Zašto toliko mnogo očaja?

NADA u bolji život — napokon ostvarena! Mnogi su ljudi, koji su živjeli u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, vjerovali u to nakon rušenja Berlinskog zida u studenom 1989. Međutim, nakon nešto više od godinu dana, žalili su se da je s “grubim svijetom kapitalističke demokracije teže nositi se nego sa životom zaštićenim Berlinskim zidom”. Posljedica? Razočaranje i rastuće očajanje.

Nasilje u društvu i vlastitom kućanstvu može prisiliti ljude da napuste dom u potrazi za sigurnošću, ali je mali broj onih koji je nalaze. Neki čak mogu završtiti među beskućnicima koji žive na ulicama gradova. U nekim zemljama mnogi od njih završe upetljani u komplicirane birokratske postupke. U nemogućnosti su osigurati dom jer su bez posla, a ne mogu se ni zaposliti jer nemaju kućne adrese. Vladine ustanove za socijalnu skrb pokušavaju pomoći, no potrebno je vrijeme da bi se problemi razmrsili. Stoga nastupaju frustracije i očaj.

Mnoge žene beznadnost dovodi do zaista očajničkih koraka. U izvještaju Women and Crime in the 1990s, docent prava dr. Susan Edwards objašnjava: “Uključenost mladih žena [u prostituciju] dolazi kao neposredna posljedica ekonomskih potreba, a ne zbog nedostatka samosvladavanja ili obiteljskog odgoja.” Slično i mladići često ne nalaze zaposlenje i u potrazi za njim napuštaju svoje domove. Neki u očaju završavaju kao ‘dječaci za iznajmljivanje’, podajući se homoseksualcima u zamjenu za hranu i zaklon, te postaju pijuni u rukama opakih zločinaca.

Grube političke stvarnosti, nasilje, ekonomski problemi, sve to može prouzročiti različite stupnjeve očaja. Nisu imuni čak ni ljudi dobro plaćenih profesija dok se u svojim težnjama da održe svoj raskošni način života suočavaju sa sve većim financijskim problemima. Posljedica? “Puko tlačenje može učiniti da mudar postupa ludo”, kao što je nekoć rekao kralj Salamun!a (Propovjednik 7:7, New World Translation). Zaista, očaj dovodi sve veći broj ljudi do poduzimanja najekstremnije mjere izlaska iz problema — samoubojstva.

Najekstremniji izlaz

Mnogi slučajevi samoubojstva među mladima pokazuju da su čak i oni zahvaćeni pošašću očaja. Jedna britanska kolumnistkinja je u novinama zapitala: “Što to u naše vrijeme kod tinejdžera uzrokuje toliko mnogo očaja? U jednoj studiji djece u dobi između 8 i 16 godina, koja su bila podvrgnuta bolničkom liječenju nakon što su se pokušala otrovati, dr. Eric Taylor iz londonskog Institute of Psychiatry izvještava: “Jedna zapanjujuća stvar bilo je to koliko je mnogo djece očajno i beznadno s obzirom na okolnosti.” Procjenjuje se da Britanija svake godine bilježi 100 000 slučajeva hotimičnog uzimanja otrova koji ne završavaju smrću, što predstavlja očajnički poziv u pomoć.

Jedna britanska dobrotvorna ustanova pokrenula je kampanju koja je očajnicima trebala pružiti nekoga tko će ih suosjećajno saslušati. Na taj način su njeni savjetnici tvrdili da će nuditi “alternative za smrt”. Međutim, oni priznaju da nisu u stanju riješiti probleme koji dovode ljude do očaja.

Broj samoubojstava odražava “stupanj otuđenja i nedostatak socijalne kohezije u društvu”, komentirale su novine The Sunday Correspondent. Zašto je danas broj samoubojstava tako velik? Novine su “beskućništvo, sve veće opijanje, prijetnju side i zatvaranje bolnica za mentalno oboljele” navele kao činioce koji pojedince navode u tako duboka stanja očaja da oduzimanje vlastitog života vide kao jedino rješenje svojih problema.

Postoji li ikakva nada da se rastjera očaj? Da! “Uspravite se i podignite glave”, Isusov je poziv koji okrepljuje! (Luka 21:28, Stvarnost). Što je time mislio? Kakva nada postoji?

[Bilješke]