teofil i Atenagora, koji su živjeli između vremena Justina i Klementa, imali su slične nazore. Lamson kaže da oni “nisu bili bolji trinitarijanci od samog Justina; to jest, nisu vjerovali u nepodijeljenu, jednaku Trojicu, već su učili nauku potpuno nespojivu s tim vjerovanjem”.24
Tertulijanova teologija
Tertulijan (ca. 160. do 230. n. e.) bio je prvi koji je upotrijebio latinsku riječ trinitas. Kao što je zapazio Henry Chadwick, Tertulijan je iznio zamisao da je Bog ‘jedna bit koja se sastoji od tri osobe’.25 Međutim, to ne znači da je on imao u mislima tri jednake i jednako vječne osobe. Ipak, kasniji pisci koji su radili u pravcu nauke o Trojstvu razvili su njegove zamisli.
Tertulijanovo shvaćanje Oca, Sina i svetog duha bilo je veoma različito od Trojstva kršćanstva, jer je on bio subordinacionist. On je na Sina gledao kao na subordiniranog Ocu. U djelu Protiv Hermogenesa, on je pisao:
“Ne bismo trebali pretpostavljati da postoji još neko biće osim samog Boga koje je nerođeno i nestvoreno. (...) Kako bi bilo što, osim Oca, moglo biti starije, i stoga zaista plemenitije, od Sina Božjeg, jedinorođene i prvorođene Riječi? (...) Tako će [Bog] koji nije zahtijevao Tvorca da mu pruži postojanje, biti mnogo uzvišeniji u položaju od onoga [Sina] koji je imao začetnika da ga dovede u postojanje.”26
Pored toga, u djelu Protiv Praxeasa, on pokazuje da je Sin različit i podređen Svemogućem Bogu kad kaže:
“Otac je cjelovita bit, ali Sin je derivacija i dio cjeline, kao što On Sam priznaje: ‘Moj Otac je veći od mene.’ (...) Tako je Otac različit od Sina, budući da je veći od Sina, jer je Onaj koji rađa jedan, a Onaj koji je rođen drugi; također, Onaj koji šalje je jedan, a Onaj koji je poslan drugi; i ponovo, Onaj koji čini je jedan, a Onaj kroz koga je učinjeno drugi.”27
Tertulijan, u djelu Protiv Hermogenesa, nadalje navodi da u neko vrijeme Sin nije postojao kao osoba, pokazujući da Sina nije smatrao vječnim bićem u istom smislu u kojem je to bio Bog.28 Kardinal Newman je rekao: “Tertulijana se mora smatrati heterodoksnim [onim koji vjeruje u neortodoksne nauke] u vezi nauke o vječnom rođenju našeg Gospodina.”29 Obzirom na Tertulijana, Lamson objavljuje:
“Taj um, ili Logos, kako su ga nazivali Grci, bio je kasnije, kako je vjerovao Tertulijan, promijenjen u Riječ, ili Sina, to jest, stvarno biće, koje je postojalo od vječnosti samo kao svojstvo Oca. Međutim, Tertulijan mu je pripisao položaj podređen Ocu (...)
Ako se sudi po bilo kojem općenito prihvaćenom objašnjenju Trojstva u današnje vrijeme, pokušaj da se Tertulijana spasi od osude [kao heretika] bio bi beznadan. Ni trenutak ne bi mogao izdržati taj ispit.”30
Nema Trojstva
Da si pročitao sve riječi apologeta, ustanovio bi da, iako su u nekim pogledima skrenuli od učenja Biblije, nijedan od njih nije učio da su Otac, Sin i sveti duh jednaki u vječnosti, snazi, položaju i mudrosti.
To je slučaj i sa drugim piscima drugog i trećeg stoljeća, kao što su Irenej, Hipolit, Origen, Ciprijan i Novacijan. Iako su neki u izvjesnim pogledima izjednačavali Oca i Sina, u ostalim slučajevima gledali su na Sina kao na podređenog Bogu Ocu. A niti jedan od njih nije ni razmišljao o tome da je sveti duh jednak Ocu i Sinu. Naprimjer, Origen (ca. 185. do 254. n. e.) navodi da je Sin Božji “Prvorođenac svega stvaranja” i da Pisma “znaju da je On najdrevnije od svih djela stvaranja”.31
Svako objektivno čitanje tih ranih crkvenih autoriteta pokazat će da kršćanska nauka o Trojstvu nije postojala u njihovo vrijeme. Kao što kaže djelo The Church of the First Three Centuries:
“Današnja popularna nauka o Trojstvu (...) ne dobiva potporu iz Justinovih zapisa: a to zapažanje može se proširiti na sve prednicejske Oce; to jest, na sve kršćanske pisce u tri stoljeća nakon Kristovog rođenja. Istina je da oni govore o Ocu, Sinu i proročkom ili svetom Duhu, ali ne kao o jednakima, ne kao jednoj brojčanoj biti, ne kao o Trojici u Jednom, u bilo kom pogledu kojeg danas prihvaćaju trinitarijanci. Činjenica je sasvim drugačija. Nauka o Trojstvu, kako su je objasnili ti Oci, u biti je različita od današnje nauke. To navodimo kao činjenicu koja će izdržati pod ispitom kao i svaka činjenica u povijesti ljudskih nazora.”32
Trojstvo se zapravo nije čak niti spominjalo prije Tertulijana. A Tertulijanovo ‘heterodoksno’ Trojstvo bilo je veoma različito od onoga u što se danas vjeruje. Kako se, dakle, nauka o Trojstvu razvila u obliku u kojem se danas razumije? Je li to bilo na koncilu u Niceji 325. n. e.? Ta ćemo pitanja razmotriti u 4. dijelu ove serije u jednom od sljedećih izdanja Kule stražare.
Popis izvora:
1. A Short History of the Early Church, od Harryja R. Boera, 1976, stranica 110.
2. The Formation of Christian Dogma, od Martina Wernera, 1957, stranica 125.
3. The Search for the Christian Doctrine of God, od R. P. C. Hansona, 1988, stranica 64.
4. The Church of the First Three Centuries, od Alvana Lamsona, 1869, stranice 70-1.
5. Gods and the One God, od Roberta M. Granta, 1986, stranice 109, 156, 160.
6. The Formation of Christian Dogma, stranice 122, 125.
7. The International Standard Bible Encyclopedia, 1982, svezak 2, stranica 513.
8. An Essay on the Development of Christian Doctrine, od kardinala Johna Henryja Newmana, šesto izdanje, 1989, stranice 14-18.
9. The Ante-Nicene Fathers, urednici Alexander Roberts i James Donaldson, američki reprint edinburškog izdanja, 1885, svezak I, stranica 264.
10. Ibid., stranica 184.
11. The Ante-Nicene Fathers, svezak 1, stranica 223.
12. Ibid., stranica 164.
13. A Short History of Christian Doctrine, od Bernharda Lohsea, preveo sa njemačkog F. Ernest Stoeffler, 1963, drugi broširani tisak, 1980, stranica 43.
14. An Essay on the Development of Christian Doctrine, stranica 20.
15. The Church of the First Three Centuries, stranice 73-4, 76.
16. The Ante-Nicene Fathers, svezak II, stranica 234.
17. Ibid., stranica 227.
18. Ibid., stranica 228.
19. Ibid.
20. Ibid., stranica 593.
21. Ibid.
22. Ibid., stranica 524.
23. The Church of the First Three Centuries, stranice 124-5.
24. Ibid., stranica 95.
25. The Early Church, od Henryja Chadwicka, tisak 1980, stranica 89.
26. The Ante-Nicene Fathers, svezak III, stranica 487.
27. Ibid., stranice 603-4.
28. Ibid., stranica 478.
29. An Essay on the Development of Christian Doctrine, stranice 19, 20.
30. The Church of the First Three Centuries, stranice 108-9.
31. The Ante-Nicene Fathers, svezak IV, stranica 560.
32. The Church of the First Three Centuries, stranice 75-6.
[Slika na stranici 27]
Klement
[Zahvala]
Historical Pictures Service
[Slika na stranici 28]
Tertulijan
[Zahvala]
Historical Pictures Service